Vesela Dujmić: Čekaj me tamo tata, jer ti si već budan a meni je usnuti

Vesela Dujmić: Čekaj me tamo tata, jer ti si već budan a meni je usnuti

Jutro je. Na selu sam, u kući mog djetinjstva. Tata je pred mojom sobom, kuca i nježno me doziva. Skuhao je kavu. Silazi niz stepenice. Rastežem se, i njemu za ljubav, ustajem. Miris kave požuruje me. Tata je u tišini, kao i uvijek. Tek cvrkut ptica nadjačava njegovo ujednačeno, skladno disanje. Sjedam nasuprot njega i pijuckamo kavu. Promatram tatino lice. Visoko čelo, pravilan nos... madež pokraj nosa, kakav i sama imam. Pune usne, oči ljubavi... Gledam njegove mirne ruke. Svaku žilu na ruci poznam. Uvijek sam gledala njegove ruke...

Pitam ga o svojim stričevima i tetama. Nisam znala o njima ništa, o većini njih. Bilo ih je sedamnaest djece... Poznavala sam njih sedmero. Nisam pitala o ostalima, misleći da imamo vremena. Kako se zovu, od čega su umirali, po čemu ih pamti? Ne znam ni o djedu.

Tata, pričaj mi o djedu. O njemu samo znam da je umro točno na tvoj dvadeseti rođendan... kakav je bio? Tata, nisi pričao o smrti i bolesti, izbjegavao si te teme. Nisam te pitala ni o Bogu... o tvojoj vjeri. Iz tvog djetinjstva i mladosti znam tako malo. Uvijek si bio moj tata, jedno s mamom... otac nas petero. Kao da nisi ni živio prije nas. A sad me zanima, eto, zanimaš me ti kao dječak, mladić, sin moje bake i djeda, brat mojih stričeva i teta. Znam da ste imali teško djetinjstvo, pa nisi pričao...

I sjedimo za stolom, a on mi priča... moj tata.

Izlazimo iz kuće, držim ga pod ruku. Imamo samo ovaj dan. Govorim mu koliko ga volim. Nikad o tome nismo pričali. On nije bio od priče. I sad se smješka...On ne zna pričati o ljubavi, samo je živi...

Htjela bih tata dovesti u ovaj dan i tvoj žuti kamion. Da me još jednom provozaš. Želim gledati tvoje ruke, kao nekada, na volanu i mjenjaču. I pratiti tvoje noge koje pritiskaju papučice. Ovaj dan želim biti mala u kamionu, zadivljena sposobnošću svog tate. I nakon toga da opet malo prođemo kroz vinograd. I da ti sumporaješ loze, a sunce prži nad tvojim umornim čelom. 

Hoću ovoga dana slušati tvoj smijeh. Smijao si se zadnji put davno, prije bolesti. Teško se prisjećam zvuka tvog smijeha. Još jednom ga želim čuti, da ga nosim dalje. Ovaj put bih se potrudila zapamtiti zvuk tvoga smijeha. A onda bih šutila. Možda ti meni nešto želiš reći...

Nemam potrebu tražiti da mi oprostiš što nisam znala više i bolje dati od sebe dok si bolovao... Znam da već dugo razumiješ moju nijemost i moj grč. Tamo gdje si ti nevažno je vanjsko. Ti proničeš bitno, jer si u sjaju našeg Oca. I ulijevaš mir odozgor u moju dušu, neopterećenu krivnjom moje nemoći. Ti sve razumiješ i u miru sam sa sobom zbog toga...

A kad prođe ovaj dan, poklonjen nam, ili ovaj trenutak zamišljen... ti me i dalje čekaj.
Čekaj me tamo tata, jer ti si već budan a meni je usnuti. Čekaj me... jer i moj će dan biti zamijenjen noću prijelaska u svjetlo... Budi tada ruka koja me vodi k Ocu.

Tvoja Vesela

MISIJA

na vrh članka