Analiza: Nepotpuna primjena konsocijacijskog modela u službi kršenja prava Hrvata u BiH

Analiza: Nepotpuna primjena konsocijacijskog modela u službi kršenja prava Hrvata u BiH

Svaki teorijski model koji proučava federacije i federalni način uređenja država podrazumijeva princip dobrovoljnog pristanka na takvu državu svih njenih građana. Većina stručne javnosti, kao i običnih građana svjesna je da Bosni i Hercegovini nedostaje upravo taj princip dobrovoljnog pristanka na državu kao takvu jer velika većina Hrvata u Bosni i Hercegovini nije zadovoljna današnjim uređenjem te iste Bosne i Hercegovine koju su odabrali na referendumu od 29.2. i 1.3. 1992. godine.

Postavlja se pitanje kako uopće graditi i razvijati takvu državu u kojoj se konstantno rade ustupci većinskom nacionalizmu, a najviše na štetu najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH, Hrvata.

Piše: Branimir Galić, Hrvatski Medijski Servis

Bosna i Hercegovina, onakva kakvu je danas znamo,konstruirana je i institucionalizirana u Daytonu. Mnogi su upravo zbog Daytonskog mirovnog sporazuma kazali da je BiH obukla luđačku košulju. S tom tezom ne bi se baš mogli složiti jer mnogi zaboravljaju što je zapravo značio izvorni Dayton. Hrvati su sve do amandmana na ustav Federacije Bosne i Hercegovine uživali pravo pariteta što je jedan od glavnih načela pri formiranju vlasti u višenacionalnim federalnim državama na principu konsocijacijske demokracije.

Konsocijacija ili Konsenzualna demokracija

Autor konsocijacijskog modela dobro je poznati nizozemski politolog Arend Lijphart. Konsocijacija se može proučavati kao normativni i empirijski model demokracije, s jedne strane uključuje duboko podijeljena i segmentirana društva, a s druge uključuje političke elite koje su na institucionalni način prisiljene na određene vidove suradnje. Upravo zbog ovakvih karakteristika konsocijacijske demokracije Lijphart je u svojim novijim radovima, koji su nastali poslije 2010. godine, bio skloniji nazivu konsenzualna demokracija.

U mnoštvu svojih radova i analiza Lijphart nudi primjere koji potvrđuju uspješnost primjenjivanja takvog oblika demokracije posebno po uzoru na političke sustave Austrije, Nizozemske, Belgije i Švicarske. Primjećuje se da prve dvije navedene države više ne primjenjuju principe konsocijacijskog modela upravo zbog toga što je takav model i zamišljen da štiti manje identitete od većih sve do samodokinuća kada potreba za takvim uređenjem ne bude prisutna kod onih zbog kojih takav model i postoji. Konsocijacijsku demokraciju obilježavaju četiri glavne karakteristike, a prva je velika koalicija koja jamči da u institucijama koje su zadužene za provedbu i donošenje najvažnijih odluka bude prisutna široka koalicija kako bi u njoj bili predstavljeni i sadržani svi segmenti jednoga društva. Ovo, u domeni teorije onemogućuje oštrije sukobe između zastupljenih i nezastupljenih jer su u važnijim političkim procesima sve strane jednako zastupljene, što nije slučaj u većinskim i građanskim modelima demokracije.

Brojne nedosljednosti

Iz bosanskohercegovačkog modela velike koalicije mogu se uočiti brojne nedosljednosti koje je međunarodna zajednica kao kreator ovakve Bosne i Hercegovine učinila. Još uvijek je svježe sjećanje na dva uzastopna mandata Željka Komšića u Predsjedništvu BiHkao i na Vladu FBiH u kojoj nisu sudjelovali oni kojima je hrvatski narod dao povjerenje da ga zastupa. Druga karakteristična odlika konsocijacijskog modela je veto. To je sredstvo koje omogućuje upotrebu mehanizma zaštite vitalnog nacionalnog interesa u slučajevima kada se malobrojniji konstitutivni narod osjeti ugroženim od većinskog ili pak obrnuto. Treći je princip proporcionalne zastupljenosti koji omogućava svim skupinama da budu proporcionalno zastupljene što bi, barem u teoriji, trebalo smanjiti probleme i podjele u procesu donošenja odluka. Četvrto je načelo autonomija segmenata i federalizam koji garantiraju svim skupinama pravo na samostalno odlučivanje o svojim interesima koji se na više razine prenosi s nižih razina. U Bosni i Hercegovini ovaj se princip autonomije segmenata nastoji oslabiti prenošenjem ovlasti sa županijskih razina vlasti na entitetsku.

Može se također tvrditi da konsocijacijski model nije jedino moguće rješenje za funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu, ali je činjenica da konsocijacijski model nikada nije zaživio do kraja, a i prečesto su rađeni ustupci u službi većinskog bošnjačkog nacionalizma tako jačajući i podupirući centralističko-građanske težnje.

Prijelomni trenutak

Prijelomni trenutak koji je uzdrmao političku poziciju Hrvata u BiH odluka je Ustavnog suda BiH iz 1, srpnja 2000. godine po apelaciji gospodina Alije Izetbegovića. Tom su odlukom Hrvati jedini bili u gubitku jer je Sud presudio da su diskriminatorne odredbe entitetskih ustava po kojima Srbi nisu konstitutivni u Federaciji BiH, a Hrvati i Bošnjaci tu istu konstitutivnost ne uživaju u Republici Srpskoj. Sud je te odrednice entitetskih ustava poništio i naložio da se one izmjene s omjerom 5 ZA (2 bošnjačka i 3 strana suca) te 4 PROTIV (2 hrvatska i dva srpska suca), čime se grubo išlo u korist većinskog nacionalizma u Bosni i Hercegovini što predstavlja poticaj u nastojanju da se kad-tad od Bosne i Hercegovine napravi građanska država.

S pravom se postavlja pitanje što su to Hrvati dobili ovom odlukom. Nakon odmaka od 18 godina od donošenja te presude treba se usuditi kazati da nisu dobili ništa jer su izgubili paritet u Federaciji BiH što je jedno od osnovnih principa konsocijacijskih sustava, a na papiru su dobili konstitutivnost u Republici Srpskoj koju nikada nisu ni imali. Zbog ovoga samo Hrvati u BiH imaju tzv. nacionalno pitanje. S druge strane sukob dva vodeća nacionalizma, bošnjačkog i srpskog, odavno već izgleda manje kao spor oko nacionalnog pitanja koliko oko državnog pitanja.

/HMS/

na vrh članka