Nikola Milanović, kolumnist Misije i vjeroučitelj: Mladi su jako spremni prihvatiti vjeru i Boga

Nikola Milanović, kolumnist Misije i vjeroučitelj: Mladi su jako spremni prihvatiti vjeru i Boga

„ Zlo u čovjeku nastalo je jer čovjek nije znao živjeti svijet slobode s Bogom“



Moj sugovornik, Nikola Milanović, jedan je od brižnih i marljivih članova Hrvatske udruge Benedikt gotovo od njenog utemeljenja. Baš u vremenu kada je Udruga trenirala svoje prve korake, Nikola je bio njezin glasnogovornik svojim vrijednim i upornim perom na mrežnim stranicama, trudeći se rasplamsati prve iskre naših dobrih želja i plemenitih namjera. Njegova uloga je nemjerljiva u trenutku kada je Hrvatska udruga Benedikt pokrenula vlastiti mrežni portal hu-benedikt.hr čiji je bio urednik dok ga nisu „zaskočile“ nove brojne radne obveze. Što sve radi naš marljivi i samozatajni član i što je sve ostvario ili još želi ostvariti u životu, vrijedno je saznati i bolje ga upoznati.

Diplomirani teolog i vjeroučitelj u splitskoj Četvrtoj gimnaziji s iskustvom voditelja Školskog preventivnog programa za borbu protiv ovisnosti, sudionik je brojnih stručnih seminara diljem Republike Hrvatske kao i nekih međunarodnih simpozija, voditelj tribina posvećenih mladima u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt… Posebno je ponosan na iskustvo voditelja pedagoških radionica na katehetskim ljetnim školama i mentora vjeroučiteljima i studentima Katoličkog bogoslovnoga fakulteta. Osim što je surađivao na izradi novog Plana i programa katoličkoga vjeronauka za trogodišnje srednje škole, Nikola je jedan od autora vjeronaučnih udžbenika. Suautor je knjižice U zajedništvu Crkve – kateheze za mlade. Kako ga pero dobro služi tako se s njim često i druži, na naše veliko zadovoljstvo. Njihovo druženje podarilo nam je hvalevrijedan priručnik za bračni i obiteljski život, Brak i obitelj u Božjem naumu. Autor je čudesnoga romana Za tračkom nade, na 500 stranica koje se čitaju bez predaha. Slika je to svijeta u vjekovnoj borbi dobra i zla, maštovita, složena i napeta. Uz sve nabrojeno, vrijedne komentare ovog autora možemo pratiti i na portalu misija.slobodnadalmacija.hr, kao i u Svjedoku, godišnjaku Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije. Nikola zna sjajno motivirati naša druženja u udruzi koristeći dokumentarne ili cjelovečernje filmove iz vlastite riznice. To su redovito vrlo zanimljive teme s porukom iz života malih ljudi, ali i onih s vrha piramide vlasti, biznisa, kulture, Crkve i politike. Član je Upravnog vijeća i tajnik Hrvatske udruge Benedikt.

Gospodine Milanoviću, dugo se već družite s adolescentima kao vjeroučitelj i kao roditelj trojice sinova. Uključeni ste i kao voditelj u školske programe protiv ovisnosti. Koliko su mladi podložni porocima ovisnosti kao što su duhan, alkohol, droga, kocka ili internet? Kojoj od spomenutih ovisnosti najčešće ili najlakše pribjegavaju?

- Moram Vas ispraviti, jer više nisam voditelj školskog programa protiv ovisnosti. Naime, dugo sam obnašao tu funkciju u mojoj bivšoj školi dok je nisam, zbog brojnih drugih obveza, prepustio drugoj osobi. Kao bivši voditelj školskog programa prevencije ovisnosti te kao vjeroučitelj koji i kroz svoj predmet govori o toj problematici, mogu kazati da mladih ovisnika ima popriličan broj. Srećom ne toliko o drogama ili alkoholu, nego posebno o duhanu te u novije vrijeme o kocki. Kocka postaje sve popularnija, a kladionice u kojima se ostavljaju poprilične svote novca možemo vidjeti doslovno na svakom koraku. Tijekom svih ovih godina susreo sam i na različite načine upoznao mnoge lakše, ali i iznimno teške slučajeve različitih oblika ovisnosti. Treba svakako spomenuti da danas najčešći oblik ovisnosti predstavlja ovisnost o internetu i video igrama. Mladi čovjek frustriran različitim neispunjenim očekivanjima, u ugodnom ozračju roditeljskog doma s lakoćom uroni u udobnu fotelju pa izoliran od stvarnih problema poleti virtualnim prostranstvima, loveći različite monstere i skupljajući bezbrojne iteme. I tako vrijeme leti, problemi se gomilaju, a frustracije rastu.

