Biskup Uzinić: Molitva je osobito potrebna ondje gdje ne pomažu ni djela ni riječi

Biskup Uzinić: Molitva je osobito potrebna ondje gdje ne pomažu ni djela ni riječi

2. vazmena nedjelja (C) – Bijela nedjelja ili nedjelja Božjeg milosrđa, 2019.

Druga vazmena nedjelja – koja se naziva i Bijela nedjelja u spomen na bijele haljine, simbol krsne čistoće, koji su u prvoj Crkvi novokrštenici nosili od svoga krštenja u Vazmenom bdjenju do ove prve nedjelje nakon Uskrsa – je jubilarne 2000. godine odlukom sv. Ivana Pavla II., pape, nazvana i nedjeljom Božjeg milosrđa.

Taj nam naziv govori o Božjem milosrđu prema nama koje nam je iskazano u osobi i djelu Isusa, našeg uskrsnulog Gospodina, ali on govori i o našem poslanju. U Isusu koji je za nas umro i kojega je Bog uskrisio od smrti nam je iskazao milosrđe. I naše je poslanje biti milosrdni. Zato u prvom dijelu današnjeg evanđelja, koje je zapravo prvo ukazanje Crkvi kao zajednici, a ne tek pojedincima, što naglašava i činjenica da se dogodilo u dvorani posljednje večere koja simbolizira okupljanju crkvenu zajednicu, uskrsnuli Isus nas šalje činiti drugima ono što je on poslan od Oca učinio nama. Kaže nam: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ Dao nam je i moć da to možemo činiti: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“

Ovo poslanje biti milosrdni se odnosi na otpuštanja grijeha. To otpuštanje grijeha je crkvena povlastica koja se vrši u sakramentalnoj ispovijedi. S njom je povezana i mogućnost oprosta koji Crkva daje u posebnim prigodama. Jedna od njih je i ova nedjelja Božje milosrđa. Naime, odlukom Apostolske pokorničarne iz 2002. uz ovu svetkovinu je trajno povezana mogućnost dobivanja djelomičnog ili potpunog oprosta za sve one koji ispune predviđene uvjete. Osim na opraštanje grijeha ovo poslanje biti milosrdni se odnosi i na konkretno svjedočenje Božje ljubavi i milosrđa. Upravo o tome progovara drugi dio današnjeg evanđeoskog ulomka. Taj nam ulomak prenosi ono što se u istoj dvorani dogodilo osam dana kasnije. 

Riječ je o pokazivanju apostolu Tomi, koji nije vjerovao drugim učenicima koji su mu govorili da su vidjeli Gospodina, Isusovih rana kao znakova muke i Božje ljubavi i milosrđa. U apostolu Tomi, kojega uskrsnuli Isus nije odbacio zbog njegove nevjere, nego mu je s ljubavlju prišao i pokazao rane koje je tražio kao dokaz uskrsnuća, možemo prepoznati sve one koji se neće danas uputiti na izvor Božjeg milosrđa, sve one koji su se udaljili od Crkve ili joj se nisu nikad niti približili, sve one koji i danas na različite načine govore: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“

Rane na tijelu uskrsloga Isusa, znakove njegove muke i Božje ljubavi i milosrđa prema nama, smo im dužni danas pokazivati mi kršćani, mi Crkva. To trebamo učiniti svojim odnosom prema njima, ali i svojim odnosom prema svima koji pate, onima koji su isključeni, koji se nalaze na rubovima i društva i Crkve. 

Kako se danas, gledajući s Tomom u rane Isusa uskrsloga, ne sjetiti Isusovih rana na ranama Crkve u Šri Lanki i na ranama brojnih drugih kršćana diljem svijeta koji su progonjeni i ubijani zbog svoje vjere! Ono što im se događa posljedica je nekih krivih odluka onih koji se percipiraju kao kršćani iako to nisu i iskrivljene slike Boga njihovih ubojica i progonitelja! Da se i mi ne bismo pretvorili u one prve, ne smijemo se dati zarobiti logikom ovih drugih koja i nas može uvući u spiralu zla. Ne smijemo smetnuti s uma da je dio kršćanskog evanđeoskog navještaja o Isusovom uskrsnuću, navještaj da je Isus Krist prekinuo tu spiralu zla dragovoljno prihvaćajući muku i smrt iz ljubavi prema ljudima. Zato nas u našim izborima i odgovorima na ono što se događa treba nadahnjivati i voditi njegova logika, Božja logika, logika Božjeg milosrđa, koje znači ljubav i opraštanje. 

I umiranje radije nego li ubijanje, iako to, naravno, ne znači da nemamo pravo na dostojanstven život i obranu svojih prava. Ali ne s mržnjom, ne s osvetom, ne istom mjerom, nego s novom mjerom, mjerom ljubavi i milosrđa. Biti po svom odnosu prema ljudima – svim ljudima bez obzira na sve naše razlike, ne dajući se zarobiti diktaturom ravnodušnosti, ne sljedeći trendove isključivanja ljudi i stvarajući neke svoje vlastite kriterije života i smrti, ne dozvoljavajući osvetoljubivosti da motivira naše riječi i djela, ne dajući se uvući u mrežu različitih ideologija, osobito ne pretvarajući kršćanstvo u jednu od ideologija – onakvi kakav je Isus, naš raspeti i uskrsnuli Gospodin, prema nama! 

To je naše poslanje! To je poslanje Crkve! U ulomku iz današnjeg drugog čitanja iz Djela apostolskih i u odnosu uskrsloga Gospodina prema apostolu Tomu, vidimo kako to funkcionira, ali i otkrivamo da to može funkcionirati i u našem slučaju i biti djelotvorno: „I sve se više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu.“ Isto se dogodilo i Tomi, jer su se njegove sumnje, koje nije uspjelo ukloniti uvjeravanje riječima, raspršile u susretu s Isusovim ranama i pretočile u ispovijest vjere: „Gospodin moj i Bog moj!“

I danas može biti tako sa suvremenim Tomama. No, i hoće li to tako biti ovisi o nama, nama Crkvi i kršćanima. Bog je u Isusu Kristu svoje učinio, iskazujući nam svoje milosrđe. On nam je dao mogućnost da se uvijek ponovo možemo na njemu napajati u susretu s Božjim milosrđem, koje nam se iskazuje osobito u sakramentu pomirenja. Naša je zadaća da to milosrđe posvjedočimo svojim bližnjima. Možemo to učiniti svojim djelima, riječima i molitvom. Molitva je osobito potrebna ondje gdje ne pomažu ni djela ni riječi. To smo dužni činiti prema svima, a osobito onima koji su svojim životnim stanjem, zbog fizičkih ili duhovnih razloga, najpotrebniji da u nama i našem djelovanju prepoznaju Isusa uskrsloga i vide njegove rane, znakove neizmjerne Božje ljubavi i milosrđa. Samo to će im omogućiti da i oni jednom mogu s nama biti u dvorani posljednje večere – koja predstavlja nedjeljnu euharistiju kršćanskih zajednica – i da u zajedništvu Crkve mogu stati pred uskrsnulog Isusa i s vjerom mu reći: „Gospodin moj i Bog moj!“

MONS. MATE UZINIĆ, BISKUP DUBROVAČKI/MISIJA

na vrh članka