9. studenoga 1912. Split – kako je politički idealizam i jugoslavenstvo skupo koštalo Hrvate?

9. studenoga 1912. Split – kako je politički idealizam i jugoslavenstvo skupo koštalo Hrvate?

Namjesnički savjetnik kotarskog poglavarstva u Splitu Szilva upozorio je splitskog načelnika Katalinića 9. studenoga 1912. da nošenje stranih barjaka (srbijanskih op.) i simbola na demonstracijama nije dopušteno.

Uspjesi Srbije u Balkanskim ratovima imali su veliki odjek u hrvatskim zemljama, napose Dalmaciji, gdje se stvarala nezdrava i idealistička klima, tako pogubna u politici, da će rješenje svih hrvatskih pitanja u Austro-Ugarskoj biti riješeno kroz – jugoslavenstvo.

Osobito je zanimljiv osvrt na djelovanje masonerije u rušenju Austro-Ugarske i stvaranju Jugoslavije.

SAŽETAK. Shvativši početkom dvadesetog stoljeća da Hrvatska neće ujediniti svoj nacionalni teritorij u okviru Austro-Ugarskog Carstva, hrvatski su se političari okrenuli Srbiji, euforičnoj zbog pobjeda u balkanskim ratovima 1912. i 1913. Srbija je povećala svoj nacionalni teritorij stekavši Makedoniju, te se počela koristiti hrvatskom politikom kako bi pokrenula široko rasprostranjenu subverzivnu djelatnost u Dalmaciji i Bosni, austrijskim provincijama sa srpskom manjinom, u svrhu podrivanja Austro-Ugarske. Carstvo je odgovorilo pritiskom na Srbiju, i naposljetku joj 1914. objavilo rat. Analiza srpske subverzivne djelatnosti u Dalmaciji pokazuje da je Austrija bila natjerana na takvu reakciju, da Austrija nije bila agresor, te da je Srbija pokrenula špijunski rat provocirajući Carstvo kako bi povećala svoj teritorij na zapad, piše u svom znanstvenom radu Odjek Balkanskih ratova u Dalmaciji (prema Zadarskoj pismohrani) Ive Pederin sa Filozofskog fakulteta u Zadru

Dalmatinski, i uopće hrvatski političari, koji su vidjeli da se u Austro-Ugarskoj Monarhiji ne rješavaju hrvatska nacionalna pitanja orijentirali su se jugoslavenski.Srbija je postigla znatne uspjehe u Balkanskim ratovima, proširila je znatno svoj državni teritorij na jug pa je počela razmišljati о širenju na zapad. U tom smislu njoj je dobro došlo prosrpsko oduševljenje hrvatskih političara pa je iz Srbije počela masivna politička subverzija u Dalmaciju i Bosnu. To nam pokazuje da je Austro-Ugarska, koja je poduzimala mjere protiv Srbije, pa joj je navijestila i rat, na to bila prisiljena i da se ne može smatrati agresorom.

Slom novoga kursa pokazao je da mi ne možemo naći oslonca ni u Italiji, ni u Mađarskoj, a ni u Beču, jer Josip Frank nije imao uspjeha u svojoj orijentaciji prema Beču u kojem je jačala politika velikoaustrijskoga kruga oko Franje Ferdinanda, a ta nije bila voljna na ustupke Hrvatima. Sad je kao jedini mogući vanjskopolitički savez ostao savez sa Srbijom u kojoj je sve vrelo poslije aneksije Bosne i Hercegovine (koja je bila meta Srbije op.). No u Srbiji tada, kao i ranije, nitko nije vidio ni tražio ništa osim Velike Srbije odnosno Jugoslavije sa Srbijom kao hrptenjačom.

Slavljenje ratnih uspjeha Srbije u Balkanskim ratovima u hrvatskim gradovima

Kad je planuo Balkanski rat, dalmatinska javnost, a sada je Dalmacija imala inicijativu u hrvatskom prostoru, prešla je jednim udarcem iz depresije u euforiju pa su u Splitu odmah izbile demonstracije koje je predvodio sam načelnik Vinko Katalinić. Demonstranti su nosili zastave balkanskih država. Izvikivali su parole protiv njemačkih časnika, tražili ujedinjenje svih južnih Slavena. Govor je držao načelnik Katalinić koji je loše znao hrvatski, a za njim odvjetnik Ivo Tartaglia, odvjetnički pripravnik Angjelinović (u izvoru ne stoji da li Danko, Grgo ili Berislav).