Što Vi osobno poduzimate kada je problem vidljiv i kada sumnja već postoji? Što škola poduzima ili smije poduzeti u razotkrivanju poroka? Koje su ovlasti škole kada raspolaže dokazima?

- Kad se problem uoči treba obavijestiti školske stručne službe. One dalje postupaju prema potrebi od slučaja do slučaja. Treba posebno naglasiti važnost suradnje s roditeljima, jer pri bilo kojem problemu u školi sami nastavnici ili sami roditelji ne mogu puno uraditi. Mogu tek ako ostvare kvalitetnu suradnju. Ovo je posebno izraženo kad se radi o nekoj težoj vrsti ovisnosti, jer ovisnost je uvijek užasno neugodno iskustvo, posebno za roditelje. Moja se djelatnost u okviru nastavnog plana i programa više svodi na prevenciju.

Ulaže li naše društvo dovoljno napora u edukaciju djece, mladih i cjelokupne javnosti o štetnom utjecaju droga i podizanju svijesti o veličini problema ovisnosti?

- S obzirom da su odgojno-obrazovne ustanove tek jedan segment u prevenciji ovisnosti i da zasigurno postoje određeni društveni limiti kako na ovom tako i na drugim područjima, ne mogu kompetentno odgovoriti na ovo pitanje. Mogu samo iznijeti svoj dojam da bi se uvijek moglo napraviti više. Škole u suradnji s drugim institucijama dosta rade na prevenciji i podizanju svijesti o ozbiljnosti problema ovisnosti. No, znajući da na zapadu primjerice već postoje centri za odvikavanje od ovisnosti o internetu i video igrama, očito je da mi uvijek pomalo kasnimo. Doduše, nedavno je u Zagrebu otvoren jedan sličan centar, no nije mi poznato dokle se stiglo po tom pitanju.

Slažete li se s preporukom struke da je najvažnije pomoći adolescentu da se distancira od lošeg utjecaja vršnjaka, da se izbori vlastitim snagama u svojoj slobodi samopouzdanjem, samokontrolom i samopoštovanjem? Na koji način adolescentu otkriti i osnažiti ove prave „alate“ za dobar odabir kad se nađe pred neodoljivim „ponudama“ kojima je neprekidno izložen?

- Vrijeme adolescencije je jako osjetljivo. Obično kažemo da je to najljepše, ali i najopasnije životno razdoblje. Vrijeme je to kad mlada osoba ruši autoritete šireći slobodu svoga djelovanja i razmišljanja. A autoriteti smo svi mi – od roditelja, koji su prvi na udaru, pa do nas u odgojno-obrazovnim ustanovama. Gradeći postupno svoj identitet adolescent nailazi na mnoge prepreke. Važno je da uoči granice preko kojih ne može ići. Zato je, primjerice, roditeljska popustljivost u tom razdoblju jako opasna. Popustljivost ga ne uči samoodricanju bez kojega će kasnije samo gomilati nezadovoljstvo i frustracije, a to je ravnanje puta za veće probleme. Odbijajući autoritete, mlada osoba se okreće svom uzrastu. Među vršnjacima se nastoji afirmirati što opet može biti opasno. Ako se druži s mladim ljudima koji od njega traže dokazivanje u negativnom smislu, vrlo je vjerojatno da će upasti u određene probleme. Mladima je važno govoriti o idolima i idealima. Važno je da uoče da im poistovjećivanje s idolima može donijeti probleme, a težnja idealima kvalitetno uobličavanje osobnosti u svakom smislu.

Koliko je naša mladost spremna prihvatiti Boga kao uzor i mjerilo vrijednosti u životu? Koliko je spremna dublje i odgovornije promišljati Božju istinu?

