Ivan Miklenić: Istinu se ne može ubiti nikakvim zabranama ni ideološkim osporavanjima, jer jedino istina oslobađa

Ivan Miklenić: Istinu se ne može ubiti nikakvim zabranama ni ideološkim osporavanjima, jer jedino istina oslobađa

Odavno jedan crkveni čin nije tako dugo i tako snažno odjekivao kao što je odjeknuo i izazvao reakcije komemorativno-molitveni susret u spomen na žrtve holokausta pred zagrebačkom katedralom 24. siječnja te je npr. Večernji list od 2. veljače tomu povodu posvetio čak pet stranica u tjednom prilogu »Obzor«.

Među reakcijama na taj uglavnom iznimno pozitivno ocijenjen crkveni čin bilo je dosta očitovanja, bilo medijskih djelatnika bilo javnih osoba, koja su i taj pozitivan povod zloupotrijebila za ocrnjivanje i Katoličke Crkve u Hrvatskoj i hrvatskoga naroda, piše mons. Ivan Miklenić.

Predstavnik Svjetskoga židovskoga kongresa, koji je pohvalio crkveni čin, tako je, kako su mediji prenijeli, povodom komemorativno-molitvenoga skupa u Zagrebu izjavio i sljedeće: »Židovski svijet je 74 godine bio duboko zabrinut što je Katolička Crkva u Hrvatskoj slavila ustaše i strašne zločine počinjene zajedno s nacistima, a opetovano zataškavala tragedije koje su pretrpjele židovske zajednice i druge manjine tijekom Drugog svjetskog rata.«

Moguće je da tako misli netko tko živi daleko od Hrvatske i tko vjerojatno ni malo osobno ne poznaje Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, a, izvjesno je, čuo je i čitao je stare i nove falsifikate, konstrukcije, izmišljotine i klevete na račun Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Naime, činjenica je i neosporna povijesna istina da nikada, ama baš nikada Katolička Crkva u Hrvatskoj nije slavila ni ustaše ni strašne zločine počinjene zajedno s nacistima.

Esther Gitman

Katolička Crkva u Hrvatskoj u vrijeme antižidovskoga ludila, posebno po zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, upravo suprotno sve je činila što je mogla da zaštiti Židove. Da to nije proizvoljna tvrdnja pokazuje Esther Gitman koja je doktorirala na temu spašavanja i preživljavanja Židova u NDH na Sveučilištu u New Yorku, a spoznaje svoga znanstvenoga istraživanja sažela je u knjizi »Kad hrabrost prevlada« koja je u Hrvatskoj objavljena 2011. godine. Dr. Gitman svoje nove spoznaje o toj tematici predaje javnosti u novoj knjizi na engleskom jeziku »Alojzije Stepinac – stup ljudskih prava« koja će na Hrvatskom katoličkom sveučilištu biti predstavljena u srijedu 13. veljače.

Glas Koncila u ovom broju prvi put javnosti otkriva dosad nikada priopćenu dokumentiranu informaciju o spašavanju pojedinih Židova njihovim hospitaliziranjem u katoličkoj Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu u dogovoru nadbiskupa Stepinca i Židovske općine u Zagrebu. Zdravim osobama omogućeno je »liječenje« od fingiranih bolesti TBC-a i glaukoma u toj bolnici, a troškove, kad ih više nije mogla podmirivati Židovska općina, preuzela je i pokrivala Crkva.

Neosporna je, dakle, činjenica da Katolička Crkva u Hrvatskoj može biti samo ponosna na svoje ponašanje i djelovanje prema Židovima u doba holokausta u Hrvatskoj. Ako se Katolička Crkva znala ispravno pozicionirati u odnosu prema Židovima u najteža vremena II. svjetskoga rata, koji bi bio razlog da bi poslije II. svjetskoga rata, kad je bila strahovito progonjena, šikanirana i ponižavana, »slavila ustaše i strašne zločine počinjene zajedno s nacistima, a opetovano zataškavala tragedije«?

Teška kleveta

Revolucionarna komunistička vlast temeljito se obračunala s ustašama i njihovim potomstvom, a pritom je pobila velik broj antifašista demokrata, intelektualaca i viđenijih ljudi koji su bili procijenjeni kao potencijalna opasnost za boljševičku revoluciju, u tom »čišćenju« stradali su i brojni nedužni crkveni službenici te čak i pripravnici za crkvene službe pa je bilo i nužno i hrabro oglasiti se poznatim Pastirskim pismom iz rujna 1945.

S rađanjem neovisne Republike Hrvatske 1990. i 1991. nije se događala ama baš nikakva obnova ustaštva, premda je to velikosrpska i srbijanska propaganda zastupala i zastupa i danas. I u vrijeme NDH ustaše su bili hrvatska manjina, kako bi onda nakon temeljitoga revolucionarnoga komunističkoga »čišćenja« ustaštva narod koji je uvijek većinski žudio za demokracijom želio postati »ustaški«? A kako bi tek u takvim povijesnim okolnostima Crkva u Hrvatskoj mogla »slaviti ustaše i strašne zločine«? Ta teška kleveta zahtijeva ispriku.

Komemorativno-molitveni skup neki javni djelatnici iskoristili su i za optužujući poziv Crkvi da zaustavi »djelovanje revizionista u vlastitim redovima« da »crkveni tisak više ne promovira revizionističke stavove«, »da se takva izdanja ne promoviraju u prostorima u crkvenom vlasništvu«.

Takvi konkretni zahtjevi dolaze od javne osobe koja se po svojim stajalištima, a na to ima puno pravo, svrstala u jugoslavensko-komunistički ideologizirani koncept interpretiranja hrvatske prošlosti te takvo viđenje proglašava neupitnom i nepromjenjivom društvenom dogmom.

Smisao je povijesti kao znanosti nepristrano istraživanje da bi se što više približilo istini te bi svatko tko bi priječio, zabranjivao ili osporavao povijesna istraživanja onemogućavao i zabranjivao zapravo istinu. No istinu se ne može ubiti nikakvim zabranama ni ideološkim osporavanjima, jer jedino istina oslobađa.

Izvor: narod.hr/Glas Koncila

na vrh članka