Nerealizirani izumi pokojnog Vinka Vujevića Čerčila: Hrvatsko šilo

Nerealizirani izumi pokojnog Vinka Vujevića Čerčila: Hrvatsko šilo

U nedjelju, 2. studenog 2014. godine, na Dušni dan, kasno navečer u 80.-oj godini života, nakon kraće bolesti, preminuo je Vinko Vujević – Čerčil iz sela Grab u općini Ljubuški. Sahranjen je 4. studenog na mjesnom groblju Blace u Grabu.

Čerčil je bio svestran čovjek, pa je tako kroz život često mijenjao zanimanja i interese. Bio je privatni poduzetnik, ugostitelj, trgovac, poljodjelac, pjesnik, povjesničar, numizmatičar, sakupljač narodnog blaga, političar, lovac i inovator.

O njemu i njegovih «sedam čuda» koje je sagradio pokraj svoje kuće, pisali su gotovo svi listovi s prostora bivše Jugoslavije.  Razlog što o njemu ponovo pišemo su njegovi izumi i inovacije koje za života nije prezentirao široj javnosti, niti patentirao kod odgovarajućih institucija. Nedostatak vremena i financija, dok je bio živ, onemogućili su ga, kako je tvrdio, da svoj znanstvenoistraživački program, kojim je obuhvaćeno nekoliko novih izuma i nekoliko ideja na poboljšanju već postojećih programa, prezentira znanstvenicima s Instituta Ruđera Boškovića u Zagrebu. Želja mu je bila sa svojim idejama i inovacijama izaći pred te vrhunske stručnjake, te pred njima, onako školski, s kredom u ruci, crtati na ploči i objašnjavati svoje ideje i naravno čuti njihovo mišljenje. Ukoliko bi se oni pozitivno izrazili o njegovim inovacijama spreman ih je bio ponuditi odgovarajućim zainteresiranim tvrtkama ne tražeći za sebe novac. Važna mu je, govorio je tada, dobrobit naroda. Tako nam je pričao pokojni Čerčil, a mi ćemo u idućem razdoblju, «ekskluzivno», objaviti samo neke od Čerčilovih ideja i izuma.

Prvi izum pokojnog Čerčila koji ćemo objaviti je ubojito borbeno vozilo „Hrvatsko šilo“.

Pročitajte što je o tome svojedobno zapisao pokojni Čerčil.

HRVATSKO ŠILO

Sada, kada je aktualizirana priča o tenku hrvatske proizvodnje, volio bih prezentirati svoju ideju na koju sam došao 1990. godine, a to je, napraviti najubojitije vozilo na svijetu. Po mojoj zamisli to vozilo bi trebalo napraviti od specijalnog čelika. Prvi dio vozila – gubicu ili njušku, koja bi išla na klin od 40-50 centimetara, trebalo bi napraviti od dijamanta. Ona bi služila «kejanju» prepreka, kao što su «ježevi», betonske naprave, debeli zidovi, drveće, tenkovi i slične stvari, pred sobom. Hrvatsko šilo bi imalo regulator spore brzine i brze brzine. Spore brzine bi se koristile za kretanje najviše do 20 kilometara na sat, a brza brzina za kretanje i do 120 kilometara na sat. Na vrhu vozila, odnosno školjke, nalazio bi se samo jedan otvor. Na prvom dijelu vozila bila bi četiri otvora kao u tenka i na stražnjem dijelu dva otvora. Vozilo bi i na stražnjem, kao i na prednjem dijelu, imalo gubicu ili njušku istih dimenzija. Vozilo ne bi smjelo biti duže od 6,5 metara uključujući i gubice. Maksimalna visina dva metra. Školjka bi trebala sličiti na školjku kornjače. Otvor školjke napraviti tako da se u slučaju nužde može što prije otvoriti. Školjka bi morala biti presvučena specijalnom plastičnom masom koja bi je izolirala od udara groma, radara, zolje i drugih opasnih oruđa i oružja. Gume na vozilu bi morale biti, pune, avionske, a kotači ne bi smjeli prijeći dimenzije četrnaestke ili šesnaestke. Školjka bi sakrivala kotače sve do dvadesetak centimetara iznad zemlje. Ona bi zbog toga imala specijalna vrata koja bi se mogla vrlo brzo podignuti ili spustiti u slučaju mijenjanja kotača. Motor bi morao biti vrlo jak, po mogućnosti sportskih vozila ili specijalni novi izum. Pored motora bi bio ugrađen automat sa sajlom koja bi služila da vozilo samo sebe izvuče ako bi upalo u meki teren. Uz to bi trebalo napraviti i dva hidraulična stopala da se vozilo može izgurati iz mekog terena. Stopala bi trebalo ugraditi na posljednjoj trećini vozila. Unutar vozila ugradila bi se specijalna instalacija – radar, radio stanica i dalekozor. Pored toga bilo bi opremljeno sa sedam oruđa i oružja kao što su mitraljezi. Iz njih bi se pucalo kroz proreze koji bi bili ugrađeni sa bočne strane, i vertikalno i ukoso, tako da mogu kositi živu silu i na zemlji i u zraku. Prorezi bi se, također, nalazili i sa prednje i sa bočne strane. Jedan kružni prorez prečnika 20 cm, koji bi se koristio za uništavanje aviona i ostalih letjelica, trebao bi biti u zadnjoj trećini vozila. Sva oružja, osim protuavionskog, morala bi imati specijalne, poluautomatske ili automatske, doboše.  Vozilo bi imalo pet članova posada i svi bi bili univerzalno obučeni da mogu obavljati sve radnje. Članovi posade morali bi biti nižeg rasta, vrlo živi i sposobni i dobro obučeni da svojim akcijama stvaraju paniku u neprijateljskim redovima. Unutrašnjost vozila bi morala biti napravljena tako da svaki član posade ima svoju malu pokretnu stolicu ili ležaj koji bi se mogli vrlo brzo razmontirati. Između članova posade bile bi formalne pregrade koje bi imale male otvore u slučaju nužde. Pod bi morao biti pojačan i rebraste građe zbog eventualnog nailaska na male pješačke mine ili kamenje. Auspuh bi bio izveden na zadnji kraj vozila zbog stingera i ostalih naprava koje slijede toplotnu energiju. Ovo vozilo bi pored namjene za ulične borbe, osvajanje dvorišta, vojarni, vojnih poligona i tvorničkih hala imalo namjenu i izazivanja panike kod neprijatelja. O akcijama vozila Hrvatskog šila ne bi trebalo unaprijed pričati i pitati je li negdje slobodno ući, samo raspali i ulazi do metar debljine zida. Ova moja ideja je dobra samo trebaju dobri ljudi i dobri stručnjaci da je provedu u djelo. 

Drago Vukojević/Radio Ljubuški

 

na vrh članka