- Kad govorimo o našoj mladosti ja sam nepopravljivi optimist. Mladi su zaista neiskvareni i čisti. Samo ih mi stariji možemo iskvariti. Naravno da mladi nisu imuni na probleme i mane, ali mi smo tu da ih našim znanjem i iskustvom, koliko je to moguće, usmjeravamo prema istinskim vrijednostima poput mira, ljubavi, obitelji, braka, vjere, prijateljstva, domovine, slobode, rada, demokracije, jednakopravnosti spolova, ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, valjanih životnih uvjeta, zaštite okoliša, prava na hranu, odjeću, zdravlje i obrazovanje… Osobno mi iskustvo govori da su mladi jako spremni prihvatiti vjeru i Boga. Kao da ih neka nevidljiva snaga privlači duhovnome. Jednostavno ne vide smisla u životarenju i zabavi radi zabave. Naravno da žive svoje živote u kojima upravo zabava zauzima značajan segment, ali uviđaju da to ne može biti ono najbitnije. Mnogi su, što me ponekad iznenadi, spremni prihvatiti neke vjerske istine koje su i kod mene osobno dugo vremena izazivale različite sumnje. Baš sam prije nekoliko dana u jednom prvom razredu proveo anonimnu anketu u kojoj je jedno od pitanja bilo vjerujete li u Boga. Samo je jedan odgovor bio negativan. U svim maturalnim razredima sam nakon obrade jedne lekcije učenicima dao listić na kojem su anonimno mogli postaviti bilo kakvo pitanje ili, primjerice, napisati što ih smetu u Crkvi, što im je u osobnoj vjeri teško prihvatljivo i sl. Kasnije smo sve to zajedno raspravili. Često na ovaj način otkrijete nevjerojatno bogat duhovni život, duboka promišljanja i ozbiljna traženja kod tih mladih ljudi. Samo da napomenem da je od svih maturanata (pet razreda) tek nekoliko njih napisalo da ne vjeruju u Boga, mislim samo dvoje. Nad vjerom ostalih ponekad vise različiti upitnici, ali jasno je da njihova vjera kroz manje ili veće sumnje mora sazrijevati. Radi jasnije slike treba kazati da skoro 95 % učenika pohađa nastavu vjeronauka, pri čemu, naravno, mislim na školu u kojoj ja radim.

Zle sile se trude udaljiti vjeronauk iz škole? Čini mi se da njihovi glasovi nisu sada u krešendu ili su se samo pritajili? Kako Vi doživljavate takve napade? Osjećate li, ili ste osjetili rezerviran odnos Vaših kolega u školi?

- Nije u pitanju samo vjeronauk. Glavna meta je Katolička crkva, jer je ona vrijednosnim sustavom kojega prihvaća i propovijeda, svojim učenjem, svojom značajnom ulogom u našoj nacionalnoj povijesti te očuvanju nacionalnog identiteta i bića takvima glavni kamen spoticanja. A od svega sa čime Crkva ima veze, najviše im smeta upravo školski vjeronauk. Naime, takvi umovi teško mogu zamisliti da je jednoj tako mrskoj ustanovi dozvoljeno da participira u odgojno-obrazovnom sustavu na državnoj razini. I što je za njih još gore, školski vjeronauk donosi značajne plodove. Često puta mladima otvara oči i uči ih da budu kritični na ponude, posebno medijsko-promidžbene, kojima ih se svakodnevno bombardira. Istraživanja koja su provedena prije par godina pokazuju da su mladi u Hrvatskoj u većem postotku vjernici nego njihovi roditelji i da, primjerice, o abortusu imaju puno gore mišljenje nego njihovi roditelji. Takvo razmišljanje mladih one iz vašeg pitanja tjera u očaj. A školski vjeronauk je u dobroj mjeri zaslužan za takvu formaciju naše mladosti pa bi ga „sile zla“, kako ste ih nazvali, još jučer zabranile. Pri tome im ništa ne znači činjenica da gotovo sve europske zemlje imaju vjeronauk unutar svog školskog sustava. Iznimku čini tek nekoliko zemalja poput Slovenije, Bugarske te dijelom Francuske (u Francuskoj je u nekim pokrajinama unutar školskog sustava, a u nekima ne). Ništa im ne znači niti činjenica da je školski vjeronauk bio zabranjen samo u nacizmu i komunizmu, dakle u dva najnečovječnija sustava u ljudskoj povijesti. Kad to uzmemo u obzir ne trebaju nas čuditi pokušaji difamiranja Crkve ili stalno obrušavanje na Vatikanske ugovore, što se često provlači kroz tzv. mainstream medije u Hrvatskoj jer je to, u stvari, njihova agenda.
A što se tiče odnosa kolega prema vjeronauku u školi ili prema meni osobno, moram kazati da nikada nisam doživio nikakvu negativnu reakciju ili rezerviranost kolega prema meni ili prema predmetu koji predajem. Baš naprotiv, po tom pitanju imam pozitivna iskustva.

Što je zlo i postoji li uistinu zlo? Nije li to možda naš doživljaj nesavršenoga svijeta koji nas okružuje ili borba u nama koju prenosimo na vanjski svijet? Može li čovjek u konačnici pobijediti zlo osim milošću Božjom?

