Biskup Uzinić: Budimo s Isusom Kristom malo stado za svijet u koji smo kao kršćani poslani

Biskup Uzinić: Budimo s Isusom Kristom malo stado za svijet u koji smo kao kršćani poslani

23. nedjelja kroz godinu (C), 2019.
Opterećeni smo brojevima, računicama i planiranjima. Plaši nas biti manjina. I Isus je opterećen brojem. Ali on je to na drugačiji način nego mi. Njega ne plaše mali nego veliki brojevi, ono silno mnoštvo koje ga slijedi. Silno mnoštvo sa sobom nosi opasnost slijeđenja zbog krivih motiva i oportunističkih razloga, moći i položaja, sociološke i kulturološke uvjetovanosti. A za Isusa to nisu nikad dovoljni razlozi da bi netko išao za njim i bio njegov učenik. 

Isus nije zamišljao svoju zajednicu kao veliku i moćnu, iako će svoje učenike poslati da navješćuju evanđelje svima, nago kao malu zajednicu ili, kazano biblijskim rječnikom, malo stado, gorušičino zrno, sol, kvasac… Ako to njegova zajednica više nije bila, a nije jer ga slijedi silno mnoštvo, Isus se boji da je to zato što ga nisu razumjeli, što oni misle da je on nešto što on nije, ili barem nije na način na koji oni to misle da je, i da im on može dati ono što on ne može, ili barem ne može na način na koji oni misle da može. 

Ne boji se ovog Isus bez razloga. Primjećivao je on to krivo razumijevanje i kod svojih najbližih učenika koji su dok je on propovijedao o posljednjim mjestima i služenje, težili prvim mjestima i vladanju.

Ova bojazan da ga ljudi nisu najbolje razumjeli i da zbog toga kao silno mnoštvo hrle za njim, potaknula je Isusa da u današnjem evanđeoskom ulomku ponovi tri teška i nikad do kraja potpuno razumljiva uvjeta koja treba imati onaj tko želi biti njegov učenik.

Prvi uvjet je mržnja prema onima koji su nam bliski, pa i prema svom vlastitom životu: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“ „Mrziti“ je teška riječ. Zato je evanđelist Matej izbjegava, izrekavši istu misao izrazom više ili manje ljubiti. No evanđelist Luka je želio upotrijebiti ovaj teži izraz jer je on vjerojatno bliže onom koji je upotrijebio Isus. 

Tim izrazom Isus želi poručiti da onaj tko želi biti njegov učenik mora biti spreman na raskidanje i onih najintimnijih veza, pa odricanje i od vlastitog života, ako je dovedeno u pitanje biti s njim i prihvatiti njegovo evanđelje. Ovo su – u prvoj Crkvi kojoj se Luka izravno obraća – bile one snažne geste kojima su mnogi kršćani gubili život zbog vjernosti Isusu i njegovom evanđelju, a što se od strane njihovih bližnjih koji nisu bili kršćani, pa i od nekih kršćana koji nisu dobro razumjeli Isusa, moglo smatrati kao mržnja prema njima.

Kršćanski mučenici su išli u smrt ostavljajući svoje najbliže, muževe i žene, sinove i kćeri, očeve i majke kao da ih nije bilo briga što će biti s njima, kao da ih se nije ticala njihova bol i njihove potrebe. A njihovi muževi i žene, sinovi i kćeri, prijatelji, oni su ih trebali i željeli žive, trebali su ih da ostanu s njima. Kako ocijeniti tu odluku radije ići u smrt zbog Isusa, nego ostati živi zbog sebe i svojih bližnjih, nego kao mržnju na sebe i bližnje poradi Isusa? Danas bi se to moglo – osobito na kršćanskom zapadu u kojem nemamo prigodu za mučeništvo u pravom smislu te riječi – pretvoriti u pitanje izbora vjere i životnog poziva, mimo i protiv volje svojih bližnjih, koji taj izbor, osobito kad je riječ o izboru duhovnog poziva, shvaćaju kao mržnju prema sebi.

Naravno u sve ovo sve više ulazi i pitanje svakodnevnog obiteljskog i društvenog života u skladu s Krstovima evanđeljem i logikom blaženstava, a koje nas nerijetko dovodi do sukoba i nerazumijevanja čak i od naših najbližih, koji to ponekad mogu razumjeti kao manjak ljubavi prema njima, pa i okarakterizirati kao pravu mržnju.

