'Vlade i odore su se minjale, ali mi smo uvik bili Isusovi mornari': upoznajte neobične dalmatinske žudije koji svoju tradiciju prenose s koljena na koljeno

'Vlade i odore su se minjale, ali mi smo uvik bili Isusovi mornari': upoznajte neobične dalmatinske žudije koji svoju tradiciju prenose s koljena na koljeno

S djeda na sina, sa sina na unuka... tradicija je to časna koja se prenosi skoro 100 godina. Točnije, 96. Odoru neuobičajenu za čuvare svi pripadnici "reda" s velikom pažnjom čuvaju u ormarima, a onda je, kad ih godine dostignu, daruju svojim sinovima.
Straža Isusova groba u Baškoj Vodi običaj je koji u ovome mjestu na Makarskoj rivijeri datira od 1922. godine. 


Čuvanje Kristova groba uveli su Nikola Divić i župnik Rudolf Vizentininakon što je Divić primijetio vrličke čuvare za vrijeme služenja austrougarske vojske. Umjesto narodnih nošnji, odlučio je da baškovoški čuvari na sebi imaju mornarske odore, koje nose i danas.
Baš zbog toga za ove je žudije i danas uobičajeno da ih nazivaju "mornarima". Nisu jedini u mornarskim odorama u Hrvatskoj, ali ima ih jako malo, samo trojica, i to iz Opuzena, Komina i Vlaka – nabrajaju nam Mate Granić, zapovjednik, te Ivica Granić, Jure Topić, Mili Šerer, Nikola Divić, Berislav Baković, Miljenko Jurišić, Ivan Grginčić, Stipe Šošić, Marin Josipović, Lovre Srdarević i dva "mala", kako ih od milja zovu, braća blizanci Dražen i Nikola Anđelić.
S 18 godina postaje se žudija, a sadašnja je postava šarolika, kako po godinama, tako i po zanimanjima. Ima ih od direktora, konobara, ekonomista, računovođa, turističkih djelatnika, komunalnih redara, učenika pa sve do inženjera elektrotehnike. Spaja ih želja da budu dio ove, opisuju nam, za njih svete dužnosti i, naravno, druženja koja idu uz njih. Inače, baškovoški mornari su najstariji žudije na Makarskoj rivijeri i dugo su bili jedini. Prije nekoliko godina susjedi iz Brela poveli su se za njihovim primjerom i osnovali svoje žudije, ali oni, za razliku od njih, nose odoru rimskih vojnika.

U počecima su baškovoški čuvari nosili pravu mornarsku odoru koju bi posudili od nekog seoskog mornara za Veliki tjedan. Kako se mijenjala uniforma ratne mornarice, kraljevske ili komunističke, mijenjala se i uniforma baškovoških "mornara". Grob Sina Božjeg su prije 96 godina čuvali pravim puškama koje bi za tu potrebu, na zamolbu župnika, dobili od lokalne žandarmerijske postrojbe. Nakon Drugog svjetskog rata vojničke su puške zamijenile lovačke, međutim, ne zadugo jer im ih je ondašnja milicija ubrzo oduzela. Tada su izrađene drvene, koje su bile u upotrebi sve do 1968. godine, nakon čega su ih zamijenila drvena koplja, koja se koriste i danas.
Ista koplja koja su dvanaest mornara i njihov kapetan uspravno i ponosno držali prekjučer, na Veliki četvrtak, ispred mjesne crkve. Inače, baškovoški žudije su "dva u jedan". Oni na Veliki četvrtak utjelovljuju dvanaest apostola, a ostalih dana sve do Uskrsa mornari "uskaču" u ulogu rimskih vojnika.
Zaista su posebni ovi čuvari groba, i po običajima i po svojoj odori, koja ima zanimljivu povijesnu priču.
– Od pamtivijeka su naši žudije drugačiji. Vlade su se mijenjale, ali mi smo uvijek bili mornari. Jedan od razloga zbog kojih smo mi i naši prethodnici mornari je taj što nam je sveti Nikola zaštitnik ribara i mornara, zaštitnik mjesta, a drugi je onaj praktični. Naime, prve generacije čuvara imale su jedino mornarsku odoru u kućama, pa su jedino nju i imali za obući – objašnjava nam zapovjednik Mate, oko kojega su se u tom trenu okupili ostali mladi žudije.
Svaki je mornar na početku 20. stoljeća sebi morao nabavljati odoru posuđujući je od koga je mogao. Sedamdesetih i osamdesetih godina odore su se šivale od čohe, a prije odlaska na osmi Vodički festival žudija, koji se svake godine održava na Uskrsni ponedjeljak, ustupljene su im mornaričke uniforme Hrvatske ratne mornarice. Sada svoju svečanu odoru koju, osim na Uskrs, odijevaju na još nekoliko kršćanskih blagdana, na Sv. Nikolu, Tijelovo, Veliku i Malu Gospu, više ne moraju posuđivati, što dobrim dijelom mogu zahvaliti Općini Baška Voda.
Onog trena kad stupe u red žudija, kojih trenutno ima trinaest, odnosno dvanaest žudija i trinaesti je zapovjednik, svaki zaduži svoju odoru koju pažljivo čuva kod kuće. U ovom dalmatinskom mjestu broj mornara nije strogo određen. Znalo ih je biti i više od trinaest jer su svi dobrodošli, napominje zapovjednik Mate Granić.
– Žudijom može postati svatko punoljetan, tko ide u crkvu, župljanin je, ima sve sakramente i pomaže fratru sve što treba. Obično se bira tradicijski – otac, sin i dite. Čuva se ta tradicija unutar obitelji. Ja sam svoga oca, koji je isto bio žudija, dolazio gledati u crkvu, kao što je on svog oca... Jednostavno, svako dite čiji je otac "mornar" najčešće i sam to želi postati – dodaju Ivica i Mate Granić, koji su obojica treća generacija žudija u obitelji.
Prestankom "žudijanja" odoru vraćaju i ona ide u ruke novom članu koji je zaslužio biti dio ovog baškovoškog običaja i reda.
Zapovjednik se ove godine rastaje od svoje odore. Ovo mu je posljednji Uskrs, priznaje teška srca. 
– Prekrasno sam se osjećao kad sam kao momak tek postao žudija. Uskrs mi više neće biti isti, to je sigurno. Točno dvadeset pet godina oblačio sam ovu odoru i dio tih godina i predvodio sve ove mlade mornare. Časno sam se osjećao čitavo vrijeme, ali godine su me stigle i više ne mogu izdržati taj napor – priznaje i dodaje kroz smijeh da će sigurno i sljedeće godine, iako neće biti dio njih, više biti s njima nego kod kuće.

