Tužna slika: egzodus mladih iz Hrvatske dosegao je alarmantnu razinu, najgore je u Dalmaciji i Slavoniji

Tužna slika: egzodus mladih iz Hrvatske dosegao je alarmantnu razinu, najgore je u Dalmaciji i Slavoniji

Žalosne slike s opustjelih kolodvora na kojima se obitelji opraštaju od svojih najbližih koje autobusi zatamnjenih stakala odvoze daleko izvan Hrvatske, sve češće na put bez povratka, više kao da i nisu top-vijesti. Iseljavanje je u toj mjeri već postalo naša stvarnost da se više čudimo - onima koji ostaju.

Međutim, ima istraživanja poput najnovijeg koje su provele znanstvenice Instituta za društvena istraživanja iz Zagreba dr. sc. Dunja Potočnik i dr. sc. Mirjana Adamović među mladima od 19 do 29 godina, koje je pokazalo da u toj dobi još prevladava entuzijazam i da su ti mladi voljni ostati u Hrvatskoj kada bi im društvo pružilo uvjete za to. Čak i u slučaju odlaska van, u toj je dobi živa misao o povratku.

Istraživanje o iskustvima migracije i planiranim odlascima mladih iz Hrvatske koje je dalo neke odgovore na temu "Zašto mladi odlaze iz Hrvatske?“ znanstvenice su provele među 56 djevojaka i mladića iz Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka i Čakovca metodom fokus grupa. O tome zašto razočaranje nastupa poslije, kao i drugim detaljima iz istraživanja, razgovaramo s autoricama.

Jesu li vas iznenadili rezultati prema kojima mladi ljudi od 19 do 29 godina izražavaju nevoljkost i neodlučnost za odlazak iz Hrvatske prije nego što ovdje pokušaju ostvariti svoje privatne i profesionalne ciljeve? U javnosti prevladava dojam da mladi ljudi jedva čekaju pobjeći iz Hrvatske, no oni navode i neke prednosti života ovdje poput vezanosti za obitelj ili (lokal)patriotizam
.

