Dr. Anto Ivić: Sultan Mehmed II nosio je ime Osvajač, a ne Osloboditelj, od 500 katoličkih crkava Osmanlije nisu porušile ili pretvorile u džamije samo pet

Dr. Anto Ivić: Sultan Mehmed II nosio je ime Osvajač, a ne Osloboditelj, od 500 katoličkih crkava Osmanlije nisu porušile ili pretvorile u džamije samo pet

Osvrt Mustafe Cerića, bivšeg reis-ul-uleme u BiH, predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa, na devetnaesti Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i sedamnaesto vojno hodočašće na Bobovac 24. listopada ove godine (uoči spomendana smrti bosanske kraljice Katarine), na prvi pogled mogao bi izgledati kao dobronamjeran poziv na molitveno i duhovno zajedništvo pripadnika svih konfesionalnosti u Bosni i Hercegovini, da detaljnijim čitanjem ne otkriva niz proturječnosti i nelogičnih konstrukcija s političkim ciljevima.

Piše: dr. Anto Ivić za Hrvatski Medijski Servis

Za Bosansko kraljevstvo koje je postojalo 86 godina (1377.-1463.), Cerić u kolumni za portal Pressmedia.ba piše: „Dolaskom Osmanlija u Bosnu, bosanska kraljevina je ukinuta tako što je Bosna postala dio univerzalne osmanske carevine.“

Pogled na prošlost ocjenjuje: „Nema apsolutne suglasnosti ni oko jedne, pa tako ni oko bosanske historije o tome tko oslobađa a tko porobljava jednu zemlju, kraljevinu ili državu. Uvijek je bilo i uvijek će biti da je neko za jedne osloboditelj, dok je za druge porobljivač.“

Ovim se ne samo promiče teza da je Bosna oslobođena osmanlijskom invazijom, već se relativizira ono što je opće poznato. Osmanlije su u svojoj ekspanzionističkoj politici usmjerenoj prema Europi, vojno osvojile ove krajeve, a njihov vođa sultan Mehmed II. s ponosom nosio je ime „El-Fatih“ – Osvajač, a ne Osloboditelj. Bosanska Kraljevina nije ukinuta, nego silom i oružjem osvojena i porobljena. Bosanski kralj je ubijen i pored obećanja da će mu biti pošteđen život ako preostale utvrde mirno preda, što je učinio, ali time život nije sačuvao.

U „univerzalnoj osmanskoj carevini“ kako je Cerić naziva, možemo reći da nije provodila veliki pritisak u cilju islamizacije, niti je ona bila izrazita, dok im je god „za vratom puhao“ ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, a središnja Bosna bila pogranično područje prema još neosvojenom hrvatsko-ugarskom teritoriju. Tek 60 godina nakon pada Bosanskog Kraljevstva, tj. padom Srebreničke, a zatimi Jajačke banovine, islamizacije je potaknuta terorom i rigoroznim zakonima. Posljedica takvog „univerzalizma“ je bila da od gotovo 500 poznatih katoličkih crkava koje su postojale na području koje danas zauzima Bosna i Hercegovina, do kraja 17. stoljeća nisu porušene ili pretvorene u džamije samo 5 crkava!

Među predosmanskim crkvama bile su i tri na Bobovcu. Nalazile su se unutar bobovačke fortifikacije kao i jedan od ukupno sedam kraljevskih dvorova bosanskih vladara. Crkve, kao i dvor, uništeni su u turskom razdoblju.

Nadalje, Cerić veli: „Bobovac ima i svoj duhovni značaj u smislu sjećanja na vjeru i tradiciju drevnih Dobrih Bošnjana ‘Bono Homini’, koji su imali svoju Bosansku crkvu – ni istočnu ni zapadnu, ni hrišćansku ni kršćansku, već svoju ‘krstjansku’.“

Nije jasno kako to Bobovac, a napose ostatci njegovih crkava, od kojih je jedna i restaurirana, podsjećaju i na što drugo osim na ono što jesu. Upravo na tom mjestu prilikom hodočašća i danas se slavi sv. misa.