Ali neće njegovu odoru naslijediti bilo tko, nego sin koji je prije koji dan napunio 18 godina. Časno će nastaviti očevim stopama sljedećeg Uskrsa i bit će četvrta generacija Granića u žudijama. 
Najmlađi baškovoški mornar je 18-godišnji Marin Josipović, koji još uvijek ide u srednju školu. 
– Ćaća mi je bija žudija 28 godina i lani se skinija. Ja san ga naslijedija. Stvarno je lipo bilo obući uniformu, koju ću se truditi časno nositi kao što je i on – veli mladi Josipović. 
Služba im je počela na Veliki četvrtak. Nakon Večere Gospodnje slijedi procesija sa svetim Otajstvom, a na Veliki petak počinje njihova prava služba. Ona je dio veličanstvene procesije križem, koje kreće iz crkve u Bastu, ide poljskim putovima do mjesta Krvavice, prema Bratušu, Promajni i skreće u Bašku Vodu. Nakon kratke stanke nastavlja se dalje u Topiće i završava u Bastu, odakle se krenulo. Ukupna dužina puta je 18 kilometara, a mornari u stroju pozdravljaju križ pred svim župnim crkvama. Zadaća im tu, naravno, ne završava. U poslijepodnevnim satima počinju svoju stražu pred grobom u mjesnoj crkvi, koju drže po dvojica. Svaka ekipa stražari po deset minuta, a onda se izmjenjuju pod vodstvom zapovjednika Mate.
Na Veliku subotu služba počinje već u ranim poslijepodnevnim satima i na svetoj misi mornari, postrojeni u četveroredu kod oltara, na svećenikovo pjevanje "Slava Bogu na visini" te na kapetanov povik "dva" padaju kao pokošeni. Na podu ostaju nepomično za vrijeme pjevanja "Slave".
Nije lako biti baškovoški mornar, priznaju nam momci i oni malo stariji. Na njima je da od Velikog četvrtka do Velike subote po cijele dane budu na dužnosti. Nije im teško, naglašavaju, nego zadovoljstvo što mogu biti dio svih obreda Velikog tjedna.
Veliku odgovornost ovi momci osjećaju i kad nisu u svojim mornarskim odijelima i naherenim modro plavim kapicama na glavi. Iako za sebe kažu da su prava družina koja voli pojesti, popiti i našaliti se, što je i jedan od prešutnih uvjeta da bi se postalo žudija, u Velikom tjednu itekako paze na to da se ponašaju u skladu s danima i zadaćama koje su pred njima. 
– Nađemo se mi u kafiću ili kod kakvog komina i ovih dana, ali dobro pazimo na svoje ponašanje jer moramo biti skrušeniji. Nikada ne popijemo više od dvi bevande i rano idemo na spavanje. Moramo, jer ipak se ranije ustaje ovih dana – veselo će uglas. 
Dive im se najmlađi, a poštuju ih odrasli. Toliko da sve one koji su u žudijama puštaju ranije s posla, a mnogima od njih šefovi daju i slobodne dane. 
– Nikad nisam imao problema. Cijeli moj radni vijek u "Baškom Polju" nikad nisam radio ni petak ni subotu – kaže šef mornara, na što prezimenjak Ivica dobacuje da je to u Baškoj Vodi nepisano pravilo. 
Žudije su tradicija koja se cijeni i na koju se brižno pazi. Svima u mjestu je drago što mladi uspješno nastavljaju ono što su Nikola Divić i župnik Rudolf Vizentini započeli davne 1922. godine. A uvjereni su da bi i oni sami bili zadovoljni današnjim baškovoškim mornarima.

Piše Nina Glučina/PSD

Foto Jakov Prkić/HANZA MEDIA

na vrh članka