DUNJA:
 Rezultati nisu iznenađujući budući da sva dosadašnja istraživanja provedena od strane Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu na nacionalno reprezentativnim uzorcima mladih u razdoblju od 1999. do 2013. pokazuju kako mladi tek u oko četvrtini slučajeva razmišljaju o trajnijem odlasku u inozemstvo. Najnovije je istraživanje, provedeno 2017. godine, pokazalo kako mladi razmišljaju o odlasku u inozemstvo iz nekoliko razloga, prvenstveno u cilju stjecanja novih iskustava i viših ili novih stupnjeva i oblika obrazovanja, a tek potom u cilju zapošljavanja.
Mladi koji preferiraju ostanak u Hrvatskoj nalaze se u socioekonomski stabilnijoj situaciji; mahom je riječ o mladima koji još studiraju ili koji su već i zaposleni i zadovoljni su svojim poslom. Ovi mladi kao razloge ostanka navode zadovoljstvo načinom i kvalitetom života u Hrvatskoj, postojećom obiteljskom potporom i prijateljskom mrežom, kao i vezanost za zavičaj i njegove prirodne ljepote. Pri tome moramo imati na umu da je riječ o mladim ljudima u dobi do 29 godine. Velik dio mladih u toj dobi još ne želi emigrirati. No, često se upravo negdje na kraju tog životnog razdoblja, ili netom nakon njega, zbivaju promjene koje primoravaju ljude na odlazak iz Hrvatske, što mi više, zbog njihova izlaska iz službeno definirane dobi mladih, ne pratimo.
Baltički primjer
Dakle, suprotno javnoj percepciji da mladi isključivo odlaze “trbuhom za kruhom", odnosno iz ekonomskih razloga, skupine iz vašeg istraživanja kao razlog odlaska u najvećem broju navode nekakvu obrazovnu nadgradnju, žele ondje studirati, iskoristiti stipendije, sudjelovati u programima razmjena poput Erasmusa. U čemu kao društvo najviše griješimo kada te prednosti ne znamo iskoristiti i stvoriti uvjete da se ti obrazovani ljudi jednom ovdje vrate?
DUNJA: Mladi ljudi, osobito oni koji su imali prilike iskusiti život u inozemstvu, žele ostvariti sve svoje potencijale. To nije moguće u okolini koja im ne pruža osnovne infrastrukturne uvjete i mogućnosti za osamostaljenje, što je najčešće vezano uz financijsku komponentu. Mladi u Hrvatskoj u roditeljskom domu ostaju u prosjeku do 31,4 godine, po čemu smo u europskom vrhu. Navedeno je vezano za visoku nezaposlenost mladih, kao i niske plaće koje mladi ostvaruju, te prekarne uvjete rada kojima su izloženi. Kako bi se mladi željeli vratiti u Hrvatsku, moramo poboljšati i infrastrukturu i gospodarstvo i podršku obiteljima i društvenu klimu. U istraživanju je kao razlog odlaska navedeno i nezadovoljstvo političkom situacijom i općenitom društvenom klimom, loše izvedenim rješenjima i neprilagođenosti uvjeta života osobama s invaliditetom, kao i rastućom retradicionalizacijom i netrpeljivosti prema određenim društvenim skupinama, primjerice, osobama LGBT orijentacije.
Gospođo Potočnik, na predstavljanju ste spominjali iskustva nekih zemalja, poput baltičkih, koje su stvorile upravo takve uvjete da se obrazovani mladi ljudi mogu ondje vratiti nakon boravka u inozemstvu. Što su oni konkretno učinili? 
DUNJA: Baltičke zemlje u trenutku ulaska u EU nalazile su se pri dnu europske ljestvice po financijskim pokazateljima, no u reforme su krenule odlučno i s idejom da sve resurse usmjere na reformu institucija i digitalizaciju javne uprave, čime se enormno poboljšala učinkovitost reformi i građani su u relativno kratkom roku osjetili poboljšanje životnog standarda, što se potom odrazilo i na njihovo zadovoljstvo i želju za povratkom.
U istraživanju se samo troje ispitanih izjasnilo kako bi se u inozemstvo odselili s obitelji. Znači, postoji nekakva želja da boravak vani ne bude trajan, ali pretpostavljam da se to, na žalost, s vremenom promijeni. 
DUNJA: Ovdje je zapravo riječ o dobnoj ograničenosti uzorka, gdje većina mladih još nije u braku i nema djecu, pa posljedično, i ne mogu željeti odseliti s obitelji. Inače se indikatorom trajnog odlaska smatra odlazak ljudi s obiteljima, što sugerira da se najvjerojatnije više nikada neće vratiti u Hrvatsku.
Vidimo da je istraživanje pokazalo kako mladi iz Hrvatske koji razmišljaju o odlasku kao ciljane zemlje najčešće navode Njemačku, Veliku Britaniju, prije svega London, i Austriju. Što tamo vide kao prednosti?
DUNJA: Prvenstveno je riječ o zemljama tradicionalne imigracije Hrvata, poput Njemačke i Austrije, u kojima dio mladih već ima izgrađene obiteljske i prijateljske mreže, te mogu računati na podršku pri preseljenju. Zatim je riječ o zemljama i gradovima koji nude drukčija i uzbudljiva iskustva, poput Engleske i Londona, a potom i Irske i Dublina kao destinacije koja je u proteklih nekoliko godina dobrom dijelu mladih koji su odselili pružili priliku za zapošljavanje i novi život. Također, po iskazima mladih, navedene zemlje biraju jer žele živjeti u uređenijem društvu, gdje se njihov rad i napori cijene. Razdoblje mladosti vezano je uz samoaktualizaciju, ne samo na razini ostvarenja aspiracija u privatnoj i radnoj sferi, već i na razini osjećaja da su osobni napori smisleni i da će pridonijeti većem životnom zadovoljstvu.
Razlike između regija
Imali smo također priliku doznati kako su odlascima najmanje skloni mladi iz Istre, Primorja i Međimurja koji na lokalnoj razini imaju dobru infrastrukturu i pouzdane institucije. Koliko su to uistinu bitni argumenti za ostanak i što u tom smislu najviše muči mlade iz drugih sredina, prije svega one iz Slavonije i Dalmacije?
DUNJA: U konkretnim slučajevima riječ je o najmanje dvije razine nevoljkosti za odlazak koje su regionalno specifične. Na prvoj razini, Međimurje, Istra i Primorje tradicionalno su emigracijska područja gdje doslovno nije bilo obitelji koja nije imala barem jednog člana koji je živio ili radio u inozemstvu. Time su mladi iz ovih regija stekli uvide kako izgleda život u inozemstvu. S druge strane, članovi obitelji koji su živjeli vani svojim su novčanim doznakama uvelike poboljšali i uvjete života vlastite obitelji, ali i lokalnu infrastrukturu, što se odrazilo i na višu kvalitetu života novijih generacija.
