Kako je Kina od zemlje masovne gladi postala ekonomsko čudo

Kako je Kina od zemlje masovne gladi postala ekonomsko čudo

Kina, zemlja i civilizacija stara tisućama godina, danas slavi 70 godina otkad je postala Narodna Republika Kina. Komunistička partija je preuzela zemlju nakon Drugog svjetskog rata i Kineskog građanskog rata, koji je počeo 1927. i završio 1949. 



U tih 70 godina gotovo sve ostale zemlje pod vodstvom Komunističke partije, od Sovjetskog Saveza nadalje, raspale su se ili zamijenile socijalističko državno uređenje liberalnom demokracijom - bar na papiru. No ne i socijalistička Kina, koja je u tih sedam desetljeća prešla nevjerojatan put od siromašne, ruralne zemlje do jedne od najvećih ekonomskih, političkih i vojnih sila na svijetu.

"Kad je Komunistička partija preuzela kontrolu nad Kinom, zemlja je bila vrlo, vrlo siromašna. Nije imala trgovinskih partnera, nije imala diplomatskih odnosa, oslanjali su se na samodostatnost", komentirao je glavni ekonomist za Kinu singapurske banke DBS Chris Leung za BBC.

Kina tako danas ima drugi najveći bruto društveni proizvod (BDP) na svijetu, iza SAD-a i ispred Njemačke, koju je prestigla 2009. 

Od desetaka milijuna mrtvih od gladi...

Naravno, bila bi ozbiljna pogreška, odnosno brkanje korelacije i kauzacije, pripisati streloviti ekonomski uspon Kine njenom komunističkom režimu. Ispravnije bi bilo reći da je Kina ostvarila ovaj uzlet unatoč Komunističkoj partiji, pod kojom je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća prošla kroz možda najveći teror i humanitarnu katastrofu, gledano u apsolutnim brojkama umrlih.

Za tu je zločinačku politiku primarno odgovoran komunistički vođa Mao Ce-tung, koji je bio na čelu Partije i države, bilo formalno ili u praksi, od 1954. do svoje smrti 1976. On je pokrenuo veliki projekt državno vođene i terorom nametnute industrijalizacije i agrarne kolektivizacije zemlje, nazvan Veliki korak naprijed.

Kina po tom pitanju nije bila iznimka - prisilna kolektivizacija zemlje prouzročila je masovnu glad i bijedu u svakoj socijalističkoj zemlji u kojoj je provedena - ali bila je daleko najteži slučaj. Kao posljedica ove kampanje, između 18 i 56 milijuna Kineza umrlo je, prvenstveno od gladi. Točan broj žrtava vjerojatno nikad nećemo znati.

Onda je u šezdesetima uslijedila jednako notorna Kulturna revolucija, kampanja u kojoj se Maov režim sustavno obračunavao s "kontrarevolucionarnim elementima", ali prije svega sa svojim suparnicima i njihovim pristašama. U ovoj kampanji crvenog terora ubijeno je između 360 tisuća i 10 milijuna ljudi, a deseci milijuna su završili na sudu iz političkih razloga. Čak je i Komunistička partija službeno priznala da se radilo o "najtežem nazadovanju i najvećim gubicima za Partiju, zemlju i njen narod od osnutka Narodne Republike". 

...do nevjerojatnog ekonomskog uspona

No zaokret je za Kinu počeo posjetom američkog predsjednika Richarda Nixona 1972., a ubrzao se Maovom smrću i velikim protržišnim reformama koje je njegov nasljednik Deng Xiaoping počeo 1978. Otvaranje Kine, kako je poznato na Zapadu, okrenulo je Kinu od ortodoksnog marksizma-lenjinizma prema "socijalizmu s kineskim karakteristikama", kako ga je nazvala kineska Partija. 

Osim što su seljaci opet dobili vlastite parcele zemlje, što je riješilo nestašice hrane, Kina je otvorila vrata stranom ulaganju iz SAD-a. Dvije zemlje obnovile su i diplomatske odnose 1979. A američki ulagači brzo su nahrupili u Kinu, premještajući masovno industrijsku proizvodnju iz SAD-a u zemlju s daleko jeftinijom radnom snagom i troškovima najma. 

"Od kraja sedamdesetih do danas vidjeli smo vjerojatno najimpresivnije ekonomsko čudo bilo koje ekonomije u povijesti", komentirao je glavni globalni ekonomist u Standard Chartered Banku David Mann za BBC.

Kina je u devedesetima počela ostvarivati dvoznamenkaste stope rasta BDP-a, i do 15% godišnje. Pridruživanje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. dalo joj je dodatni zamah. Trgovinske barijere i carine s drugim zemljama snižene su ili ukinute, a poznati "made in China" proizvodi preplavili su svijet. 

