Htio je postati hercegovački franjevac, no multipla skleroza zaustavila ga pred svećeništvom: "Hvala ti, Bože, idemo naprijed, Ti i ja!"

Htio je postati hercegovački franjevac, no multipla skleroza zaustavila ga pred svećeništvom: "Hvala ti, Bože, idemo naprijed, Ti i ja!"

U franjevačkom samostanu Hercegovačke franjevačke provincije u zagrebačkoj Dubravi živi fra Ivica Zovko. Vjernici ga svakodnevno susreću na misi, a subotom na zajedničkoj molitvi krunice.

Uvijek nasmijan i pun pozitivnih riječi, ostavlja dojam bezbrižnosti, iako je već na prvi pogled vidljivo da ima znatnih zdravstvenih poteškoća. Naime, fra Ivica Zovko boluje od multiple skleroze zbog koje se kreće u invalidskim kolicima. Unatoč tomu, svojom svakodnevicom potvrđuje da je invaliditet stanje koje treba prihvatiti kao i sve ostalo u životu i s njime se nositi ne kao s utegom, nego kao s novom prilikom u životu.

»Nisam se pitao: ‘Zašto meni?’«

Predstavljajući se, fra Ivica navodi: »Rođen sam 3. listopada 1969. godine u župi Jablanica od roditelja Marka i Ružice Šitum. Odrastao sam uz dvojicu mlađe braće, Milenka i Tinka. Kad sam imao četiri godine, naša obitelj preselila se u Konjic, gdje sam završio osnovnu školu. Kad sam nedjeljom išao na misu s mamom i braćom, u meni je rasla želja da i ja budem jednoga dana svećenik, da naviještam radosnu vijest. Poslije osnovne škole otišao sam k župniku i prijavio se za sjemenište u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Nakon gimnazije osjetio sam potrebu da hodočastim u Međugorje. Rekao sam majci da idem hodočastiti pješice iz Konjica u Međugorje i neka se ništa ne brine jer će Gospa biti uz mene. Rano ujutro, oko 5 sati, krenuo sam iz Konjica prema Međugorju oboružan krunicom i dobrom voljom da ću sretno svladati taj put od oko sto kilometara za tri dana.«

Nadalje, navodi da je želio postati fratar, i to upravo hercegovački franjevac, jer ga je život sv. Franje očaravao zbog skromnosti, poniznosti i jednostavnosti, a u njegovoj župi djelovali su hercegovački franjevci, koji su bili među narodom i za narod. »Na Sv. Bonaventuru, 15. srpnja 1989., obukao sam habit, postao sam član Hercegovačke franjevačke provincije. Iz novicijata sam u rujnu 1989. morao otići na odsluženje vojnoga roka u JNA. To sam odslužio i nakon godinu dana nastavio sam novicijat. God. 1997. položio sam doživotne zavjete u Mostaru, a 1998. zaređen sam za đakona na Kaptolu u zagrebačkoj katedrali«, opisuje đakon Zovko svoj franjevački životni put.

 

U međuvremenu, počele su mu se javljati zdravstvene tegobe, koje je u početku potpuno zanemarivao jer je smatrao da će proći. »U početku su mi se javljale dvostruke slike koje bi trajale nekoliko sekunda i nestale, pa grčevi u nogama i rukama. Sve bi to brzo prestajalo, a ja sam tada imao 22 godine i nisam ni pomislio da je to nekakva bolest. No, kada su se simptomi počeli učestalije javljati, moja subraća iz samostana dogovorila su mi pretrage. U travnju 1991. godine došao sam u bolnicu na ‘Rebro’ gdje su mi nakon mjesec dana ustanovili dijagnozu: multipla skleroza«, prisjeća se fra Ivica. Nadalje navodi: »Nisam se pitao ni jednoga trenutka: ‘Zašto meni?’, nisam osjetio ljutnju, tugu, strah. Svoju sam bolest prihvatio od početka kao dar Neba i samo mi je bila želja, i sad mi je, da radosno nosim s Gospodinom svoj križ, svoju radost života! ‘Moj Bog i sve moje’, rekao je sv. Franjo i to je i moj životni moto. Kazao sam: ‘Hvala ti, Bože, idemo naprijed, Ti i ja!’«

