Ispovijest vozača koji je otišao u Švedsku voziti kamion: ‘O povratku ne razmišljam’

Ispovijest vozača koji je otišao u Švedsku voziti kamion: ‘O povratku ne razmišljam’

Najlakše je otići, ali puno toga se treba poklopiti. Svi misle “samo sjedneš u kamion i voziš“, ali nije baš tako, mora se dobro zapeti. Mnogi su pokušali, ali se nisu snašli, pa su se vratili. Tim riječima počinje ispovijest za N1 Ognjen Pejić (35), jedan od više stotina vozača koji su volan gradskog autobusa u Srbiji zamijenili upravljačem kamiona u nekoj od zemalja Europske unije.

“Kad dođeš u tuđinu gdje nikog ne znaš nije nimalo lako, pogotovo za nas koji dolazimo s Balkana, prije svega zbog velike razlike u temperamentu. Švedska je prilično depresivna zemlja, dosadna, loša je klima… Nemaš ljeto, stalno je kiša.

Zimi svane u osam-devet ujutro, a mrak pada već u tri poslijepodne. Ljeti noć traje svega tri-četiri sata, a na sjeveru Švedske tada uopće nema mraka. Mnogo ljudi to ne može izdržati, pa odustaju i vraćaju se u Srbiju. Oni koji ostanu brzo shvate koliko je Švedska dobro uređena zemlja i kako se sistem treba postaviti. A sistem je skoro savršen. Sto milijuna stvari bih prepisao od Šveđana i rekao ovim našim političarima “evo, ovako trebate raditi”.

Do odlaska u Švedsku radio sam punih deset godina kao vozač gradskog autobusa, a posljednja plaća koju sam primio bila je oko 450 eura. Ipak, novac nije bio najveći problem, puno više mi je smetao opći nered u tvrtki, doslovno na svakom koraku.

Prije dvije godine sam presjekao i dao otkaz. Nazvao sam prijatelja koji živi u Švedskoj i zamolio ga da mi pronađe neki smještaj, pa da pokušam naći posao na licu mjesta.

Našao mi je garsonijeru u Linköpingu, gradu veličine Kraljeva, koji je nekih 200 kilometara udaljen od Stockholma.

U potragu za poslom krenuo sam čim sam se smjestio, a našao sam ga nakon dva mjeseca.

Zaposlio sam se kao vozač šlepera, za plaću od 2.000 eura. Ture su bile samo po Švedskoj, preko tjedna sam spavao u kamionu, a vikend mi je bio slobodan. Prelazio sam od 600 do 800 kilometara dnevno, ali mi to nije teško padalo jer je Švedska jedna od najboljih zemalja za vozače kamiona.

Parking mjesta i tuševi postoje na devedeset posto benzinskih postaja, a za otprilike 50 kuna dobiješ paket koji uključuje tuširanje, kavu i sendvič. Živio sam u garsonijeri od 30 kvadrata koja je bila maltene u centru grada i plaćao sam je 300 eura. Kad oduzmem sve troškove, na kraju mjeseca ostajalo bi mi oko 500-600 eura.

Poslije godinu dana mi se pridružila djevojka, pa su i troškovi bili veći. Našao sam bolje plaćen posao, pa zaradim oko 2.400 eura mjesečno.

Preselili smo se u veći stan, a prije tri tjedna smo dobili kćerkicu. Kad sam došao ovdje, govorili su mi “pravi djecu, Švedska će ih odgojiti”.

I to nije daleko od istine. Od patronažne sestre, čije su ti usluge besplatne dok ti dijete ne napuni pet godina, do novčane pomoći koja se isplaćuje do punoljetnosti.

Dječji dodatak za prvo dijete je nešto više od 100 eura mjesečno, a nezaposlene majke imaju pravo na 480 plaćenih dana od rođenja djeteta, tijekom kojih dobivaju oko 400 eura mjesečno.

Od vrtića do fakulteta, sve je besplatno. Zvuči nevjerojatno, ali ako živiš negdje dalje, a nemaš prijevoz, država ti osigurava čak i taksi do vrtića i nazad.

