Opasna slika Boga zbog koje se pismoznanci i farizeji nisu družili s carinicima i grešnicima

Opasna slika Boga zbog koje se pismoznanci i farizeji nisu družili s carinicima i grešnicima

24. nedjelja kroz godinu (C), 2019.
Današnje evanđelje nam kaže da se Isus, uspinjući se prema Jeruzalemu, susretao s dvije različite skupine ljudi. Naravno, postojala je i treća skupina u koju spadaju i njegovi učenici, ali današnji evanđeoski ulomak o toj skupini ne govori ništa, pa njih, a s njima zapravo sebe, možemo promatrati i u jednoj i u drugoj skupini.

U prvoj su skupini bili carinici i grešnici. Oni su se okupljali oko Isusa da ga slušaju. U drugoj su bili farizeji i pismoznanci. Oni su se okupljali oko Isusa da ga kritiziraju. Iako se u prispodobama govori o izgubljenim ovcama, drahmi i sinu, pa smo po tim izgubljenima ove prispodobe i naslovili, Isus se ne obraća njima, a u njima možemo prepoznati grešnike i carinike koji ga slušaju, nego se obraća onima koji se nisu izgubili i u kojima možemo prepoznati farizeje i pismoznance koji ga kritiziraju. Danas je Isusu stalo do toga da oni shvate svoju izgubljenost i da mu se vrate da bi ga slušali. To pretpostavlja da se i oni pridruže carinicima i grešnicima. No da bi to mogli učiniti prethodno trebaju ispraviti onu krivu sliku koju imaju o Bogu. I na nov način vidjeti Boga, sebe i svoje bližnje.

Bog kojega propovijedaju i naučavaju farizeji i pismoznanci je Bog koji se raduje spasenju pravednika i propasti grešnika. Ta se ideja Boga, na prvu, čini sasvim logična. Danas je dijele i mnogi kršćani. I ne samo kršćani. Kod drugih, uključujući čak i javno mnijenje, još je i izraženija nego li kod nas kršćana. Dosta je pratiti naše medije koji su posljednjih godina najbolji primjer takvog mentaliteta i sve će nam biti jasno. Ali, priznajem, svi smo joj skloni. I zato toliko moraliziramo. I druge olako isključujemo i osuđujemo. No ta je slika Boga, koliko god da je logična, istovremeno i veoma opasna. Zbog nje se pismoznanci i farizeji nisu družili s carinicima i grešnicima. I Isusu su zato prigovarali. I danas se u toj i takvoj slici Boga nalazi klica fanatizma, netolerancije, pretjerane strogosti prema svima koji su drugačiji i koje smatramo grešnicima, kriminalcima, prijestupnicima... Oni mogu biti stvarni, a mogu biti i umišljeni. Bitno je da nisu naši, nego njihovi.

Isusov Bog, a to je i naš kršćanski Bog, nije Bog koji spašava samo one koji to zaslužuju. Bilo bi jako malo spašenih. Ako se grijeha bude spominjao, kaže jedna šala parafrazirajući psalam 130, Bog će sam po raju morati šetati. A Bog ne želi biti sam. On spašava sve one kojima je potrebno spasenje. On, naš Bog, Bog Isusa Krista, je dobri pastir koji traži izgubljenu ovcu ne da je kazni, nego da je zagrli i spasi, stavi na svoja ramena. On je i brižljiva domaćica koja se ustrajno trudi oko onih koji su se zagubili, raduje se i slavi kad ih pronađe. On je i zabrinuti otac koji čeka uvijek i zauvijek. I radi slavlje kad dočeka. I čini to bez obzira na sve što je bilo. To je Bog koji ne pamti zlo, koji se nikad predaje, nikad ne odustaje. On ne želi da se itko izgubi, a ako se netko izgubio, on ne želi da ostane zauvijek izgubljen. Inicijativa spasenja je, poručuju nam prve dvije prispodobe, uvijek na Božjoj strani. Treća nam prispodoba kaže da to ne znači da Bog ikoga prisiljava. On poštuje ljudsku slobodu. I strpljivo čeka. I ne umara se čekajući. I uvijek na kraju svoje strpljivo traženje i čekanje pretvara u slavlje, jer se treba radovati i slaviti kad je pronađen i spašen onaj tko je bio izgubljen.

