Preminula Blaženka Đurđek...Njezina misija bila je potraga za nestalima: Muža nije našla

Preminula Blaženka Đurđek...Njezina misija bila je potraga za nestalima: Muža nije našla

Nisam se obazirala. I nisam se dala. Moj ponos su sinovi Sandro i Dalibor, unuka i unuk. Oni su moja snaga, moja duša, oni me dižu i oni me nose. Kad bi se moj Ivan danas vratio, kad bih ga vidjela, ne znam bih li plakala od sreće, smijala se, vrištala, skakala, urlala...

Uvjerio bi se da sam održala obećanje koje sam mu dala, kroz suze nam je lani u ožujku pripovijedala Blaženka Đurđek iz Lužana Biškupečkog. Njezin život se ugasio na Silvestrovo poslijepodne u 57. godini. Poskliznula se prilikom silaska u podrum, pala i na mjestu preminula. Umrla je ne doznavši istinu o sudbini supruga Ivana Đurđeka, pripadnika varaždinske policije, koji je nestao 1991. godine pri okupaciji Vukovara. Blaženka je bila krhka, osjećajna, ali iznimno hrabra i čvrsta žena. Rođena je 7. siječnja 1962. godine.

Život podredila odgajanju sinova 
Bila je dopredsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, a od osnutka Udruge obitelji zatočenih i nestalih branitelja Varaždinske županije pa sve do smrti bila je predsjednica. Sve te godine silno se zalagala za pronalazak supruga, ali i ostalih ljudi koji se gotovo tri desetljeća vode kao nestali u Domovinskom ratu. Nakon suprugova nestanka ostala je sama s dva maloljetna sina - Dalibor je imao 10, a Sandro sedam godina.

Svu svoju ljubav Blaženka je usmjerila na podizanje sinova, na koje je do kraja života bila silno ponosna. Svaki put kad bi ih spomenula, u njezinim su se očima, uz ponos, ocrtavali i silna ljubav te briga. Kako nam je tad u razgovoru ispričala, zadnji put čuli su se 11. studenog, kad je iz Borova naselja uspio doći u PU Vukovar i čestitati sinu Sandru rođendan. Tri dana kasnije linije su se gasile, a upornošću je slučajno dobila tadašnjeg načelnika Stipu Polu. Rekao joj je da je Ivan na punktu i da je sve pod kontrolom.

Sva slomljena, uplašena i jadna, s Ivanovom fotografijom, tumarala je među ljudima koji su se iskrcavali iz autobusa netom pristiglih iz istočne Slavonije.

- Svakoga sam pitala poznaju li ovoga čovjeka i znaju li nešto o njemu. Odgovarali bi mi: ‘Da, to je mali Cigo i Šenso’, tako su ga zvali. Isticali bi da je bio njihov heroj, nabavljao im hranu, cigarete i sve što je trebalo. Vraćajući se kući, gladna i žedna, jer ništa nisam jela i pila, razmišljala sam kako doći doma i sinovima reći da ništa nisam saznala. I to me najviše mučilo. Sandro je znao da tate nema, da puno radi i uvijek mora biti spreman. Ali tata se uvijek vraćao kući. A Dalibor se stavio u ulogu oca. Bio je zaštita i bratu, a koji put i meni. Bio je miran, staložen, čekao me noću. Polako bih otvarala vrata sobe misleći da spava, a on bi prošaptao: ‘Mama, čekam te’. Poljubila bih obojicu, povukla se u sobu i plakala - svjedočila je Blaženka dok joj se niz obraz kotrljala suza.

Ta dva dječaka gurala su je i vraćala u život. Davala joj snagu da izdrži, da ustraje, da ih izvede na pravi put. I uspjela je. Kuću u gradnji bez struje, vode i plina pretvorila je u topao i ugodan dom, a sinovi su stasali u uspješne muškarce i zasnovali stabilne obitelji.

Pokopali je na groblju u Varaždinu 
- Mojim suzama potoci bi tekli. Noćima sam plakala, a ujutro ustajala, umila se, spremila ih u školu i skrivala od njih svoju patnju. Uvijek sam molila za snagu da toj djeci ništa ne nedostaje. Da izdržim. Da postanu ljudi. Da nitko ne kaže: ‘Gle, ostala je, propala je, uništila je djecu’. Zarekla sam se, kad se Ivan vrati, vidjet će što sam stvorila i za što sam se borila. Ulazila sam iz kredita i kredit, pomagali su mi suprugovi prijatelji, ali izdržala sam - kroz suze nam je tad priznala Blaženka.

Nekoliko mjeseci nakon tog našeg razgovora Blaženka je treći put postala baka. Njezin najmlađi unuk dobio je ime po nestalom djedu Ivanu. Iako se silno veselila njegovu krštenju, nije ga dočekala.

Uz biološku obitelj, Blaženkina druga obitelj bili su članovi udruge nestalih s kojima je sve ove godine dijelila i dobro i zlo. Ispratili su je na posljednji počinak 4. siječnja 2020. godine na varaždinskom groblju, piše 24sata.hr

Izvor: Pogled.ba

na vrh članka