I u Šibeniku su izbile demonstracije na kojima su govorili pravaši Mate Drinković i Lujo Bakotić. Zbog toga je vlast 29. studenoga 1912. raspustila splitsku i šibensku općinu. No i Dubrovnik je bio solidaran sa Splitom i Šibenikom pa su demonstranti pjevali crnogorsku himnu, a namjesnik grof Marius Attems von Heiligenkreuz izvijestio je о tome osobno Franju Ferdinanda.

Ove demonstracije bile su odušak represije u sjevernoj Hrvatskoj gdje je jačalo protuaustrijsko raspoloženje, pa su demonstracije u Splitu i Šibeniku vodila općinska zastupstva, u Šibeniku se u demonstracijama istakla čak i supruga načelnika Ive Krstelja. Demonstranti su izjavljivali da više nema Hrvata i Srba, nego samo Jugoslavena.

Namjesništveni savjetnik kotarskog poglavarstva u Splitu Szilva upozorio je splitskog načelnika Katalinića 9. studenoga 1912. da nošenje stranih baijaka i simbola na demonstracijama nije dopušteno. Uto je kroz Split na Lloydovu parobrodu prošlo 420 crnogorskih časnika na putu za bojište pa se u luci okupilo mnoštvo koje je klicálo kralju Petru i Nikoli i psovalo njemačke časnike i »švapske bajunete… da dođe dan kad svi budu okupljeni pod jednim barjakom.« Na tom skupu govor je održao Angjelinović. Dana 19. studenoga 1912. stigli su u Split Ante Trumbić i Ivo Tartaglia i pošli u prostorije Hrvatskog sokola gdje su ih čekali Drinković, Krstelj, odvjetnici Smolčić, Kulić, Gazzari, Ante Makale, Bakotić, odvjetnički pripravnik Marin Bego, Iljadica, ravnatelj umobolnice Kuraica, urednik Hrvatske riječi Škalabrin, općinski tajnik Sirovica, sudac istražitelj Petar Derado, sudbeni prislušnik Kaleb.

Dok Hrvati sanjaju o jugoslavenstvu, Srbi realiziraju – velikosrpstvo

Na tom sastanku donijeli su zaključak da se sve općinske uprave u Dalmaciji trebaju zahvaliti. U Benkovcu, Kistanjama i Obrovcu skupljali su se novci za crnogorski i srpski Crveni križ i čitali parastosi za poginule u Balkanskom ratu.

Oružnici su pojačali nadzor nad putnicima što su stizali iz Srbije ili Cme Gore zbog pojačane velikosrpske promičbe i špijunaže koja se međutim nije vezivala uz projugoslavensko oduševljenje u Dalmaciji, već je ostajala velikosrpska.

No velikosrbi su našli agente među Hrvatima pa je kraljevski povjerenik u Zagrebu Čuvaj pisao Attemsu о studentima Augustinu Ujeviću, Kreši Kovačiću i Pavlu Bastajiću koji su napustili Zagrebačko sveučilište i prešli u Beograd gdje dobivaju po 100 dinara mjesečno, a povezani su s terorističkim udrugama Narodna obrana i Slovenski Jug pa s članovima tih organizacija svakodnevno sjede u kavani Balkan na Terazijama. Ujević je u vezi i s filozofom Stevom Prodanovićem, sinom bivšeg ministra narodne privrede, pa je pripremio izlet hrvatskih akademskih građana u Beograd. Kad je 8. lipnja 1912. pokušan atentat na Cuvaja u Zagrebu, u Beogradu se о tome znalo sat i pol poslije.

Ujević i Bastajić znali su i ranije da će doći do atentata i žalili se što nije uspio.

Demonstranti u Dalmaciji nose srbijanske, ruske, crnogorske i bugarske zastave

Simpatije za Srbiju rasle su, skupljalo se sve više novčanih priloga za Crveni križ, demonstracija je bilo sve više, a u demonstracijama se čulo sve više protuaustrijskih i protudinastičkih povika i sve više simpatija za Srbiju i Cmu Goru koje su se izražavale pjevanjem himni.

Priloge u novcu davali su i Talijani kao i njihov čelnik u Splitu odvjetnik Ercolano Salvi, brodovlasnik Negri u Šibeniku, talijanska tvrtka Sulfi, također u Šibeniku, i talijanski krugovi u Zadru. Demonstracije u Splitu organizirali su Ante Trumbić, Ivo Tartaglia, Angjelinović i liječnik Pervan koji su nosili hrvatske, srpske, slovenske i bugarske zastave.