"Kina je radionica svijeta"

"Postala je radionica svijeta", primjećuje Mann.

Primjera radi, kineski izvoz je 1978. prema Londonskoj školi ekonomije bio vrijedan 10 milijardi dolara, manje od 1% svjetske trgovine. Do 1985. se popeo na 25 milijardi dolara, ali onda je uslijedio pravi skok: manje od dva desetljeća kasnije popeo se na 4,3 bilijuna dolara, čime je Kina postala zemlja s najvećim izvozom dobara.

Kineske liberalne reforme, u kombinaciji s globalizacijom, izvukle su 850 milijuna Kineza iz siromaštva, prema Svjetskoj banci, i uvele dobar dio njih u srednju klasu. Kina je na putu da eliminira apsolutno siromaštvo (određeno apsolutnim prihodima, ne usporedbom s drugima) do 2020. 

U isto vrijeme došlo je i do skoka u broju obrazovanih. Standard Chartered Bank procjenjuje da će do 2030. čak 27% kineske radne snage biti visoko obrazovano. To bi bio otprilike isti postotak kao u Njemačkoj danas.

Naravno, to ne znači da se ekonomski rast i novostvoreno bogatstvo ravnomjerno rasporedilo na 1,3 milijarde stanovnika Kine. Uz novopečene milijardere i srednju klasu u usponu, u Kini i dalje paralelno egzistiraju siromašne ruralne zajednice i siromašna, nisko obrazovana industrijska radna snaga. Nejednakost je posebno izražena između velikih gradova i sela. 

Prihodi po stanovniku i dalje zaostaju za Zapadom, ali milijardera ima skoro jednako

"Čitava ekonomija nije napredna, postoje goleme razlike između pojedinih dijelova", ističe Mann.

Kina je i dalje zemlja u razvoju, barem prema prihodima po glavi stanovnika koji i dalje iznose manje od jedne četvrtine prihoda u razvijenim zemljama. Dok je prosječni godišnji prihod u Kini 10.000 dolara, u SAD-u je 62.000.

No zato ova nominalno socijalistička zemlja po broju stanovnika već puše za vratom SAD-u. U Kini ih je 2017. bilo 475, a u SAD-u 585. Usporedbe radi, u Indiji, koja ima gotov jednak broj stanovnika kao Kina, ima ih samo 119. A nejednakost nije loša samo zbog društvene pravde, koja je ionako podložna interpretacijama već i zbog toga što potkopava društvenu koheziju, međusobno povjerenje i zadovoljstvo vladajućima. Upravo je to ono što kineska Partija želi izbjeći pod svaku cijenu, nakon traumatičnog iskustva masovnih prosvjeda na Trgu Tiananmen u Pekingu 1989. - prosvjeda koje je ugušila u krvi.

Tu je i drugi zabrinjavajući faktor - sve sporiji ekonomski rast. Kina, gdje država i dalje ima značajan upliv u ekonomiju, već se godinama pokušava osloboditi ovisnosti o izvozu i zamijeniti je rastom pogonjenim domaćom potrošnjom. Ali to joj baš i ne ide, a najnoviji trgovački rat u kojem se našla sa SAD-om otkad je Donald Trump došao na vlast, pokazuje da je i dalje itekako ovisna o američkom tržištu.

Ekonomski rast usporava, ali i dalje je impresivan

Pad nataliteta, uzrokovan bizarnim društvenim inženjeringom Komunističke partije koja je uvela zabranu više od jednog djeteta (nedavno ju je ukinula), također je ostavio danak u vidu manjka radne snage i starenja stanovništva. 

Ekonomski rast Kine trenutno varira između 6 i 7% godišnje, prema podacima Nacionalnog statističkog biroa Kine. No čak i ako padne na razinu između 5 i 6%, opet će iznositi čak 35% globalnog ekonomskog rasta, "što je najveći pojedinačni doprinos među svim zemljama, tri puta važnije za globalni rast od SAD-a", naglašava Mann.

Usto, Kina već godinama i sama naveliko investira u inozemstvo, ponajprije preko svog razvikanog projekta Pojasa i ceste, zamišljenog da odgovara srednjovjekovnom Putu svile. Razlika je što je moderni Put svile daleko veći, s ambicijom da prometnom infrastrukturom obuhvati gotovo polovicu svjetskog stanovništva: od Pekinga do Jakarte, Nairobija i Venecije. Očito je da ova drevna zemlja i civilizacija želi postati još veća globalna sila nego što je danas, prenosi Index.hr.

Pogled.ba

na vrh članka