244 radio

Dr. fra Ante Vučković: Moli li se teolog Bogu ili samo razmišlja, govori i piše o stvarima vjere

Dr. fra Ante Vučković: Moli li se teolog Bogu ili samo razmišlja, govori i piše o stvarima vjere

Moli li teolog? Ne-teolozima je i samo pitanje neobično. Teolozima, pak, razumljivo. I nelagodno. Čak i vrlo bolno. Teolog je sve svoje duhovne sposobnosti posvetio proučavanju Božje riječi, Božjega djelovanja i onoga što se događa s čovjekom pred Bogom. 

Njegov je poziv obilježen s dvije najbremenitije riječi uopće. Bog i Logos. Da li teolog moli? Ili on samo razmišlja, govori i piše o Bogu i stvarima vjere? Kako izgleda molitva nekoga tko se bavi samo Bogom? Odakle teolog crpi svoje znanje o Bogu? Iz tekstova? Iskustva? Molitve? Ah, koji to tekst može zamijeniti iskustvo živoga Boga? Ah, o kakvom je to iskustvu Boga moguće govoriti razumljivim jezikom? Gdje spada molitva? Ako itko, a ono teolog hoda po rubu. Između znanja i Nespoznatljivoga. U tom procjepu stoji molitva. Drukčiji jezik. Ne više govor o Bogu, nego govor Bogu. Govor i slušanje. Osluškivanje. Pozornost na Božji odgovor čak i kad on ne stiže.

Johann Baptist Metz. Teolog i filozof. Poznat nadasve po svojoj tezi o nužnosti da teologija nakon Auschwitza čuva sjećanje na patnju drugoga čovjeka uključujući i patnju neprijatelja. Opasno sjećanje. Sjećanje na patnju koja patnicima podjeljuje autoritet. Autoritet patnje. Metzu je to sjećanje neodvojivo od vjerničkoga odnosa s Bogom Biblije. Stoga smatra nužnim da kršćanstvo žrtve Auschwitza uvede u samu svoju nutrinu.
Metz misli da se među mnogim razlikama teologa i drugih znanstvenika jedna tiče i biografije. Teolog svoju biografiju mora gledati iz odnosa s teološkim temama kojima se bavi. Preciznije, iz odnosa s Bogom. Ne smije svoj život odvojiti od sadržaja svoga poziva.

Gdje su se dotakli Metzova biografija i patnja drugoga? Zbilo se to vrlo rano. Metzu je bilo šesnaest godina. Drugi je svjetski rat bio pri koncu. Iz škole je odveden u vojsku. Nakon kratke obuke poslan je na frontu koja je već duboko zašla u samu Njemačku. Bio je zajedno s više od stotine mladih vojnika. Jedne je večeri dobio zadatak da u središte bataljuna odnese obavijest o stanju na bojišnici. Cijelu je noć tumarao po spaljenim selima i porušenim seoskim gospodarstvima. 

Kada se ujutro vratio na mjesto odakle je pošao, našao je samo mrtva tijela. Svi mladići s kojima je zajedno došao na frontu te su noći pod kombiniranim napadom zrakoplova i tenkova izgubili život. Svi s kojima je do jučer dijelio dječje strahove i mladenački smijeh bili su mrtvi. Metz je toga jutra mogao vidjeti samo ugasla lica bez odgovora. Sjeća se još samo nijemoga krika iza kojega su se raspali svi snovi djetinjstva.

Drugo iskustvo koje prožima cijeli njegov život je katastrofa prošloga stoljeća koja je imenom Auschwitza razdijelila vrijeme na prije i nakon nje. Ova dva životna iskustva su neizbrisivi rezovi koji su kao trajni žig prisutni ispod svih Metzovih teoloških i filozofskih tekstova. Što se događa kada netko s tako naglo i nasilno prekinutim djetinjstvom i sa sjećanjima na užase smrti i nasilja ne ide psihologu nego u crkvu, kada se ne želi pomiriti s gubitkom niti pobjeći u nevjeru, nego želi vjerovati?

Metzu su ova iskustva, osim što su obilježili njegov teološki rad, ušla u poseban jezik. U molitvu. Njegova je molitva satkana od pitanja. Pitanja su upućena Bogu Abrahama, Izaka, Jakova i Isusa. Bogu živom. Pitanja kao molitva. A odgovor? Metz nije dobio odgovor. Čeka ga. Čeka da njegova molitva od pitanja dobije odgovor. Nijemi se krik dječaka vojnika zatečenoga užasom smrti pretvorio u molitvu koja kriči i očekuje odgovor. Očekuje i traži. Traži ga u Novom zavjetu. Tamo nalazi Lukin izvještaj o tome kako Isus svoje uči moliti. Uči ih Očenaš. Molitva od sedam molbi. I potom pouka: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.

Pa ipak, najčešće vjerničko iskustvo je sasvim suprotno. Molimo, a ne dobivamo. Tražimo, a ne nalazimo. Kucamo i ne otvara nam se. Kakvo čudo onda da molitva sve više iščezava? No, Metz čita dalje. I nalazi: Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu! Molitva je upućena Bogu da nam daruje samoga sebe. 

Molimo Boga ne za nešto različito od njega, nego molimo Boga za Boga samoga. Možda ima teologa bez molitve. Kao što ima krikova koji ne postaju molitvom. No, tko god ozbiljno računa s Bogom svoje krikove i vapaje unosi u molitvu. Bogu. Pred Bogom. Ozbiljna molitva, međutim, kulminira u odnosu s Bogom iz kojega nestane svega osim Boga.

Misija / dr. fra Ante Vučković

na vrh članka