U govorima se isticalo kako je nama bliži čovjek iz Cetinja ili Kragujevca, nego neki grof iz Voralberga, spominjale su se srpske i hrvatske bitke od Petra Svačića do Eugena Kvatemika.

U demonstracijama je bilo oko 8000 ljudi, među njima i mnogo žena i djece. Oružnika je bilo samo 10 i oni nisu intervenirali. Demonstracije u Šibeniku predvodio je načelnik Ivo Krstelj kojega je kotarski poglavar Kalebić uzalud opominjao. Demostranti su nosili hrvatske, srpske i ruske zastave, a u njima su sudjelovali Srbin Bakotić, pa ljudi Smodlakina povjerenja Iljadica i Makale. Krstelj i Drinković držali su vrlo oštre govore, a policajaca je bilo toliko malo da se nisu uspjeli probiti do njih da ih čuju. No policija je ipak uhitila 17 osoba.

Dalmatinci su se borili kao dragovoljci u redovima crnogorske vojske. Bili su to tragični koraci hrvatske političke lakovjernosti koji su imali najteže posljedice za Hrvatsku. No ova politička labilnost i glavinjanje posljedica su što naši političari nisu vodili politiku iz perspektive države, jer države nismo imali, nego iz perspektive političkog idealizma uz nastojanja da političar očuva svoje poštenje, što uvijek igra ulogu u ocjeni hrvatskih političara, pa tako i u knjigama Petrinovića i Jelčića.

Zadarski nadbiskup – Uloga masonerije u rušenju Austro-Ugarske je presudna!

Čini se da je u ovome sudjelovala masonerija о čemu osim uloge Mirka Deanovića, govori još i mišljenje zadarskog nadbiskupa Pulišića u njegovu pismu namjesniku Attemsu od 15. listopada 1913.

Nadbiskup je upozoravao da je mladoturski pokret nadahnut masonski, te da je u svezi s tim pokretom stvoren i balkanski savez. Sada masoni nastoje uništiti i Austro-Ugarsku kako bi iskorijenili katolicizam među južnim Slavenima.

U toj situaciji zadarski Talijani žele da se s njegom staroslavenskih misa u Dalmaciji iziđe ususret pravoslavlju. Cijelo XIX. st. bilo je doba u koje su se austrijske tajne službe borile s masonima kao sile dobra i zla, svjetla i tame. Masoni su se stavili na čelo liberalizma pa su Austriju, Rusiju, Prusku i Tursku smatrali stožerima feudalizma i reakcije, a Giuseppe i Menotti Garibaldi s masonskom ložom Egeria u Rimu pokušali su podići ustanak u Boki 1882. koji je trebao izazvati požar što će uništiti Austro-Ugarsku i Tursku. Ovo pismo upućuje na zaključak da se masonerija pribrala i počela djelovati protiv Austro-Ugarske preko velikosrpskog pokreta i talijanskog iredentizma.

Masoni smatrali da je osnivanje Jugoslavije brana Austriji i Rusiji

Tome valja pridodati da su Mazzini, Giuseppe Garibaldi, Cavour i drugi talijanski političari još 1870-ih smatrali kako je potrebno osnovati jednu ujedinjenu južnoslavensku državu kao prsobran protiv austrijske i ruske ekspanzije.

Napokon, masoni su bili Trumbić i Supilo i njihovo članstvo u loži može objasniti mnoge njihove političke poteze. Ideologija organizacije nadvisila je njihov pravaški mentalitet.

Međutim njega staroslavenskih misa u Dalmaciji, koju su eto preporučali zadarski Talijani, nailazila je na teškoće jer je zadarski nadbiskup koadjutor Borzatti javljao u Vatikan о staroslavenskoj misi na način neprijateljski Hrvatima.

Ovaj je rad napisan kao prikaz odraza balkanskih ratova u Dalmaciji iz perspektive austrijske vlasti i zadarskog namjesništva. Iz rada se vidi držanje vlasti prema bujanju jugoslavenskog pokreta i rasprava u bečkim vladajućim činovničkim i vojnim krugovima kako riješiti krizu. Tu može zapanjiti siromaštvo ideja u tim krugovima. Carevina je na Bečkom kongresu 1815., pa onda u brzom slijedu 1848., 1867., 1878., ponudila toliko rješenja koja su izmijenila politički poredak Europe. Čak i na Berlinskom kongresu, gdje se arhitektom novog poretka smatrao Bismarck, Beč je bio glavni korisnik politike Drang nach Osten koja je zapravo bila politika prodora na Balkan. Međutim, pred I. svjetski rat austrijsko činovništvo kao da više nije bilo doraslo zadaći. U Austriji je odvajkada politiku vodilo činovništvo, koje je sve manje bilo doraslo zadatku.