Također, riječ je o gusto naseljenim regijama koje nisu u tolikoj mjeri doživjele depopulaciju poput Slavonije i Dalmacije, čiji su krajevi pretrpjeli ne samo negativne posljedice recentne ekonomske krize, već i posljedice Domovinskog rata. Time automatski mladi iz sjevernih i zapadnih regija imaju bolje uvjete života, dok se mladi iz, primjerice, Slavonije i Dalmacije priključuju valu egzodusa koji traje već dulje vrijeme.
Svi smo svjesni razmjera tog egzodusa a i vi ste naveli nekoliko preduvjeta koje bi država morala stvoriti da zadrži mlade ljude. Možete li ponoviti koji su to?
MIRJANA: Svakako su potrebne osmišljene politike usmjerene prema mladima. Izlaz i perspektive zahtijevaju ključne promjene u okviru demografske politike, socijalne politike, obrazovnog sustava, koje se dobrim dijelom oslanjaju na poboljšanje ekonomske situacije ali i uključuju mnogo više kao što je promjena odnosa prema mladima koji bi od „osujećene generacije“ (što je dio naziva naše nedavno izdane knjige) trebali biti smatrani ključnim resursom. To, dakle, podrazumijeva promjenu društvene klime koja bi trebala uključivati vrijednost zadržavanja ljudi pogotovo u onim županijama u kojima se, kao u Slavoniji, pokrenuo veliki migracijski val. Imigracijska politika bi se također trebala mijenjati i to ne samo u osmišljavanju zaista atraktivnih mjera usmjerenih k povratku onih koji su već napustili Hrvatsku, nego i prema ulasku strane radne snage.
Bijeg od klijentelizma
Iz izjava vaših ispitanika, kao što ste prethodno i sami naveli, vidljivo je da postoji određeno nezadovoljstvo mladih političkim elitama, korupcijom, nepotizmom, klijentelizmom. Vaš kolega Nikola Baketa naveo je podatke od prije ulaska u EU prema kojima je 26 posto mladih željelo trajno iseliti iz Hrvatske, a njih 44 posto privremeno. Primjećujete li, neovisno o rezultatima istraživanja, da je to raspoloženje i danas slično i da su dijelom tome krive i devijacije u političkom prostoru?
MIRJANA: Institut za društvena istraživanja prikuplja podatke o migracijskim aspiracijama mladih od 1999. godine. U tri vala istraživanja kolegica Potočnik koja se tom temom bavila utvrdila je da mediji najčešće izvještavaju o onima koji bi "otišli zauvijek, bez obzira na sve“ – to je, međutim, najmanje brojčano zastupljena skupina ispitanika koja je tijekom 14 godina praćenja ove problematike tek blago porasla i u 2013. je iznosila šest posto. Značajnije promjene nisu nastupile niti među onim ispitanicima koji bi "otišli zauvijek kada bi im se pružila prilika“ - 20,7 posto. Najbrojnija je ona skupina mladih koja bi "otišla na duže vrijeme, ali ne zauvijek“ – 44,6 posto.
Ono što je još bitnije napomenuti je da samo 13,8 posto mladih uopće ne razmišlja o odlasku iz Hrvatske. To znači da će vrlo veliki kontingent mladih, ne možemo procijeniti unaprijed koliki, jer je riječ samo o namjeri odlaska što je daleko od ostvarenja odlaska, reagirati na osobnu i društvenu deprivaciju. Koliko su tome krive devijacije u političkom prostoru teško je egzaktno procijeniti, ali s obzirom na rezultate istraživanja kojima raspolažemo, mladi nisu pretjerano zainteresirani za politiku, a posebno mlade žene. Mislim da će prije reagirati na egzistencijalnu osujećenost. Na to upućuju i podaci: najveća zainteresiranost za odlazak nalazi se među zaposlenima (15,3 posto) u odnosu na nezaposlene, studente i učenike što upućuje da ulaskom u svijet rada dolazi do razočaranja u sustav i razvoja svijesti da se radom ne može prakticirati željeni stil života. Kada ste na početku tridesetih i živite s roditeljima i imate malu plaću te osjećate beznadnost, normalno je da razmišljate o odlasku.
Što biste izdvojile kao najveće uzroke apatije među mladim ljudima u Hrvatskoj?
MIRJANA: 
Sigurno je da apatiji mladih pridonose strukturalni, klasni faktori koji duboko zadiru u mogućnost mladih za obrazovanjem, zapošljavanjem, započinjanjem samostalnog života te osnivanjem vlastite obitelji. Mladi su osim toga generacijski ionako pozicionirani na "čekanju ulaska u svijet odraslih“. Ako još tome dodamo da je posjedovanje stana za mnoge mlade „identitetska priča“ koja simbolizira neovisan život, a vidimo da su mogućnosti za rješenje stambenog pitanja skučene ili nikakve, nije čudno što razmišljaju o odlasku. Uostalom, i kolegica Potočnik je navela podatak prema kojem se mladi do početka svojih tridesetih godina, praktički početka sredovječnosti, zadržavaju u roditeljskom domu. Rad na ugovore, odnosno, kako neki istraživači nalaze, "eksplozija prekarnog rada“, tome itekako pridonosi.
Što mislite, ima li Hrvatska mogućnosti razviti neki svoj hygge, onaj recept za sreću koji žive Danci i što bi to, prema vama, moglo u nas biti? 
MIRJANA: Ako krenemo od definicije pojma hygge što uključuje zajedništvo, privrženost, mir i sigurnost, obiteljsko okupljanje ili okupljanje s osobama s kojima se dobro razumijemo, možemo reći da su to postmoderne vrijednosti. Na listi poželjnih vrijednosti, prema našim zadnjim istraživanjima koje je provela kolegica Anja Gvozdanović iz našeg Instituta, prevladavaju privatnost i samosvojnost (što je sukladno pojmu hygge) ali ih slijede i vrijednosti postizanja materijalnog položaja i profesionalnog uspjeha. Nerijetko se čuje od emigranata da im fale druženja i kave s prijateljima jer su ostali izolirani u novim kulturama unatoč materijalnom ili rjeđe profesionalnom uspjehu. Mislim da se tu negdje krije recept za sreću, za našu kulturu, između privatnog i javnog prostora.

