Doživljaji u bolnici s bolesnicima don Radoslava Zovke

Doživljaji u bolnici s bolesnicima don Radoslava Zovke

Osobe kad obole obično pođu u svoju ambulantu misleći da će nakon pregleda vratiti se kući, ali mnogi završe nenadano u bolnici jer su nalazi pokazali da su za bolnicu, a ne za povratak kući, kako pacijent želi. Pacijenti kad se nađu u bolnici, osobito kad prvi put dolaze u bolnicu, imaju različite reakcije na situaciju u kojoj su se našli.



Piše: Bolnički svećenik, don Radoslav Zovko, Glas zdravlja

Jedni s mirom prihvaćaju tu svoju situaciju da su oboljeli nadajući se pomoći od medicinskog osoblja, drugi se ljute na liječnika koji ih je uputio u bolnicu, na liječnike koji ih pregledavaju, na sestre koje ih bockaju iglama za uzimanje krvi ili im daju injekcije. Ljute se i na servirke što im nisu donijele hranu koju oni žele, a ne onu koju su medicinari odredili. Te reakcije
pacijenti očituju na različite načine: lijepom zahvalom, pohvalom za učinjeni pregled ili neku drugu medicinsku pomoć ali i psovkom i ružnim riječima na medicinsko osoblje. Trebamo biti svjesni da razne bolesti utječu na ponašanje bolesnika: visok ili nizak tlak, visok ili nizak šećer, razni ugrušci u krvotoku od glave do pete, psihički poremećaji, stupanj izlječive i neizlječive bolesti, materijalna situacija bolesnika i njegova obiteljska situacija. Mnogo je faktora koji utječu na reakcije bolesnika zato su i ponašanja različita te stoga i mi koji im pristupamo nemamo sliku bolesnikovih nalaza pa ponekada možda doživimo neugodnu reakciju bolesnika bez obzira kako im pristupimo.

Naravno da od ovakvih reakcija nisu izuzeti ni svećenici koji obilaze i posjećuju bolesnike. Više puta, kad uđem u bolesničku sobu, doživim uzvik bolesnika, osobito starijih bolesnica: „Sami te je Bog poslao da me ispovidiš i pripremiš za operaciju jer sam se nenadano razbolila i dovezli su me u bolnicu. Baš sam mislila dok su me vozili vamo di sad naći svećenika i zvati
ga da dođe“.

Ali ima i suprotnih reakcija: „Još si mi i ti treb'o doći, sami Bog mi je kriv što je dozvolio da se razbolim, neka me ozdravi, ako neće, ništa mi Božje ne treba“.

Većina mojih posjeta bolesnicima proteče uobičajenim pozdravom te u razgovoru, molitvi i podijeli sakramenata onima koji to traže. Često će pravoslavni i muslimani mi reći: „Nemojte izostaviti molitvu zbog nas, ta isti je Bog svih nas, a nismo mi krivi što su se nekada naši stari podijelili pa smo danas različiti.“

Primjeri koji potiču i opominju
Evo nekoliko zanimljivih slučajeva doživljenih u bolnici na Bijelom Brijegu u Mostaru:

1. Zove me supruga jednog bolesnika na telefon i govori mi o svom mužu koji leži u bolnici u toj i toj sobi:
„Dobar je bio kršćanin i jedno vrijeme i prakaratur, ali se naglo razbolio i trebalo bi mu podijeliti svete sakramente ispovijed, pričest i bolesničko pomazanje.“ Dolazim u sobu kod tog bolesnika i on me odbija, neće da primi ništa od onoga što je žena
željela. Mislio sam da mu je nešto pozlilo da će primiti sakramente drugi put kad dođem. Dolazim drugi dan i zatičem mu i ženu kod kreveta i usprkos naših nagovaranja on odbija sakramente. Dolazim onda treći put i računam odbit će me pa ću ga samo s vrata pozdraviti. Otvaram vrata i pozdravljam sve prisutne bolesnike, kad mi on maše rukom da dođem k
njemu. Kad sam prišao bliže, pitam ga: „Što želite?“ a on kao iznenađen odgovara „Sve po redu, ispovijed, pričest i bolesničko pomazanje.“ Kad samo sve to obredili, pitam ga: „A zašto si to dosada dva puta odbio. „A zar sam odbio?“ odgovorio je. Odgovor na ovaj slučaj može biti u gornjem pasusu o različitim reakcijama bolesnika ili je to rezultat nečijih molitava, svetih Misa i žrtava za njega prikazanih.