Porezi ovdje jesu visoki, ali se sve to vrati kroz socijalna davanja. Država ti omogućava da besplatno učiš jezik, upišeš školu, fakultet… Imaš pravo i na takozvani studentski kredit u iznosu od oko 1.000 eura mjesečno, da bi ti olakšali život tijekom studija, a kamata je simbolična.

Kredit počinješ vraćati tek kada počneš raditi, tako da poznajem neke koji imaju više od pedeset godina, a još vraćaju studentski kredit.

Što se tiče posla, tu se čovek adaptira vrlo brzo jer jednostavno vidiš da sistem funkcionira. Najbitnije je da naučiš švedski, jer onda možeš raditi gotovo sve. Ljudi se ovdje ne boje promijeniti posao, to je sasvim normalna stvar. Mnogo je teže priviknuti se na društveni život u Švedskoj, koji je potpuno drugačiji u odnosu na Srbiju. Ovdje ne možeš otići u kafić usred tjedna, već samo vikendom.

Noćni život je ovdje inače vrlo skup, cijena pića u kafiću ili klubu je između 50 i 100 kuna.

Prometna kultura u Švedskoj je na toliko visokoj razini da je to nama naprosto nezamislivo. Za ozbiljniji prometni prekršaj vode te na psihijatriju, da vještače jesi li normalan. Kazne su drastično visoke, naročito za vožnju pod utjecajem alkohola. Ovdje se puno pije, ali gradski prijevoz vikendom radi neprekidno, upravo zato da ljudi ne bi vozili pijani.

Jednog mog poznanika policija je zaustavila sa 0,56 promila alkohola u krvi. Oduzeli su mu vozačku dozvolu i ugradili mu u automobil uređaj za mjerenje razine alkohola, koji je morao platiti oko 3.000 eura. Kad god mu zapišti mora stati i puhati u tu spravu, a ne može ni pokrenuti automobil ako u sebi ima mrvicu alkohola. Poslije prve takve kazne, zemljaci shvate da ovo nije Srbija i počinju se pridržavati svih propisa. Na naviku da stanu ispred kafića ili fast fooda i upale sva četiri žmigavca brzo zaborave, jer to ovdje nitko ne radi.

Kad je u pitanju sigurnost, vrlo su rigorozni. Na autocestama je ograničenje 110 kilometara na sat, iako su im ceste puno kvalitetnije. Kad nekome pukne guma, pa stane u zaustavnoj traci, oni doslovno zatvore autocestu na tom dijelu dok se vozilo ne osposobi ili odšlepa. Ne žele ni najmanje riskirati jer ljudski život ovdje zaista nema cijenu.

Ipak, nije sve bajno ni u Švedskoj. Imaju veliki problem s imigrantima iz Afrike, koji se nikako ne mogu adaptirati na švedski način života. Nemaju radne navike, ne poštuju obaveze, ne uspijevaju naučiti jezik… Ogromna je razlika između njih i nas iz Europe. Mi čim dođemo počinjemo učiti švedski od razine C iako ne znamo skoro ni riječ, a oni moraju krenuti od A jer mnogi ne znaju čitati i pisati.

Nedostaju mi obitelj i prijatelji iz Srbije, ali je dobra okolnost to što ovdje živi puno naših ljudi, pa se imam s kime družiti. Šveđani su uglavnom rezervirani prema došljacima, iako i to dosta ovisi o tome kako se postaviš. Oni koji se ne mogu otarasiti balkanskog mentaliteta i navika, teško postaju dio zajednice, a ako si iole normalan onda te i Šveđani prihvaćaju. O povratku u Srbiju ne razmišljam, iako ne mogu reći da nema nostalgije. Ipak, taj osjećaj ti uspješno zamijene kultura i civilizacija, ali i onaj nama dobro poznati “švedski standard” o kojem sam slušao cijeli život.

Izvor: Ero.tel

na vrh članka