Podzemlje barbarske industrije: Pobačeni fetusi prodaju se kozmetičkim i medicinskim laboratorijima

Podzemlje barbarske industrije: Pobačeni fetusi prodaju se kozmetičkim i medicinskim laboratorijima

U hrvatskom medijskom prostoru već duže vrijeme može se nekoga izvrijeđati iz čista mira samo zato što taj drugi misli drugačije, ili ako kojim slučajem javno govori ono što se medijskim glodurima ne sviđa. Najčešće mete javnog pljuvanja su katolički svećenici i biskupi.

Nadavno je, tako, preko cijele naslovnice jednog dnevnog lista, osvanuo naslov "Glup, gluplji..." uz fotografije salezijanca don Damira Stojića i umirovljenog vojnog biskupa mons. Jurja Jezerinca. "Krivi su" radi verbalnog delikta protiv diktature relativizma, jer su se usudili reći nešto što smeta tzv. mainstream pogledu na svijet.
Don Damir Stojić je na studentskom vjeronauku u Zagrebu govorio o temi pornografije. "Razapeli" su ga radi toga što je rekao da poznaje jednu ženu koja je kao djevojka uhvatila svojeg oca kako gleda pornografiju. "Na licu mjesta je od šoka izgubila menstruaciju i nikad ju nije dobila nazad. Tvoj grijeh utječe na druge iako oni to ne znaju, a kad saznaju to je strašno", govorio je Stojić, a onda nakon nekoliko dana nadodao kako je na prošlom predavanju zaboravio napomenuti kako je žena koja je izgubila mjesečnicu mjesec dana bila nijema, od šoka, a danas je u braku bez djece.

'Trgovci nerođenim bebama'

Ugledni splitski psihijatar doc. dr. sc. Tomislav Franić potvrdio je da takvi opisi odgovaraju medicinskom stanju, izostanku menstruacije koji se zove sekundarna amenoreja. "U kliničkoj praksi to je najčešće povezano s metaboličkim, tjelesnim ili psihološkim stresom", istaknuo je dr. Franić za bitno.net i dodao: "Taj stres može biti kroničan kao rezultat trajne izloženosti nepovoljnim, stresnim činiteljima iz okoline, ali i onim vlastitim unutrašnjim zahtjevima, ali i rezultat akutne, iznenadne i intenzivne emocionalne preplavljenosti".

Što se tiče, pak, propovijedi biskupa Jezerinca, koji je na jednoj misi uzgred spomenuo kako se od mesa pobačene djece rade skupocjeni parfemi, "krivo" je jedino da se radi o skupocjenoj kozmetici. Koncem 1984. godine, u nekoliko je nastavaka u onda iznimno popularnom magazinu "Start", na temu nerođene djece u industriji ljepote, pisala novinarka Ingrid Badurina. Sve je činjenice objavila na temelju knjige "Trgovci nerođenim bebama", koja je u to vrijeme objavljena u Švicarskoj. Autori su joj Claude Jacquinot i Jacques Delaye. Prvi je ugledni francuski pravnik, predstavnik pariškog pravosuđa, koji je presjedavao Međunarodnim udruženjem protiv eksploatacije ljudskih fetusa, a drugi slavni televizijski novinar francuskog programa "Antenne 2", urednik velikih reportaža koje snima ekipa emisije "Danas život". Devedesetih je knjiga izašla i u hrvatskom izdanju u nakladi knjižnice "U pravi trenutak".

U ožujku 1981., francuska carina zaustavila je na švicarskoj granici hladnjaču natovarenu zamrznutim ljudskim fetusima. Najčudnije je što aferu nije izazvala monstruoznost samog događaja. Carinici su bili iznenađeni i intervenirali su zbog pretjeranih tarifa koje su naznačile zemlje izvoznice (Mađarska i Jugoslavija) i kozmetički instituti, kupci te "robe" - tako počinje peto poglavlje knjige "Les trafiquants de bebes a naitre" ("Trgovci nerođenim bebama") u izdanju "Editions Pierre-Marcel Favre".

Podnaslov knjige razjašnjava i posljednje dileme o njezinu sadržaju: "Da, ljudski fetusi, živi, koriste se za znanstvene pokuse i za kozmetologiju". Autori navode mnoštvo dokazima potkrijepljenih primjera o tome kako se pokusi obavljaju na živim fetusima i to na što većima i što starijima.

"U nedostatku međunarodnih propisa, mračna trgovina razvija se u ilegalnoj atmosferi. Živi fetusi, ponekad stari i 21 tjedan, dobro razvijeni, osjetljivi na bol i izvađeni bez oštećenja neopravdanim carskim rezovima, secirani su, ponekad su umjetno održavani na životu i onda im je odrubljena glava. Sve to obavljeno je bez znanja žena koje su tražile prekid trudnoće. Ima već i neodgovornih žena koje prihvaćaju da produže trudnoću zato da bi svoje čedo prodale laboratorijima za istraživanja ili za kozmetologiju. Neki od njih zamrznuti su i čekaju na red. Rađaju se i prosperiraju banke fetusa."