Drugi uvjet da bi se moglo biti Isusov učenik je nošenje križa za Isusom: „I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.“ Nositi svoj križ često razumijemo kao poziv na podnošenje života s njegovim poteškoćama, a nema života koji prije ili kasnije nema i svoje poteškoće. Neki ga razumiju i kao poziv na pokoru. Kao da je Isusu do toga da se samokažnjavamo! Uostalom, on je i sam molio Oca da ga, ako je moguće drukčije, oslobodi križa i muke. Ali nije bilo moguće. 

Križ je više od prihvaćanja neminovnog trpljenja, naša spremnost svoj život staviti u službu Isusu i njegovom poslanju. Križ je spremnost na svjedočenje vlastite vjere, ali i izvršenje onog plana i programa koji Bog od početka ima sa svakim od nas. On je osobito život dobra, život ljubavi, život predanja koji, ako je i to potrebno, ne uskraćuje ni ono najvrjednije što netko ima, a to je vlastiti život.

Treći uvjet slijeđenja Isusa je odricanje od svakog posjedovanja. Isus želi produbiti ovu temu s dvije kratke prispodobe kojima nas poziva da dobro računamo i planiramo. Tek nakon toga nam kaže: „Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.“ Da bismo razumjeli ovo što nama Isus želi reći, nije nam dovoljno ljudsko znanje i sposobnost kojima se nerijetko služimo da bismo ovaj njegov zahtjev prilagodili svome shvaćanju. 

Koristeći ljudsko znanje i sposobnosti neki su pitanje ovoga zahtjeva riješili milostinjom. Drugi su to činili ograničavajući ga samo na neke, a ne kao nešto što je upućeno svima. Treći su smatrali da se stvar može riješiti tako da se osobno ne posjeduju, ali zato sve koristi. Crkva i samostani su ovom logikom postajali sve bogatiji, a s njima i stil života nas koji smo sve to samo "koristili"… 

Naravno da ništa od toga Isus nije želio i da je njegov poziv na odricanje od svakog posjedovanja daleko dublji i teži. A tim i neshvatljiviji. Zapravo, nisam siguran dali ga itko od nas razumije, a i još više da ga živi u potpunosti. Možda su to uspijevali tek pokoji sveci. Ali to ne umanjuje potrebu da se, želimo li biti Isusovi učenici, odrečemo svega što posjedujemo. To je poziv koji danas Gospodin upućuje i nama. Na njega donekle možda možemo odgovoriti ako nam je, bez obzira na posjed, srce slobodno od toga što posjedujemo da bi Isus mogao biti njegov jedini gospodar. 

Nije ni to lako shvatiti. Ne da se naše srce tako lako nikome, pa ni Isusu. Znao je to dobro autor Knjige Mudrosti koji zato, uz sva svoja ljudska znanja, od Boga moli onu pravu mudrost koja prodire i u nebesku stvarnost. Ta mudrost nije plod ljudskog truda. Ta je mudrost Božji dar. Ona je Duh Sveti. Možda nam u shvaćanju mudrosti koju daje Duh Sveti može pomoći sv. Pavao, starac i sužanj, koji u današnjem drugom čitanju nekom svom učeniku Filomenu, pripadniku viših slojeva društva i bogatašu, preporučuje njegovog odbjeglog roba Onesima. 

Iz pisma možemo zaključiti da će Onesim Filomenu, ako ga se ne uspije odreći kao posjeda, ostati rob, stvar, imovina. Ako ga se uspije odreći kao posjeda, u skladu s Isusovim pozivom na odricanje od svega što posjeduje, on će mu prestati biti rob, stvar i imovina. I postat će mu brat. Ne znamo kako je reagirao Filomen, odnosno je li planirao i računao ovozemaljski ili je to učinio na Kristov način, otvoren Duhu Svetome i njegovoj mudrosti, imajući ispred sebe nebesku i vječnu perspektivu. Pretpostavljamo, budući da nam je sačuvao ovo pismo, da je imao ovaj dar mudrosti i u skladu s njim znao računati na novi način. I da je zato u svom srcu našao mjesta za Isusa Krista, prihvaćajući Onesima na nov način, ne više kao roba nego od sada kao brata.

Neka i nama Gospodin dade mudrost Duha Svetoga kako bismo umjesto stvari koje nas okružuju, posjeda, imovine, mogli u svom srcu naći mjesta za Isusa Krista. I s njim i u njemu steći druge na nov način, ne kao stvari i sluge, nego kao braću i sestre. I s njima postići onaj najveći i najvažniji posjed, ono biti s Isusom Kristom malo stado, gorušičino zrno, sol, kvasac… za svijet i vrijeme u kojemu živimo i kojima smo kao kršćani poslani.

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački/MISIJA

na vrh članka