Nino Raspudić: Dok traje SP, sve drugo je na čekanju – Prikupljeno je preko 400.000 potpisa za referendum, a HDZ i SDP se panično dovijaju kako to spriječiti

Nino Raspudić: Dok traje SP, sve drugo je na čekanju – Prikupljeno je preko 400.000 potpisa za referendum, a HDZ i SDP se panično dovijaju kako to spriječiti

Tko je, u vrijeme Beckenbauera i Müllera mogao pomisliti da će na atmosferu u Elfu pred svjetsko prvenstvo utjecati izbori u Turskoj?

Ne mogu se oteti dojmu kako bi bilo neozbiljno, pomalo i hipsterski pisati ovaj tjedan o bilo čemu drugom osim o Svjetskom nogometnom prvenstvu. Za njegova trajanja, zemlje čije se reprezentacije natječu kao da žive u nekoj zagradi ili izvanrednom stanju u kojem su privremeno suspendirane sve druge preokupacije.

Tako se i kod nas čini kao da je sve stalo i kako ništa drugo ne probija percepcijsku opnu građanstva. Zabivaka je u drugi plan bacila i Plenkovića i Predsjednicu, i oporbu i Todorića pa čak i Mamića i Puljka, piše Nino Raspudić u Večernjem listu čiju kolumnu djelomice prenosimo.

Tko se još sjeća afere Hotmail i činjenice da je potpredsjednica Vlade na mailing listi dogovarala zakon s ekipom koja je kasnije bila plaćena pri njegovom provođenju?

Tko razbija glavu o tome da je u nemogućim uvjetima građanska inicijativa prikupila preko četiristo tisuća potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, a HDZ i SDP se zagrljeni već tjednima panično dovijaju kako to spriječiti?

> Plenković i Bernardić u strahu od referenduma: Ponovno napali Narod odlučuje!

Više se i žučnije razglaba oko toga što napadač Nikola Kalinić nije radio svoj posao, tj. nije kao reprezentativac poštivao upute izbornika i ulazio u igru kad mu se kaže, nego što se problematizira činjenica da svoj posao nisu radila državna regulatorna tijela koja su dopustila da Agrokor čini što je činio i danas završi u 47% vlasništvu ruskih državnih banaka, a neformalno vjerojatno još i više, što za najvažniji poslovni subjekt o kojem većim dijelom ovisi hrvatska poljoprivreda i nije baš najpoželjnija situacija.

Jandroković o GI Narod odlučuje: ‘Ako se potvrdi 10% potpisa, dajemo pitanja na Ustavni sud

Podsjećajući na sve to ne ciljam u smjeru pseudointelektualnog prenemaganja oko toga kako je narodu uz malo kruha, dovoljno dati puno igara, ili kako je nogomet opijum za narod koji služi za prikrivanje stvarnih problema. Ne, ja doista smatram da je Svjetsko nogometno prvenstvo trenutno najvažnija stvar za Hrvatsku, jer simboličke stvari koje mobiliziraju toliki interes i emocije zajednice povratno mogu imati itekako realne i pozitivne posljedice.

A Hrvatskoj je prije svega danas potrebno malo samopoštovanja, nade i radosti. 
Italija je, primjerice, 1982. prolazila teško političko i društveno razdoblje. Neočekivana titula svjetskog prvaka dala je tada Talijanima novi polet, nadu, poticaj da se stvari poprave i prebrode i, premda je nemoguće izmjeriti koliko je taj simbolički poticaj pomogao zemlji, veliki sportski uspjeh koji je emotivno okupirao cijelu naciju sigurno je bio značajan simbolički poticaj za sređivanje stvari.

Na svakom prvenstvu se redovito dogode dvije vrste iznenađenja. Uvijek neki Golijat ne prođe skupinu, a neki David se probije neočekivano visoko. Pobjeda nezaboravnog Kameruna nad tada aktualnim svjetskim prvakom Argentinom na otvaranju Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. bila mi je jedna od važnijih lekcija u životu o važnosti poniznosti i svijesti kako nijedna utakmica nije unaprijed dobivena. Ali može biti unaprijed izgubljena ako se u duhu predaš prije nego što si istrčao.

> Zlatko Hasanbegović: ‘Neće nama u Skupštini docirati o Dinamu oni koji su navijali za klubove iz Beograda!’

Uvijek, dakle netko od favorita zglajza, izgubi na početku (v. Njemačka-Meksiko), često bivši prvak ne prođe skupinu (Francuska, Italija, Španjolska), a u pravilu neki autsajder, nikada se unaprijed ne zna koji, jer onda to ne bi bio, zabljesne i dobaci do četvrtfinala ili čak i polufinala (Kamerun, Hrvatska u prvom nastupu, Senegal, Koreja, Kostarika).