Hrvatska politička lakovjernost i naivnost gurala nas je u Jugoslaviju

Kod nas je u zadnje vrijeme bilo više osuda hrvatske političke lakovjernosti i naivnosti, no kod ocjene te naivnosti valja svakako voditi računa i о nesposobnosti austrijske uprave i politike koja nas je gurnula u Jugoslaviju. No jedno je jasno, Trumbić i Šupilo imali su vrlo malo prostora za kretanje i malo izbora.

Izabrali su ono nešto manje zlo – Jugoslaviju, i time izbjegli veće komadanje hrvatskoga nacionalnog prostora.

No komadanja je ipak bilo pa je Istra pripala Italiji zajedno sa Zadrom, Kvarnerskim otocima i Lastovom. Pašić se narugao Trumbiću i poslao ga da to potpiše u Rapallu. Hrvatskim političarima preostalo je da se zagriju za jugoslavenstvo kako time ne bi priznali poraz.

Trumbić je pristao i na unitarnu jugoslavensku državu.

Pa ipak, uza sve ove neuspjehe s katastrofalnim posljedicama gotovo jednog stoljeća nacionalnog ugnjetavanja s pokoljima i ratovima valja reći da je ovaj naraštaj hrvatskih političara bio prvi koji je djelovao na međunarodnoj razini i na toj razini iznio hrvatske probleme. Budući da Trumbić i Supilo nisu zastupali nijedne države, jer hrvatske države onda nije ni bilo, samo je masonerija mogla dati okvir ovom djelovanju. Masonerija je posvuda u Europi primila teške udarce tako što su se za napoleonskih ratova masoni našli na jednoj i drugoj strani pa su ih onda poslije Bečkoga kongresa svi i progonili. No tada se masonerija reorganizirala pod vodstvom Mazzinija i Garibaldija. Privukla je к sebi vrhove tajnih organizacija što su se borile protiv apsolutizma i ustrojila La Giovine Europa kao savez nacionalnih prevratničkih organizacija kakve su bile La Giovine Italia, das Junge Deutschland i dr. (о tome u mojim naprijed citiranim radovima). Tu su se razvili osobito dobri odnosi između talijanske, francuske i engleske masonerije. Masonerija je po svemu sudeći privukla Trumbića i Supila i preko njih vodila hrvatske političke organizacije i subverziju protiv svoje stare neprijateljice Austrije.

Masonerija gura Hrvate u Jugoslaviju

Ako su Trumbić i Supilo bili masoni, a mi smo u potkrepu toga citirali pouzdane izvore, masonerija im je otvorila međunarodno polje djelovanja, ali su oni platili visoku cijenu tako što su pristali na unitarnu Jugoslaviju i tako što je baš Trumbić odstupio Italiji Istru. Jugoslavija se pokazala najvećim političkim neuspjehom stoljeća, a u cijeloj povijesti teško će se naći tako neuspješna državničkog čina kakav je bio stvaranje Jugoslavije.

Valja, napokon, reći da masoni nisu tajna, ali su zatvorena organizacija. Masoni nikad ne mogu opstati tamo gdje ih vlast ne priznaje i ne dopušta.

Moramo se naposljetku pitati koja je uloga slobodnih zidara u stvaranju Jugoslavije. Dosad poznati izvori pokazuju da su oni u tome bez ikakve sumnje djelatni, no ti izvori ipak su škrti i nalažu oprez kod donošenja zaključaka. Nije sporno da je postojala koncepcija Jugoslavije kod francuskih, talijanskih i engleskih masona. Ne može se reći da bi masoni bili stožerne ličnosti novoga kursa i Hrvatsko-srpske koalicije, no njih tu ipak ima i to na osjetljivim i utjecajnim mjestima. Njihov utjecaj nije bio malen, a oni su po svoj vjerojatnosti održavali vezu ovih pokreta sa zapadnim ložama.

Kod pokušaja usklađivanja hrvatske politike i mišljenja zapadnih masona došlo je do razmimoilaženja iz kojih je nastalo nešto nalik na izdaju hrvatskih nacionalnih interesa na koje su se zapadni masoni slabo osvrtali, a naši su im se morali pokoriti u ime viših ciljeva.

Cijeli znanstveni rad možete pročitati ovdje

Izvor: narod.hr

na vrh članka