Kontejner strave i užasa

Tadašnja Startova novinarka Ingrid Badurina, za knjigu "Trgovci nerođenim bebama" saznala je u ljeto 1984., čitajući na tu temu članak uglednog komentatora i književnika Giovannija Testorija na prvoj stranici talijanskog dnevnika "Corriere della Sera". No, knjiga se u to vrijeme nije mogla kupiti ni u Italiji, SR Njemačkoj, Francuskoj... Uspjela ju je nabaviti tek u jednoj knjižari u švicarskom Luganu.

U prvom nastavku u "Startu" pod naslovom "Nerođena djeca u industriji ljepote", Badurina navodi i morbidne događaje koje je u spomenutom tekstu opisao Giovanni Testori. Riječ je o aferi koja je početkom 1982. izbila u kalifornijskom gradu Santa Monica. Tom prilikom pronađen je metalni kontejner što ga je nekoliko mjeseci prije kupio Mel Weisberg, direktor jedne privatne klinike za kozmetičku kirurgiju. S obzirom da nikad nije podmirio račun za naručeni kontejner, tvornica koja ga je proizvela poslala je nekoliko svojih službenika da provjere što se zbiva. Kontejner je bio na livadi, na mjestu gdje je prije bila klinika koja je u međuvremenu iščezla.

Pošto su otvorili kontejner, pred njima se ukazao stravičan prizor: u posebnim plastičnim posudama u fomaldehidu je bilo uronjeno 500 ljudskih fetusa teških u prosjeku dva kilograma. Na svakoj posudi bilo je ispisano ime žene-isporučioca i datum isporuke.

Osim već spomenutih slučajeva koje je naveo i talijanski novinar Testori, autori knjige "Trgovci nerođenim bebama" Jacquinot i Delaye objelodanili su mnoštvo drugih stravičnih događaja koji se u novije doba zbivaju u nekim medicinskim centrima. Jedan od najmonstruoznijih je svakako onaj o kojemu su prethodno pisali engleski novinari Susan Kontish i Michael Litchfield. Ti reporteri otkrili su mračno podzemlje barbarske industrije: postojanje pravih supermarketa pobačaja za prodaju fetusa kozmetičkim i medicinskim laboratorijima.

Novinari su odlučili upoznati "uspješnog i bogatog" londonskog ginekologa koji je trgovao fetusima. Litchfield ga je nazvao telefonski u njegovu kliniku i predstavio se kao direktor konkurentske tvrtke iz East Enda koji želi otkupiti fetuse. Ginekolog ga poziva na razgovor u četiri oka, a novinar sa sobom nosi skriveni magnetofon u torbi i sve snima. Ginekolog hvali svoju "robu": "Raspolažem određenim brojem velikih beba... Radimo mnoštvo krasnih prekida trudnoće. Specijalizirali smo se u tome. Obavljam pobačaje koje bi drugi odbili da rade. Radim bez oklijevanja pobačaje i do sedmog mjeseca trudnoće... 

Ako je majka voljna riskirati, pristajem na sve. Sada imam mnoštvo potpuno formiranih beba koje već duže žive, prije nego što ih koristimo. Jednog jutra dobio sam ih četiri zaredom, i one su užasno vrištale. Nisam imao vremena da ih odmah ubijem jer smo bili zauzeti. Strašno sam se ljutio što sam ih morao baciti u peć za spaljivanje, bila je to dobrana količina masnog tkiva koje se moglo komercijalno iskoristiti. Da smo ih stavili u inkubatore, mogle su bez problema preživjeti. Ali mi na klinici nemamo inkubatora. Naš je posao da prekinemo život, a ne da ga održavamo. Nisam okrutan, samo sam realist. Ako me plaćaju da obavim posao u kojemu se treba riješiti djeteta, bilo bi suprotno prethodnom dogovoru da ostavim dijete na životu. Mnogi ginekolozi, koji obavljaju pobačaje u Londonu i drugdje u Velikoj Britaniji, razmišljaju jednako kao i ja..."

Autori knjige Jacquinot i Delaye prepričali su još jedan monstruozan razgovor što su ga navedeni britanski reporteri vodili s američkim liječnikom dr. Malcolmom Ridleyem za njegova boravka u Engleskoj.

