radio ljubuski bozic XL

Rođena sam u Njemačkoj, tamo radim i imam dečka, 
ali u rujnu se vraćam u Klobuk pokrenuti posao Istaknuto

Rođena sam u Njemačkoj, tamo radim i imam dečka, 
ali u rujnu se vraćam u Klobuk pokrenuti posao

I dok su tijekom proteklih pet godina s kovčezima u ruci BiH napustile tisuće građana, Hercegovka rođena u Njemačkoj Ivanka Madunović već neko vrijeme planira povratak u rodno mjesto svog oca, Klobuk kod Ljubuškog. Sve je isplanirala još prije tri – četiri godine, a u rujnu 2019. ostvarit će svoj san, piše Večernji list BiH.

Rad, rad i samo rad

U Njemačkoj će ostaviti siguran posao, prijatelje, dečka i dio obitelji kako bi u srcu Ljubuškog pokušala živjeti svoj san. – Možda će vama sve ovo biti neobično, ali cijeli svoj život patim za ovim krajem. Budući da je djed živio u Klobuku, cijeli život smo na ljetne raspuste dolazili u ovaj kraj i ja bih uvijek plakala kad bismo se vraćali u Njemačku. Nekako sam osjećala da pripadam tu, a ne tamo gdje smo živjeli – počinje priču ova dvadesetdevetogodišnjakinja. Naglašava kako je u Njemačkoj život potpuno drugačiji nego ovdje. – Bez obzira na to što sam tamo rođena, ovdje sam kod kuće, a tamo nisam. Imam tamo milijun prijatelja, ali nije to to. Kad sam u Klobuku, onda mi je srce na mjestu. Kad uđem u dvorište tatine kuće, znam da je to moje. Samo da vidim Klobuk, srce mi je već ogromno. Ne znam to objasniti, mene jednostavno vuče ovamo. Cijelu godinu u Njemačkoj radim samo da dođem ovamo – nastavlja priču Ivanka. U Njemačkoj je svoj život organizirala, radi u Boschu, Mercedesu te ima bend s kojim povremeno pjeva po njemačkim svatovima. Uz to, slobodno vrijeme provodi u plesnim radionicama s djecom. Ipak, ističe kako joj nije problem sve to napustiti. – Napustit ću sve bez obzira na to što su plaće dobre. Radim u Boschu i Mercedesu te dobro zaradim, ali na kraju mjeseca kad mi dođe list na kojem je ispisano što mi sve uzmu od zarade, tu je porez, novac za socijalne slučajeve, zdravstveno, pa moraš platiti stan, auto, osiguranje na auto, zatim privatna osiguranja, struju, internet i ako ćeš uz to izići koji put u grad, jako malo novca ostane od te plaće – objašnjava. Dodaje kako iz perspektive onih koji žive u BiH 2000 eura sigurno zvuči jako dobro. – Međutim, kad vidiš koliko si radio za to sati, što su ti sve odbili, onda shvatiš da to uopće nije puno. Kad želiš kupiti auto, moraš uzeti kredit. Radim cijelu godinu po dva – tri posla kako bih uštedjela da mogu doći ovamo. Mišljenja sam da mi je bolje ovdje manje zaraditi i biti kod kuće, nego tamo u tuđem svijetu imati koji euro više, a svaki dan plakati da hoću natrag – ističe Ivanka. Inače, ona nije jedina iz svoje obitelji koja bi se rado vratila u Ljubuški. Ima četvero braće i sestara te bi se svi, kaže, vratili ovamo kad bi imali uvjete za to. – Svi bi se vratili ovamo kad bi mogli, ali imaju obitelji i stalne poslove. Morali bi ovamo naći stalne poslove. Ja sam još uvijek sama, nemam djecu pa mi se lakše vratiti – nastavlja Ivanka. Svoj povratak planira u rujnu iduće godine. Ideju za pokretanje posla u Klobuku ima već neko vrijeme, a prije dvije godine počela je i konkretno raditi na njoj. – Već prošle godine počela sam nabavljati materijale koji mi trebaju za početak posla. Polako ih ostavljam u župni ured jer sam i sa svećenikom razgovarala o svojoj ideji koju je on podržao – objašnjava ova mlada Klobučanka. Inače, želja joj je u selu svog oca pokrenuti neki vid kreativne učilice za predškolsku djecu te tečajeve plesa za školarce. – Moj rad s predškolcima bi se svodio na pjevanje, plesanje, slikanje, sviranje instrumenata… Ustvari, prenijeti im znanje koje sam godinama kroz razne tečajeve i sekcije stjecala u Njemačkoj. Hip-hop sam aktivno plesala deset godina, pet godina rock’n’roll, tri balet, step, jazz… Cilj mi je razvijati njihovu kreativnost – kaže Ivanka.

