20. listopada 1988. Ante Gabrić – čudesne priče najvećeg hrvatskog misionara

20. listopada 1988. Ante Gabrić – čudesne priče najvećeg hrvatskog misionara

Na današnji dan 1988. u Indiji umro je otac Ante Gabrić, vjerojatno najveći hrvatski misionar. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli”. Na sprovodu je bilo oko 20.000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s šakom hrvatske neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. 

Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje bivaju prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu je smještao u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime “Father Ante Gabrić”. Za života je pokrstio na tisuće ljudi, a surađivao je s Majkom Terezom.

Pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim.

Ovo je jedna od čudesnih priča oca Ante Gabrića iz njegovih priča o Indiji: Koje je marke tvoj bicikl?

Toliko sam dijelova na njemu slomio da je gotovo sve malo-pomalo izmijenjeno.

Lakše je mijenjati na biciklu nego na meni: dva rebra i desna ruka lani slomljeni, pa mi još i sada zadaju muku. Mnogi me pitaju koje je »marke« moj bicikl, ide li na naftu ili na — benzin, koliko kilometara na sat prevali, gdje ga popravljam, koliko mu je godina, je li stariji od mene itd.

Odmah odgovaram: nije iz Noine lađe, nije ni Metuzalemovih godina, no točno vam ne bih znao reći je li napravljen prije prvog ili drugog svjetskog rata. Kad mi ga je, naime, još u Bošontiju darovao velikodušni darovatelj, rekao mi je da ga je upotrebljavao njegov djed. To me je podsjetilo kako je ono Bračanin hvalio o borbi s Turcima koji su htjeli osvojiti Brač. »Pričal je did mojega dida da je did njegova dida vidil Turčina…«

Dakle, vi koji ste dobri u matematici izračunajte kad je to bilo, pa ćete više-manje pogoditi koliko je godina mojemu biciklu… Što je na njemu još originalno, ne znam, jer sam toliko puta pao s njega na ovim uskim putovima i nasipima, toliko sam dijelova na njemu slomio da je gotovo sve malo-pomalo izmijenjeno. Lakše je mijenjati na biciklu nego na meni: dva rebra i desna ruka lani slomljeni, pa mi još i sada zadaju muku. Imamo dvije male radionice za popravljanje bicikala, a i naši mladi u školi poprave manje stvari.

Glavni su problem putovi. Tu ima samo jedna asfaltna cesta, a i ta je sada tako razrovana da se biciklom ne može po njoj. Seoski putovi i staze, gdje nisu odviše neravni, mogu se upotrebljavati samo u suho doba godine. I samo nekoliko minuta kiše dovoljno je da se blato pretvori kao u ljepilo, i tad se bicikl ne miče.

Drugi su problem rijeke, rukavci Gangesa i kanali. Na rijekama nema mostova, nego valja s biciklom na ramenima kroz blato dolje do lađice, a onda opet kroz blato na drugoj obali do nasipa. Vjerujte, više puta je to tako teško, osobito kad je blato do koljena. Tad se jedva jedvice izvučem na drugu stranu. A kod malih kanala problem su skliski mostovi napravljeni od bambusa. Tu moraš balansirati kao »akrobat« u cirkusu. A kad je čovjeku 66 godina, koji put se počne oko tebe magliti pa izgubiš ravnotežu — i onda i bicikl i Ante završe u vodi i u blatu. No hvala dragom Anđelu čuvaru, hvala vašim molitvama, Antina je glava dosad ostala na ramenu. Pa eto šapnite koju molitvicu ili mojem ili svojem anđelu čuvaru da i dalje oni čuvaju Antu i sve vas…

Ante Gabrić SJ

Izvor: narod.hr/medjugorje-info.com

na vrh članka