Ljubavna priča iz Osijeka: kumovi, mladenci i svećenik koji ih je vjenčao – išli u istu školu

Ljubavna priča iz Osijeka: kumovi, mladenci i svećenik koji ih je vjenčao – išli u istu školu

“Matej ima 29, a ja 26 godina. Oboje radimo u jednoj IT tvrtki u Osijeku. Upoznali smo se na početku mog prvog razreda, Matej je tada išao u treći. Viđali smo se po školskim hodnicima. Znala sam tko je on i kako se zove, on je znao za mene, ali nismo se “službeno” poznavali. Sjećam se školskog odlaska na Interliber u 11. mjesecu 2006. godine, a onda smo se počeli dopisivati, pa onda prva kava, pa druga i evo nas, nakon više do deset godina veze – sad smo 4 mjeseca u braku”, s osmjehom na licu ispričala nam je Elizabeta.

Isusovačka klasična gimnazija u Osijeku zauvijek je obilježila Elizabetin život. Ali ne samo njezin – i njena vjenčana kuma je također bivša učenica te škole, a Matejevi kumovi su ljubavni par čija je veza također počela u istoj gimnaziji. I to nije sve. Svećenik koji ih je vjenčao, Elizabetin je kolega i prijatelj iz razreda Božidar Nađ. Elizabeta priznaje kako su svećenik, kuma i ona bili fantastična trojka u razredu.

Stoga, nimalo ne iznenađuje da su svadbeno fotografiranje upriličili upravo na mjestu koje ih je sudbonosno spojilo – u svojoj srednjoj školi.

Evo što nam je o ljubavi, braku i obitelji ispričala Elizabeta:

U vrijeme kad brakovi nevjerojatno lako pucaju, koji je ključ uspjeha, desetogodišnjeg “opstanka” jedne srednjoškolske veze?

Moj jedini odgovor na ovo pitanje glasi – “ljubav”. Samo, izgleda da je definicija ljubavi u percepciji pojedinaca danas,na žalost, potpuno različito postavljena. Za mene je ljubav zauzimanje za osobu koju volite – i onda kad je lako, ali i kada vam život donese nešto teško i loše. U svakom slučaju, naš ključ uspjeha je prihvaćanje i vrlina i mana onog drugog. Zaključujem: ukoliko ne možete zamisliti život bez neke osobe, to je to.

Kako su i koliko na tu ljubav utjecale okolnosti u kojima ste Vi i suprug odrastali?

Muž i ja smo iz vrlo različitih obitelji – kad se radi o veličini obitelji. On je jedinac, a ja najstarija od osmero djece. Mislim da su različitosti među nama na odluku da život provedemo zajedno utjecale su jedino pozitivno – oboje smo od onog drugog imali što za naučiti. Naučili smo stavljati se u poziciju, u kožu onog drugog.

Po čemu je odrastanje u mnogobrojnoj obitelji specifično, a po čemu lijepo i je li taj obrazac poželjno i danas živjeti?

Život u mnogobrojnoj obitelji zahtjeva puno odricanja i vjerojatno mamu koja ne radi izvan kuće nego je sa svojom djecom kako bi se usklađivale sve aktivnosti i svi ostali na kupu. Iz moje perspektive odrastanje u mnogobrojnoj obitelji je normalno, lijepo djetinjstvo. Da nas opišem muževljevim riječima: “kod nas u kući uvijek bilo glasno i živo, kuća je uvijek puna i uvijek netko nešto ima za reći”.

Vi i muž radite u Osijeku, tu planirate osnovati obitelj. Biste li mijenjali Vaše poslove i stanovanje u Osijeku za neke bolje uvijete rada i života u inozemstvu i zašto?
Samo u ekstremnim slučajevima, to jest, da baš nijedno od nas dvoje nema posao i da ne možemo pokriti osnovne životne troškove. Dokle god to nije tako, naši dobri uvjeti života su ovdje. Svjesni smo toga da nigdje nije savršeno i da je sreća u malim stvarima.

Izvor: narod.hr

na vrh članka