Dobri Bošnjani – „bonoHomini“ nisu nikakva etnička ili vjerska skupina, odnosno pripadnici Bosanske crkve, nego oznaka za društveni status kojeg treba promatrati u europskom kulturološkom krugu. Budući da autor teksta nije povjesničar, shvatljivo je nerazumijevanje tih termina, ali nikako i opravdano pogrešno tumačenje.

Jezičnim promjenama i palatalizacijom, katolici od kraja 19. stoljeća sebe nazivaju „kršćani“, dok su se ranije nazivali „krstjani“. Dakle, ovdje je riječ ili o temeljnom neznanju ili o manipulaciji koja ima za cilj dokazati neku jezičnu posebnost, ali bez argumenta.

Pišući o „crkvi bosanskoj“ i osvrtu na pojavu katara, albigenza, paterana, babuna i bogumila u Europi, Cerić previđa da je Bosna bila dio kršćanskog duhovnog prostora Europe i da je dijelila duhovna kretanja i pojave na tom prostoru, sa specifičnostima kao i u drugim područjima. Dakle, Bosna nije bila na Mjesecu, na kojeg je sletio „osloboditelj“ El-Fatih.

S konstatacijom da Bobovac „nije izgubio svoj povijesni i simbolički značaj u smislu drevne tradicije bosanskog kraljevstva i bosanske državnosti“, možemo se uvjetno složiti, ali s napomenom da je od tradicije srednjovjekovne Bosne jedini kontinuitet do danas zadržan jedino u postojanju Franjevačke provincije Bosne Srebrene kroz sva ta stoljeća. (Jedan od franjevačkih samostana povezan je upravo s Bobovcem). Osmanlijske provincije nisu imale nikakvu državnost, pa tako niti one koje su nosile ime Bosne ili Hercegovine.

Indikativno je da Cerić našu zajedničku domovinu naziva Bosna. Mi živimo u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, nastaloj spajanjem dviju povijesnih pokrajina, Bosne i Hercegovine – ranije Huma. Hrvati katolici imaju potpuno pravo moliti se za svoju domovinu upravo na mjestu gdje su molili i njihovi pretci prije nego što su Osmanlije svojom osvajačkom politikom ne samo porušile njihove bogomolje, već i izmijenile etničku i konfesionalnu strukturu ovog područja.

Cerićev stav da: “nema nitko pravo Bobovac prisvajati samo sebi ni nacionalno, ni državno, ni duhovno zato što simbol Bobovca pripada jednom vlasniku, a to je Bosna i njeni autohtoni Bošnjaci/Bosanci različitih vjera, Bosna koja nikad nije bila ni hrvatska ni srpska, ni turska, ni austrougarska, ni jugoslovenska, već isključivo i samo bosanska“, upravo negira temelje na kojima Bosna i Hercegovina jedino može i postojati, a to je da bude država i Hrvata, i Srba i Bošnjaka (ranije Muslimana).

Ne ulazeći u elaboraciju nastanka suvremenih nacija, činjenica je da Hrvati kao narod nemaju potrebu svoj identitet graditi u 21. stoljeću, jer je on ovdje nastajao i razvijan još od vremena nastanka islama na Bliskom istoku. Gotovo 1.100 godina je od uspostave Hrvatskog Kraljevstva i to upravo na području koje je danas dio Bosne i Hercegovine. Unatoč stavovima poput Cerićevih, uvažavajući BiH i kao domovinu drugih, Hrvati su uvijek smatrali i smatrat će bosanske kraljeve i kraljice svojim, napose se sjećajući spomendana smrti kraljice Katarine, koja je upravo spašavajući glavu pred El-Fatihom svoje konačno utočište našla u Rimu, gdje je i umrla 25. listopada 1478. godine.

/HMS/

na vrh članka