Nogometna igra je, između ostalog, i najbolji primjer za objašnjavanje strukturalizma. Ekipa nije puki zbroj elemenata, tj. igrača koji je čine, oni nisu nabacani kao rogovi u vreći izvagani tržišnom vrijednošću svakog pojedinog od njih, što bi onda u zbroju tobože dalo ukupnu vrijednost momčadi (nema pogrešnijeg računa), već je ona struktura, dakle cjelina u kojoj je uz elemente važan i njihov međusobni odnos. Zato ekipa s pojedinačno lošijim igračima može pobijediti onu koja je pojedinačno vagano bolja ako je uigranija, s boljom taktikom i motiviranija. Posebna priča je navijanje, koje je, između ostalog, i ritualizirana igra potvrđivanja kolektivnog identiteta. Navijaš za svoje, ali razumiješ pri tom da isto to čine i drugi. Čini se stoga kako svjetsko prvenstvo više spaja nego razdvaja države i djeluje kao slavljenje šarenila svijeta kroz nacionalne boje, himne, pjesme i rituale.

Biskupi poručuju: ‘I premijer Plenković ima što pročitati u ovoj izjavi i naći poruku za sebe

Zanimljivi su mi oni koji ističu kako ne navijaju za reprezentaciju tobože zato što im se gadi vodstvo Hrvatskog nogometnog saveza. Dakle, da su na čelu saveza neki fini, čestiti, dragi ljudi onda bi oni navijali za reprezentaciju. Ali mi smo uvijek na strani finih ljudi, bez obzira na rasu, naciju, vjeru, jezik i sl. Tko ne cijeni sportsku čestitost Federera ili se na raduje veselju u igri Ronaldinha? Za reprezentaciju ne navijamo zato što su trenutno na čelu saveza ovakvi ili onakvi ljudi već zato što je naša, ako je takvom osjećamo, u dobru i u zlu. Meni se, primjerice, ne sviđa trenutno vodstvo hrvatske države, ali joj zato ne želim pad BDP-a, požare, poplave, zagađenje Jadrana, terorizam i bijelu kugu.

> Drago Pilsel ‘ne navija za ljude u crnoj boji’, ali im zato čestita na pobjedi

Čini mi se da je ovoj, uglavnom anonimnoj ekipi, vodstvo saveza o kojem se itekako ima što reći, samo izlika da izraze svoj osnovni emotivni stav nenavijanja za hrvatsku reprezentaciju. Što je njihovo pravo, ali neka se ne kriju iza bijednih izlika. Navijač navija za svoju reprezentaciju unatoč trenutno odbojnom vodstvu, dok ovi svoje iskonsko nenavijanje opravdavaju trenutačnim vodstvom. 
Prateći desetljećima svjetska prvenstva može se jasno vidjeti i kako se nacije transformiraju.

U prvoj francuskoj reprezentaciji koje se sjećam jedan od naših dječjih idola, uz Platinija, bio je Jean Tigana, kako su ga u žargonu sportskih komentatora tada nazivali “tamnoputi” i “brzonogi”. Tigana je, kao crnac, tada bio izuzetak, a danas je izuzetak u francuskoj reprezentaciji bijelac, kao što je Antoine Griezmann, a i on je potomak oca Nijemca i majke Portugalke. Tko je, u vrijeme Beckenbauera i Gerda Müllera mogao pomisliti da će na atmosferu u Elfu pred svjetsko prvenstvo utjecati izbori u Turskoj? Zvižduci navijača njemačkim reprezentativcima Gündoğanu i Özilu na zadnjim prijateljskim utakmicama nisu rezultat njihove loše igre već javne potpore Erdoganu kao “svom predsjedniku”. Ali to je stvarnost današnje Njemačke.

Fraza kako “danas svi igraju nogomet” izgleda više nije samo floskula, jer je do sada vrlo malo utakmica na ovom prvenstvu dobiveno olako i s velikom razlikom. I to ujednačavanje se može interpretirati kao posljedica globalizacije, zahvaljujući kojoj sve više igrača iz cijelog svijeta biva rano prepoznato na globalnom nogometnom tržištu, pa dobivaju vrlo mladi priliku okušati se i formirati u jačim ligama, tako da je sve manje ne samo apsolutnih autsajdera, nego i famoznih “neugodnih” protivnika.

“Neugodna” u nogometnoj retorici je reprezentacija koja je po svemu slabija od tvoje i trebao bi je dobiti, ali pošto je tvoja nepouzdana, lošijeg protivnika ćeš nazvati “neugodnim” kako bi a priori opravdao eventualni neuspjeh. Nećeš nikada reći za Brazil, Njemačku ili Španjolsku da su “neugodni”. Nogometna retorika i mitologija je posebna dimenzija. Primjerice, pridjev “omalen” nikada nigdje drugo nisam čuo osim u nogometnim prijenosima – za rastom niskog igrača, komentator će redovito reći da je “omalen”, a ti su često i “neugodni”.
 Za razliku od unaprijed dogovorenih globalizacijskih igara u kojima veća riba uvijek pojede manju, “lopta je okrugla” pa na nogometnom prvenstvu nekada i mali izbace velike. Iako će na kraju neko od velikih uzeti prvenstvo. Nije grijeh na nekoliko tjedana prepustiti se tom ludilu, nije loše uzeti predah od naše svakidašnje jadikovke, od fokusa javnosti do tema kolumni. Kad nogometni karneval završi vratit ćemo se našim na trenutak odloženim temama. Nadajmo se u boljem raspoloženju, s malo probuđene nade i samopouzdanja, zaključuje Nino Raspudić u Večernjem listu.

Kolumnu u cijelosti možete pročitati na stranicama Večernjeg lista.

Izvor: narod.hr/večernji list

na vrh članka