- Nije lako odgovoriti na ovo vaše pitanje, jer problem zla i patnje u svijetu predstavlja veliki filozofski problem. Svakako moramo zaključiti da je svijet u kojem živimo i ograničen i nesavršen. Događaju se bolesti, prirodne katastrofe i sl. i koliko god se čovjek trudio da toga bude što manje, uvijek se iznova događa. Kad zlo promatramo na ovaj način govorimo o metafizičkom zlu. Nesavršenost svijeta dovodi i do fizičkog zla, odnosno do ‘boli’ koja prati fizičke poremećaje. Međutim, mi ljudi smo bića koja posjeduju slobodnu volju i razum pa zbog toga postoji i moralno zlo. Ono nastaje kad djelujemo protiv svoje sigurne savjesti ili kad slijedimo nesigurnu savjest. Moralno zlo proizvodi različite oblike fizičkog zla, ali često može vrijediti i obrnuto, tj. da različita fizička zla potiču na moralno zlo.

Kršćanska misao izvorište zla vidi u iskonskom grijehu, odnosno u čovjekovom svjesnom i slobodnom odbacivanju Boga. Iskonski grijeh je poremetio odnos čovjeka i Stvoritelja te u svijet donio patnju, smrt i zlo.
Na vaše zadnje pitanje odgovorit ću kratko: samo Isus Krist može biti odgovor na problem patnje, smrti i zla, jer je On, Sin Božji, prošao kroz patnju i smrt da bi ih uskrsnućem zauvijek pobijedio. Zato se mi snagom vjere u Kristovo uskrnuće borimo protiv svega onoga što uzrokuje patnju i smrt, kako bismo i sami iskusili uskrsnuće. Možemo zaista kazati da je bez Boga borba protiv zla unaprijed osuđena na propast, a da je Božji odgovor na problem patnje i zla bezuvjetna ljubav, koja se na najizvrsniji način očitovala u Isusu Kristu.

Sukob dobra i zla je vrlo prepoznatljiv motiv u Vašim predavanjima i pisanim tekstovima, a rasplet doživljava u Vašem prvijencu, romanu koji sam prošle godine pročitala „na iskap“? Griješim li?

- Uopće ne griješite, iako o sukobu dobra i zla možemo govoriti tek iz naše ljudske perspektive. To je stvarnost koja nas svakodnevno pritiska. Svi bismo si morali dati truda pa pokušati odgovoriti što se iza toga krije, jer ulog je vječnost, a ona će biti puno duža od našeg života koji traje tek nekoliko desetljeća. Vrijedi li se onda u tom smislu potruditi? Zaista držim da nam je život sa svim njegovim potencijalima i ograničenjima dan da na kraju budemo, koliko je to moguće, načisto s tim pitanjima.
S druge strane, Bog je jedan (Presveto Trojstvo), svemoguć i sveznajuć pa govoriti o sukobu dobra i zla na toj razini nema smisla. Bog je svemu beskonačno nadmoćan.
Glavna intencija romana ‘Za tračkom nade’ jest da se jednostavnim izričajem, obučenim u fantasy ruho, pokaže da se samo svojim snagama ne možemo boriti protiv zla.

Zlo ili zle sile su poput Marduka iz Vašeg romana. On je strašan demon koji je neobično privlačan i dopadljiv, ali prijetvoran i opasan. Svojim izgledom nudi privid istine o sebi, sposoban je zavesti, uništiti i razoriti. Zli Marduk nije glavni lik romana već mladi, plemeniti Jonas koji se bori protiv njega i njegovih opakih saveznika. Odakle inspiracija za ovako složenu, iznad svega zanimljivu i intrigantnu fabulu s nezamislivim zapletima na geološki neobičnim terenima, punu maštovitih likova i pisanu vještim figurativnim rukopisom.

- Priča o inspiraciji je, vjerujem, zaista zanimljiva. Nekada, a bilo je to podosta davno, bio sam strastveni igrač video igara. Posebno sam uživao u tzv. RPG igrama u kojima se lik kojega vodite kroz igru stalno razvija, dok obilazi zanimljive svjetove i rješava zamršene zagonetke. Jednom sam rekao sebi: stalno nešto piskaraš, pa zašto ne bi pokušao napisati roman namijenjen prvenstveno mladima (ali svakako i starijima), obući ga u njima prihvatljivo i blisko fantasy ruho, a da pri tome pošalje jaku kršćansku poruku. Snažan mi je motiv bila nevjerojatna popularnost odličnih romana J. R. R. Tolkiena, kao i gledanost filmova koji su snimljeni prema njegovim djelima.

