Mandić na HRT-u govorio o istini o ubojstvu hercegovačkih franjevaca - video

Mandić na HRT-u govorio o istini o ubojstvu hercegovačkih franjevaca - video

Na upit koliko je važno pomiriti mrtve da bi se ostvarila pomirba živih povjesničar Hrvoje Mandić Mandić ističe kako je značajan segment pomirbe to da se žrtve svih totalitarnih režima (nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma) jednako tretiraju, odnosno da prema njima gajimo jedan pijetet u društvu.



Mandić, gostujući u emisiji Riječ i život na HRT-u, navodi kako je istina samo jedna i da se do istine dolazi kroz nekoliko razina.

Prva razina općenito je svijest o nekoj problematici. Druga razina koja se otvara jesu pitanja, zašto, kako, zbog čega i kojim ciljem. Na toj razini postajemo svjesni problema, uočili smoga i daljnja razina je traganje za rješenjem problema, odnosno traganjem za istinom. Mandić smatra da je znanost izrazito bitna kao sredstvo i put kroz koju tražimo istinu, kao apsolutni cilj.


Na pitanje je li povijest znanost Mandić odgovara da je povijest itekako znanost.

Historiografija je ne samo preživjela postmodernističku kritiku u drugoj polovini 20. stoljeća nego je još dodatno učvrstila svoju poziciju kao znanstvena disciplina.

Zatim, na pitanje je li povijesna istina pridonosi pomirbi kad su u pitanju ratovi koji su se događali na hrvatskim teritorijima Mandić smatra da je istina ključan segment svake pomirbe i razvoja društva, no da bi povijesna istina pridonosila pomirbi nužna je spremnost i odgovornost pojedinca te društvene zajednice prihvatiti povijesnu istinu kao takvu.

Akademska zajednica je pozvana da znanstveno istraži i napiše istinu o svim žrtvama 20. stoljeća na teritoriju Hrvatske te taj zalog ostaviti društvu i budućim hrvatskim naraštajima. Od početka 1990-ih hrvatska historiografija je po tom pitanju napravila znatan napredak i to je za svaku pohvalu.

Na pitanje što je istina o ubojstvu širokobrijeških i hercegovačkih franjevaca Mandić je istaknuo kako je zločin isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije još u studenom 1944. od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnik poput Aleksandra Rankovića.

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost na način da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički su režim franjevci bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnog tipa i usto odani Katoličkoj Crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novog režima.

Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškog režima, mnoge od njih spasili od pogibelji i štitili kroz čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke Crkve.

Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli zajedno s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedni i drugi ubijeni su bez ikakva suđenja od jugoslavenskih partizana. U vremenima koja su uslijedila ubijenim hercegovačkih franjevcima se naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin, piše Jabuka tv.

Izvor:pogled.ba

na vrh članka