Ovo je iskustvo Boga koje osobno mogu posvjedočiti mnogi sveti ljudi. Mogu ga posvjedočiti ne zato što imaju iskustvo svetosti, nego zato što imaju iskustvo grešnosti. Zanimljivo je čitati životopise svetaca. Iz tih životopisa saznajemo da su se oni, koliko god da su u našim očima bili sveti, u svojim očima smatrali grešnima i nedostojnima. Ali smatrali su se i pomilovani Božjom ljubavlju i milosrđem. Jedan od takvih primjera svijesti osobne nedostojnosti, ali i velike snage Božje milosti koja je pobijedila njegovu nedostojnost, je i sv. Pavao. On o tome piše na više mjesta. Jedno od njih je i Prva poslanica Timoteju. Ulomak iz nje nam je danas ponuđen kao drugo čitanje. Znademo povijest sv. Pavla, da je on bio progonitelj Isusa Krsta koji se pretvorio u njegovog najvećeg propovjednika. Nekad farizej koji je kršćane smatrao grešnicima i otpadnicima, a onda jedan od njih. On nije samo vjerovao, nego i iskusio da je istina ono o čemu Isus govori u današnjem evanđelju, a što je on pretvorio u ispovijest vjere riječima i životom: „Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike.“ On želi ovu važnu poruku ponuditi svima. Zato kaže da je on „pomilovan … zato da na (njemu), prvome, Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni.“

Ista sliku o Bogu koji ljubi i oprašta bez naših zasluga, pa čak i bez našeg osobnog obraćenja što se čini svakome tko razmišlja istinskom ludošću, postojala je već u Starom zavjetu. Takvu sliku Boga imao je Mojsije. Današnje prvo čitanje, a riječ je o ulomku iz Knjige Izlaska, najbolji je dokaz za to. Narod kojega je Bog uz Mojsijevu pomoć izbavio iz egipatskog ropstva, mijenja Boga za zlatno tele. Nije li to i naše iskustvo! Bog mu, u skladu s onim pravilom kojega slijede pismoznanci i farizeji prijeti uništenjem. Obećava Mojsiju da će, želi li se odijeliti od grešnog naroda, od njega načiniti novi narod. Farizeji i pismoznanci bi pristali. Ali ne i Mojsije. On zna da je to samo kušnja. On poznaje dobro Boga. Ne prihvaća ponudu da bude otac pravednika. Želi ostati vođa grešnika. Mojsije se – kaže biblijski tekst – „zauze pred licem Gospodina, Boga svoga“, odnosno, kako bi se mogao doslovno prevesti izvornik, „poče milovati lice Gospodina Boga svoga.“ Da bi stišao pravedni Božji gnjev, Mojsije Bogu miluje lice utječući se njegovom milosrđu i ljubavi. Mojsije se ne poziva na Izraelce i njihova prava, ne govori o tome da će se promijeniti, zna on dobro da će oni opet pasti, nego Boga poziva da se sjeti onoga što je on, Bog, učinio za Izraelce. Podsjeća ga da je on Bog koji je svoj narod izbavio iz egipatskog ropstva, Bog koji drži do svoje zakletve i svojih obećanja. „I – kaže biblijski pisac – ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.“

Nameće mi se pitanje što je to što Boga motivira da bude ovakav Bog? Odgovor je jednostavan. To je ljubav. Božja ljubav, kao i svaka druga ljubav, pretpostavlja slobodu i rizik. I razlog je one najdublje radosti onoga koji zna da se, usprkos svemu, pa čak i činjenici da zauvijek bude izgubljena, s ljubljenom osobom isplati riskirati. Bez toga ne može biti ni govora o ljubavi, pa ni onda kad je Bog u pitanju. No koliko god da je važno pitanje što motivira Boga, meni se nameće jedno drugo pitanje nad kojim ostajem zbunjen. To je pitanje kako se moglo dogoditi da su farizeji i pismoznanci, a oni su predstavnici religioznih institucija Izraelskog naroda Isusovog vremena, mogli zaboraviti ono što je Mojsije tako dobro znao i živio, a to je da naše spasenje ne ovisi o tome kakvi smo mi, o našoj dobroti i pravednosti, nego o tome kakav je naš Bog, o njegovom milosrđu i ljubavi? I još važnije pitanje od ovoga je pitanje kako smo i mi kršćani, pa i Crkva kao institucija, mogli toliko puta u povijesti ponoviti njihovu pogrešku? I, nažalost, na svoj način je nastavljamo ponavljati i danas. Rekao bih da je odgovor na ova pitanja u onoj krivoj slici koju imamo o Bogu koju Isus današnjim evanđeljem želi ispraviti. Iz nje, naravno, proizlazi i kriva slika koju imamo o sebi i o drugima. Da, možda je to najbolja dijagnoza zbog koje isključujemo, a ponekad i progonimo one koji smo ocijenili kao grešne, a tim i nedostojne da budu dio našeg društva i zajednica. Koji je lijek? Lijek je obraćenje. A ono, kao i u Pavlovom slučaju tako i u našem, znači više nego li obraćenje od grešnosti koju svaki dan osuđujemo kod drugih, obraćenje od licemjerja koje kod sebe ne primjećujemo. Samo ako se tako obratimo, moći ćemo i mi sa sv. Pavlom napustiti onu skupinu koja se okuplja da kritizira i pridružiti se onoj skupini koja se okuplja da sluša i slijedi Isusa na njegovom putu opraštanja i ljubavi.

MONS. MATE UZINIĆ, BISKUP DUBROVAČKI /MISIJA

na vrh članka