»Ne treba sažalijevati, nego djelovati!«

Ujesen iste godine fra Ivica je došao u Zagreb kao student na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove na Jordanovcu. »Za vrijeme studija bilo je trenutaka kad bih fizički onemoćao. Tada sam išao u bolnicu na terapiju infuzijom kortikosteroidima i to pet dana u tjednu. To me je ojačalo pa sam nastavio dalje. Zato mi se studiranje malo produljilo, ali sam u lipnju 1999. diplomirao, na temu ‘Pristup osobama oštećena sluha u katehezi’. U rujnu sam počeo raditi u srednjoj školi za mlade s poteškoćama u razvoju, Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava«, pripovijeda đakon Zovko. U Centru za odgoj i obrazovanje školuju se i rehabilitiraju djeca i mladi s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima koja se mogu osposobiti za zanimanja po redovitim, prilagođenim i posebnim programima. Ondje su najčešće djeca s motoričkim poremećajima kao što je distrofija, cerebralna paraliza, prirođene deformacije sustava za kretanje, paraplegija, tetraplegija, razne autoimune bolesti i brojne druge. Osim tih dijagnoza neki učenici imaju i intelektualne poteškoće, specifične poteškoće učenja i emocionalne poteškoće.

Govoreći o iskustvima rada u Centru, navodi: »U tom dijelu života posebno se smatram obogaćenim. Biti među mladima bilo mi je veliko zadovoljstvo. To su djeca s poteškoćama u razvoju. Svi su imali zdravstvenih problema, a neki od njih nekoliko teških bolesti i brojne poteškoće. No nikad ih nisam sažalijevao, nego sam im pristupao kao mladim ljudima kojima treba pomoći da što zreliji zakorače u život, da steknu znanja i vještine. Na sve što se događa u životima ljudi gledam kao na Božju volju. Tu nema mjesta sažalijevanju i tuzi. Mi smo tu na zemlji da jedni drugima pomognemo na ovozemaljskom putu, da djelujemo, a samo dragi Bog zna zašto je koji križ nekomu namijenio. Nastojao sam im biti blizak, uvesti ih u gradivo kroz priče, anegdote, zagonetke… Organizirao sam im koncerte duhovne i zabavne glazbe. Vidjeti sreću na njihovim licima bio je poseban osjećaj. Rad u Centru davao mi je uvijek nova nadahnuća. Posebno me je veselilo to što sam bio mentor studentima KBF-a koji studiraju katehezu pa su dolazili na vježbe. Radovalo me je da im mogu prenijeti vještine rada, ali i doživljaj radosti u radu s učenicima.«

»Nastojim biti aktivan!«

No bolest se tijekom godina razvijala i postajalo je sve teže. Tako fra Ivica navodi da je prvo dolazio na nastavu sa štapom, nakon toga na štakama, a iza toga s hodalicom. Nije se predavao i nastojao je što više se kretati i ne odustati. No bolest je napredovala i više nije mogao raditi. Stoga je umirovljen nakon 13 godina rada u školi.

O svojem životu nakon umirovljenja navodi: »Ne predajem se, trudim se živjeti kao da mi nije ništa. Uglavnom radim sam sve što mogu, iako je to jako sporo, no ne odustajem. Nastojim izjutra sam polako pospremiti krevet. Nakon toga radosno idem na misu u 6,30. Poslije doručka idem u malu šetnju pa na fizikalnu terapiju, nastojim biti aktivan. Posebno mi je zadovoljstvo čitati duhovne tekstove. Tu su i draga braća franjevci koji su mi podrška, kao i moji roditelji i braća. I u ovakvim situacijama vidljiva je snaga obiteljskoga zajedništva. Kad je teže i nešto ne mogu, braća franjevci mi pomažu. Subotom sam popodne u crkvi i s vjernicima molim razne krunice, pobožnosti. Družimo se i često razgovaramo o raznim životnim situacijama, a najdraža su mi razmatranja evanđelja. Ne želim se predati, ne raditi ništa na sebi. Uvijek imam nade da će biti bolje. Neka se Gospodin proslavi i po mom malom križu. Iskreno sam sretan i zadovoljan, zahvalan sam za radost života i snagu. Smatram da je najvažnije prihvatiti svoje stanje i naći radost, a još više prenositi radost drugim ljudima«, zaključio je fra Ivica Zovko, piše Glas koncila

Izvor:  Hip.ba

na vrh članka