Naglašava kako je prilikom svojih boravaka u Klobuku uočila da djeci takav sadržaj nedostaje. – Današnja djeca su u kućama, vrijeme provode pred računalima, mobitelima i televizorima, želim im pomoći da se pokrenu, pronađu neke svoje kreativne strane. Možda ih nešto od toga baš zanima i možda imaju talente – naglašava Ivanka, dodavši kako bi uz sve to djecu učila njemački, odnosno kroz igru i rad s njima pokušavala bi svladati osnove njemačkog i engleskog jezika. To će im pomoći kasnije u školi. Na pitanje misli li da će od toga moći živjeti, odgovara kako je sve što je do sada pokušala uspjelo. Bilo je teško, ali bi u konačnici dalo rezultate. A ona je osoba koja ne odustaje lako. – Ne želim se tu obogatiti. Vrlo dobro znam kakav je standard u BiH, ali isto tako ovo je zemlja u kojoj mnogo manje novca treba za život nego u Njemačkoj. Ako uspijem zaraditi da mogu platiti račune i hranu, meni je to dosta – priča Ivanka. Prijatelji kojima je povjerila svoje planove predlagali su joj da sa svojom idejom krene iz veće sredine, odnosno matične škole u Ljubuškom, međutim, ona to odbija. – Želim krenuti tu iz Klobuka. U Mostaru se djeci nude brojne mogućnosti, ali djeca iz Klobuka i okolnih mjesta ne mogu svaki dan ići u Mostar, a tu mogu doći iz Gruda, Ljubuškog i Vitine. Klobuk je nekako na sredini i želim izići u susret baš toj djeci kojoj je zbog udaljenosti Mostara puno toga nedostupno – navodi ova dvadesetdevetogodišnjakinja. Ističe kako ju svaki put fascinira susretljivost ljudi u Ljubuškom. Toga u Njemačkoj, kaže, nema. – Za neku pomoć tamo morala bih platiti – objašnjava. Zanimljiva je reakcija njezinih prijatelja iz Njemačke kada im je Ivanka rekla svoje planove. – Moja najbolja prijateljica, koju znam već 25 godina, svaki put počne plakati kad to spomenem, a najbolji prijatelj je iz Kameruna te ni njemu nije svejedno. Međutim, njih oboje me podržavaju u mojim snovima.

Mnogi se čude

 Međutim, puno drugih je skeptično, pitaju me jesam li luda i što ću u zemlji gdje nitko nema posao jer je takva percepcija o BiH – kaže Ivanka. Dodaje kako njoj nije jasno kako u BiH puno mladih ljudi ne radi, a voze dobre automobile. – To je pogreška roditelja. Nas je petero djece i cijelo vrijeme pokušavala sam sama sebi osigurati neke stvari da ne opterećujem roditelje. Uvijek sam radila da mogu sama sebi kupiti – ističe. Naglašava kako cijelo vrijeme među svojim prijateljima u Njemačkoj pokušava rušiti te stereotipe o BiH. – Uvijek im govorim kako sam ja ponosna Hercegovka i da u mojoj zemlji svatko tko želi raditi može naći posao. Puno ljudi bira što će raditi ovdje, a kada dođu u Njemačku, rade te poslove bez problema – priča Ivanka. Uz povratak u BiH neostvarena želja joj je ostala studij glazbe, kako ga zbog planova za povratak u BiH nije upisala, ljubav prema glazbi i plesu kompenzira na svoj način. Sa 16 godina krenula je pjevati u bendu i redovito pjeva u njemačkim svatovima. Ali zna i dosta pjesama domaćih izvođača.

– Čak sam razmišljala da se time bavim ovdje jer mi je prijateljica rekla kako je jedan domaći bend ostao bez pjevačice jer je otišla u Njemačku – priča nam kroz smijeh ova pozitivna djevojka. Dečko joj se isto planira vratiti u BiH. Ona će vidjeti kako će njoj ići pa će o tome ovisiti njegov dolazak u BiH, odakle, također, vuče korijene. – Međutim, njemu prije povratka trebam pronaći neki posao, u Njemačkoj radi u autoindustriji. Gore svi rade u autoindustriji, odnosno samo oni koji rade u velikoj tvrtki mogu zaraditi za pristojan život. Frizeri i radnici u pekarnici dobiju po 900 eura, konobari dobiju nešto napojnice, uglavnom sve su to niske plaće za životni standard koji je u Njemačkoj nametnut – kaže Ivanka zaključivši kako je Ljubuški u svakom slučaju mirniji i sigurniji za život od Njemačke.

Piše: Marija Medić Bošnjak / Večernji list

na vrh članka