Iako se radnja događa u davna vremena, a mjesta radnje su nepoznati prostori na granici fantazije, otkriva nam sliku svijeta i čovječanstva koje je u ozbiljnim problemima: moralnim i etičkim, u krizi autoriteta, društva, obitelji… Tko je uistinu dobri, svetrpeći Neznanac, spasitelj i nadahnuće mladom Jonasu u izborenoj konačnoj pobjedi nad strašnim zlom? Je li to onaj tračak nade, slamka spasa za čovjeka, društvo i čovječanstvo? Koji je Vama posebno zanimljiv lik u romanu i zašto?

- Odgovor na pitanje tko je dobri Neznanac prepustit ću čitateljima romana. Sam roman je prije svega pokušaj da se čitatelju približe velika pitanja koja zabrinjavaju današnji svijet. Tako roman pokušava rasvijetliti problem NWO-a, sve prisutniji problem genetskog inženjeringa, problem nemorala današnjeg svijeta prikazan zanimljivom ‘sličicom’ o pogubnosti pornografije koja ruši sve granice, strahotu nuklearne katastrofe… ponekad ove probleme nije bilo lako obući u fantasy odijelo, ali nadam se da sam u tome uspio. Mogu se također prepoznati reference na Domovinski rat i suđenje našim herojima, a roman bi bez prave romanse bio manjkav pa sam kroz zamršene odnose nekoliko mladića i djevojaka pokušao naglasiti razliku između zaljubljenosti (naglasak je na tjelesnom) i prave ljubavi (volim osobu u njezinoj cjelokupnosti, baš zato jer je takva kakva jest). Pišući roman nastojao sam da uvijek bude dinamičan, a držim da je među brojnim likovima posebno zanimljiv Warin. Opet ću čitateljima prepustiti da otkriju o kome se, u stvari, radi.

Imate li saznanje kako razmišljaju čitatelji s obzirom da je roman, sada u print izdanju, objavljen u nastavcima na portalu Misija ?

- Prema mojim saznanjima reakcije su jako pozitivne.

U upravi ste Hrvatske udruge Benedikt koja ima veliki broj članova te uživa podršku zavidnog broja simpatizera i prijatelja većinom srednje ili starije životne dobi. Kako privući mlađe generacije s obzirom da ih nedostaje u članstvu i u publici?

- U članstvu, a i u publici, kako rekoste, zaista nedostaje mladih. Međutim, ovdje se odmah nameće jedan problem: Hrvatska udruga Benedikt je domoljubna i kršćanska udruga koja uglavnom radi na projektima koji mladima nisu jako bliski. Odmah se nameće zaključak da bi djelokrug rada trebalo proširiti pa da se u tome prepoznaju i mladi. Međutim, ovdje dolazimo do drugog i trećeg problema. Svi mi koji smo angažirani u Hrvatskoj udruzi Benedikt radimo to benevolentno, a uz taj angažman imamo brojne obveze od profesionalnih i obiteljskih do bezbrojnih drugih. Rad s mladima odnosno njihov angažman zahtijevao bi veliki napor i mnogo vremena, za što trenutačno u Udruzi ne vidim potencijala. Naime, netko bi se tome morao ozbiljno posvetiti uz sve svoje druge obveze i uz minimalna materijalna sredstva kojima Udruga raspolaže (sad smo dotakli i treći veliki problem).
No, mladi bi se mogli angažirati na zaista mnogo područja: mogli bi sudjelovati u kreiranju i uređivanju portala Udruge, mogli bi (kad bi se osigurala sredstva) kreirati i uređivati primjerice periodični magazin za mlade, mogli bi se angažirati na akcijama zaštite okoliša, na druženju sa starijim ili bolesnim osobama i sl. Možda bi se za mlade moglo pronaći mjesta i u okvirima u kojima Udruga danas djeluje, no u svakom bi slučaju tome trebalo pristupiti ozbiljno i studiozno. Nažalost, opet se moram vratiti problemu nedostatka vremena i, s tim povezanim, trenutačnim nedostatkom kapaciteta unutar Udruge.

Poštovani Nikola, hvala na razgovoru. U prigodi razgovora s Vama, posebno me raduje što sam uspjela predstaviti Vaš prvi roman jer zaslužuje pažnju i podršku. Nadam se da će ovaj razgovor biti poticaj izdavačima kako bi Vaš roman postao vidljiv i dostupan široj javnosti svih uzrasta. Želim da Vaše pero ostane neumorno u službi dobra čovjeku i društvu u cjelini.

misija / hrvatska udruga benedikt - Margita Vučetić

na vrh članka