2. Na mobitel zove me supruga jednom bolesnika i tumači mi gdje joj je bolesnik smješten u bolnici i bilo bi dobro da primi svete sakramente ali nemoj mu reći da sam ja zvala da se ne bi prepao smrti. Navraćam kod tog bolesnika, ništa ne govoreći o ženinu pozivu, predlažem mu da bi dobro bilo da primi svete sakramente. On odmah prihvaća i na kraju mu pišem potvrdu što je sve primio i pokušavam je staviti u njegovu ladicu pored kreveta. A on mi govori: „Ne stavljajte je u ladicu da je žena ne vidi jer će se uplašiti da ću umrijeti nego mi je dajte pa ću je staviti u džep.“

3. Ulazim u jednu bolesničku sobu u kojoj su četvorica bolesnika, uz uobičajene pozdrave i malo razgovora jednome koji mi je prilično slabo izgledao govorim: „Da sam ja na tvom mjestu ja bi se odlučio da primim sakramente za bolesnike.“
„Pa neću ja umrijeti“, odgovara mi on. „Mogu li ja umrijeti pa nećeš imat koga zovnut“, odgovorih. „Ne bih sada nego kad sljedeći put dođete.“ Dolazim kroz tri dana u istu sobu, svi bolesnici na istim krevetima samo nema onoga što sam
mu nudio sakramente. Pitam ih: „Gdje je onaj s prvog kreveta.“ Svi kao po dogovoru pokazaše palcem ruke gore tj. otišao je
na nebo - umro. „Eto vidite kako se brzo umire“, odgovorih. „Nismo znali da je onako lako otići s ovog svijeta, pričao je s nama do kasno, kad odjedanput ušuti, pogledasmo ga kad on umro. Nego de ti nas opremi ko što si i njemu govorio jer ne
znamo tko je od nas sljedeći.“

4. Prolazim hodnikom bolnice i susrećem jednu bolesnicu srednjih godina. Ona se okreće k meni pa, kao da iz katekizma čita, govori: „Velečasni, ja sam za ispovijed, svetu pričest i bolesničko pomazanje!“ „Zdravija si od mene, a hoćete da vas ja ispovijedam u bolnici“, odgovorih joj. Nakon obilaska nekoliko soba ulazim u njezinu sobu, a ona mi se opet obraća:
„Nisam se ja ono na hodniku šalila, ozbiljno sam govorila. A sad ću vam reći zašto sam to tražila. Prije pola godine razboli mi se naglo muž, ni danas ne znam od koje bolesti. Uvečer smo ga dovezli ovdje u bolnicu, svi smo skočili tražiti liječnike, kad ujutro on mrtav. Nikom nije palo na um da potraži svećenika i da mu dade ono što on može, da mu osigura dolazak u
nebo. Kad mi god on padne na um prva misao koja se javi je: ode mi bez svetih sakramenata! A mogla sam pozvati svećenika da mu ih dade. Od tada sam odlučila, bilo ja, bilo netko moj, kad dođe u bolnicu, prvo neka primi svete sakramente pa drugo što stigne jer nikad se na zna kad nam je poći s ovog svijeta. Osiguraj ono što možeš pa drugo koliko stigneš i možeš. Zato kako sam vam rekla prvo ću se ispovjediti, pričestiti i primiti bolesničko pomazanje. Pa sam mirna i ja i moji kod kuće a i vi da vas ne zovem u ne fakat.“ Kad bi svi bolesnici koji su katolici postupali kao ova žena, kad dođu u bolnicu, nitko ne bi neopremljen otišao s ovog svijeta.

Izvor:pogled.ba

na vrh članka