Religioznost stagnira, nacionalizam raste
Neću se posebno referirati na Istanbulsku konvenciju, ali spomenuli ste kako su mladi iz vašeg istraživanja među razlozima odlaska navodili i rastući retradicionalizam. Imate li dojam da su mladi s kojima ste kontaktirale, a što pokazuju neka prethodna istraživanja, konzervativniji od svojih roditelja? 
MIRJANA: Razbuktale su se rasprave koje ukazuju da su u pitanje došle vrijednosti oko kojih je u društvu dugo vremena postojao konsenzus. Danas toga konsenzusa nema, sve se propituje pa čak i stečena ljudska ženska prava. Što se tiče prihvaćanja vrijednosti ravnopravnosti spolova, u istraživanju Instituta za društvena istraživanja utvrđeno je da nju, barem deklarativno, visoko prihvaćaju svi mladi. Kao što je bilo i očekivano više je prihvaćaju mlade žene nego mladi muškarci, studenti/ce te oni koji potječu iz višeg obrazovnog miljea. Međutim, i među mladim ženama postoji različito prihvaćanje ravnopravnosti spolova koje je manje u onih žena koje su već stvorile svoju obitelj i imaju djecu. Tim razlikama itekako pridonosi i različita rodna socijalizacija. 
Nadalje, za razliku od ranije, danas se mladi sve kasnije odlučuju na zasnivanje vlastite obitelji, a mlade se žene sve kasnije odlučuju na rađanje, što je velika razlika u odnosu na njihove roditelje. Kolegica Anja Gvozdanović s našeg Instituta pratila je vrijednosne promjene te je utvrdila kako religioznost, iako je visoka u mladih, u vremenskom slijedu stagnira, no istovremeno nacionalni je ekskluzivizam u 2013. bio jači nego 1999. godine. Tome je, kako zaključuje, pridonijela loša socioekonomska situacija, izražene socijalne nejednakosti, korupcija i kulturni oportunizam. Mladi se podosta oslanjaju na obiteljske resurse, odnosno mreže i veze. Izgleda da kod njih prevladavaju osjećaji nesigurnosti i neizvjesnosti pa kada se vrijednosno priključe tradicionalnim obrascima vjerojatno imaju osjećaj lakšeg svrstavanja...

Piše Marijana Cvrtila/PSD

Foto Ronald Goršić/Hanza Media

na vrh članka