Dr. Ridley, specijalist za trgovinu nerođenim bebama, objasnio im je da se ne želi više baviti tim poslom. Imao je naprosto potrebu da se nekome ispovjedi i tako olakša dušu. Objasnio im je da je u svom poslu koristio posebne "posrednike" koji su bili zaduženi da po rodilištima i ostalim bolnicama obilaze trudnice i da s njima, pošto su ih prethodno nagovorili da prekinu trudnoću, sklope posao o korištenju fetusa. Obraćali su se isključivo ženama u teškim materijalnim prilikama ili koje su psihološki bile uništene.

'Čudotvorni proizvodi'

Dr. Ridley opravdavao je takve postupke velikom potražnjom u SAD za fetusima; s obzirom da ih nema dovoljno, tgovci se služe metodama uvjeravanja, nagovaranja, podmićivanja, ucjene i prisile. Ponekad su "posrednici" u službi dr. Ridleya morali opijati žene da bi one potpisale izjavu kojom su pristajale na prekid trudnoće i na prodaju nerođenog djeteta. Da bi se cijeli taj posao lakše bavio, potkupljena je i većina bolničkog osoblja, tako da Ridleyevi ljudi nikad nisu imali teškoća s dežurnim bolničarkama. Njihova je glavna namjera bila da dobiju majčin potpis. Čim bi u tome uspjeli, zvali bi dr. Ridleya koji je stizao u bolnicu i odmah obavljao pobačaj. Riječi tog liječnika najbolje ilustriraju taj stravični postupak: 

"To je ono što nazivamo mentalitetom pobačaja. U bebi ne vidimo ništa drugo nego čistu sirovinu. Toliko smo time uvjetovani da je beba beživotni predmet, roba, kojom možemo trgovati kao s dragim kamenjem. Želite je imati, i učinit ćete sve da biste je posjedovali."

U knjizi "Trgovci nerođenim bebama" autori donose i intervju obavljen u rujnu 1982. u američkom listu "About Issues", što ga je novinar Paul Sweney vodio s Francoise Markiewicz, domaćicom i majkom troje djece, koja se posvetila zaštiti ljudskih fetusa od znanstveno-industrijskih ispitivanja.

Što se tiče kozmetološke industrije, Markiewicz se raspitivala da bi saznala gdje se u SAD mogu kupiti kozmetički proizvodi na bazi fetusa. Dobila je odgovor od tvrtke "Renee Ibry" iz Cannesa, koja svoje preparate prodaje pod nazivom "La Beaute da Californie" (Ljepote Kalifornije). Uz pismo je stiglo i nekoliko reklamnih prospekata u kojima je pisalo da njihov proizvod savršeno regenerira kožu koja stari, jer sadrži mlade svježe stanice, vrlo efikasne jer su žive, "uzete isključivo s fetusa".

Zajedno s Jacquinotom i Delayem, Francoise Markiewicz provela je istragu kako bi provjerili navedenog francuskog proizvođača kozmetičkih preparata. I, pronašli su prospekte u kojima se reklamiraju čudotvorni proizvodi firme "Renee Ibry". Na 37. stranici knjige objavljena je reprodukcija jednog od tih propagandnih materijala.

"Revolucionarni tretman regeneracije stanica koji koristi metodu zamrzavanja. Nakon istraživanja dr. Alexisa Carrela, zna se da mlade stanice, nanesene na staro tkivo, mogu regenerirati to tkivo. Te su stanice vrlo djelotvorne jer su žive... Uzete isključivo s fetusa, te stanice - koje još nisu autonomne - ni u kojem slučaju ne mogu stvoriti antitijela, a to maksimalno smanjuje opasnosti alergije... 

Rezultati su vidljivi i značajni: površna je cirkulacija aktivirana, ten poprima zdravu ružičastu boju i postaje svježiji, tekstura kože postaje finija, ustanovljeno je smanjenje bora i borica, koža se preobražava i ponovo postaje napeta i elastična. rezultati su jednako uočljivi na grudima. Redovito nanošen, preparat učvršćuje grudi zatežući njihovu kožu..."

Ovo je samo dio morbidnosti s početka osamdesetih prošlog stoljeća, koje donose autori knjige "Trgovci nerođenim bebama". Na posljednjoj stranici autori navode kako su naveli mnoge događaje s kojima su bili upoznati. "Ali uvjereni smo da se svakog dana, potajno, u laboratorijima žrtvuju nerođena djeca... Kako bismo spriječili takve užase, pred općim ravnodušjem čovječanstva, mora se sve reći - čak i ono nezamislivo - i hitno uraditi sve što je moguće da se zaštite ta mala bića koja štiti jedino majka. Iščupani iz njena tijela, ostaju bez zaštite i u tišini podnose sva mučenja."

Nije bez osnove sveti papa Ivan Pavao II. jednom prilikom zaključio: "Pobačaj je neprekinuti holokaust nedužnih ljudskih života"(!)

Piše Ivan Ugrin
Izvor: Misija

na vrh članka