U dana\u0161nje vrijeme digitalizacije svatko od nas barem je jedanput na dru\u0161tvenim mre\u017eama uz pomo\u0107 prijatelja otputovao na neko egzoti\u010dno mjesto. Nekada nije bilo tako. Na\u0161a je generacija u drugoj polovici dvadesetog stolje\u0107a gledala mahom ameri\u010dke filmove u kojima su bogati Amerikanci putovali svijetom, odsjedali u finim hotelima, a mi smo o tome mogli samo sanjati. I barem na taj na\u010din, dok svijet jo\u0161 nije bio globalno selo, zaviriti u neki daleki kutak ove na\u0161e prekrasne plavo-zelene kugle.<\/p>\n\n\n\n
Mogao sam samo ma\u0161tati o tome da bi se i meni jednoga dana moglo ne\u0161to tako i ostvariti. Da ja putujem, pi\u0161em putopis, a netko tko nije imao mogu\u0107nost toliko putovati, zahvaljuju\u0107i mojim pisanim tragovima, barem na ovaj na\u010din mo\u017ee zaviriti u neko od mojih, nadam se, zanimljivih odredi\u0161ta. No, za po\u010detak malo obja\u0161njenje kako se to sve dogodilo. Odnosno tko je ili \u0161to zaslu\u017eno za \u010dinjenicu da za taj putopis imam i materijala. Imao sam, naime, sre\u0107u dospjeti na Hrvatski radio i to u redakciju koja prati sport.
Kao \u0161to je poznato, sporta\u0161i puno putuju, a za njima onda i novinari koji imaju zada\u0107u izvijestiti javnost o njihovim rezultatima. Na\u0111e se, naravno, vremena i vidjeti pone\u0161to od svih tih silnih gradova, ve\u0107ine kontinenata. Posebice ako se radi o duljim putovanjima kao \u0161to su Olimpijske igre.
Upravo zato tema je ovog putopisa taj najve\u0107i sportski doga\u0111aj, to\u010dnije mojih deset putovanja na njega. I ne, ne\u0107u nabrajati rezultate, jer to se radi u nekim drugim formama i za neke druge potrebe. Mi \u0107emo ovdje putovati od Atene, preko Torina, za Peking, pa onda malo do Vancouvera, nakon toga u London, Sochi, Rio de Janeiro, Pyeongchang, Tokio i opet Peking. Ve\u017eite se, polije\u0107emo. Zapravo, ba\u0161 i ne.<\/p>\n\n\n\n
Atena, 2004.<\/strong> Odli\u010dno pe\u010deno meso i puno poznatog makedonskog povr\u0107a. Nastavljamo put i napokon usred ljeta ulazimo u mediteransku Gr\u010dku preko Soluna. Vru\u0107ine napokon malo popu\u0161taju kako se spu\u0161ta no\u0107, a u zraku samo opojni miris mediteranskog bilja. Osje\u0107aj koji ostaje trajno. Imao sam priliku za nekoliko godina ponovno do\u0107i u Solun, no ovaj put zrakoplovom, a ne cestom i to je potpuno druga pri\u010da. Kao da ste u nekom drugom mjestu, na nekom drugom kraju svijeta. Tada sam shvatio da nije samo va\u017eno kamo se putuje nego i kako. Dolazak u Atenu cestovnim putom jasno daje do znanja o kakvom se golemom gradu radi. Iako se barata brojem od oko milijun stanovnika, on se odnosi samo na u\u017ee sredi\u0161te, a sa svim onim satelitskim naseljima taj se broj pove\u0107ava nekoliko puta. Dolazimo do na\u0161eg doma u idu\u0107ih mjesec dana. Potpuno nova zgrada koja \u0107e poslije slu\u017eiti kao policijska akademija. Nova zgrada, nova infrastuktura, ali stare navike. Neprestano smo se pitali za\u0161to svaka ku\u0107a djeluje nedovr\u0161eno, nakon \u010dega smo i dobili odgovor da oni ne pla\u0107aju porez na ku\u0107u dok ona nije dovr\u0161ena pa onda ostavite par \u0161ipki da vire iz jednog nedovr\u0161enog od osam balkona i stvar je rije\u0161ena. Kredite ionako nikada nitko vratiti ne\u0107e. Unato\u010d \u010dinjenici da su na europskoj valuti motivi upravo stare, mo\u0107ne Gr\u010dke. A definitvno najpoznatiji takav jest akropola. Ona, ali i ostale znamenitosti Gr\u010dke opisane su i prepri\u010dane nebrojeno puta pa ja to ne\u0107u sada kopirati, ve\u0107 samo nekoliko crtica koje su ostavile trag u meni. Izvor:hrt.hr<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" U dana\u0161nje vrijeme digitalizacije svatko od nas barem je jedanput na dru\u0161tvenim mre\u017eama uz pomo\u0107 prijatelja otputovao na neko egzoti\u010dno mjesto. Nekada nije bilo tako. Na\u0161a je generacija u drugoj polovici dvadesetog stolje\u0107a gledala mahom ameri\u010dke filmove u kojima su bogati Amerikanci putovali svijetom, odsjedali u finim hotelima, a mi smo o tome mogli samo […]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":113664,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"h5ap_radio_sources":[],"footnotes":""},"categories":[7],"tags":[],"class_list":["post-113663","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-sport"],"yoast_head":"\n
Te, sada ve\u0107 daleke 2004. godine, ve\u0107i dio na\u0161e ekipe u ne odve\u0107 daleku Gr\u010dku putovao je zrakoplovom, a manji dio automobilom. Ja sam se odlu\u010dio za ovo drugo. Pretpostavio sam da mi se ne\u0107e puno puta pru\u017eiti prilika putovati cestom preko Srbije i Makedonije do Gr\u010dke. Ispostavilo se da je to bila to\u010dna pretpostavka. Od kraja Domovinskoga rata nije pro\u0161lo ni deset godina pa je sama vo\u017enja kroz Beograd i cijelu Srbiju u to vrijeme bila prava mala avantura. Sre\u0107om, bez nekih ve\u0107ih problema ako se izuzme poneko trubljenje ili pak mrki pogled voza\u010da s kojim bismo uspostavili kontakt o\u010dima. Birokratizacija, op\u0107e poznata na ovim prostorima, tako\u0111er je tek malo zapinjala, ali da bismo obavili papirologiju potrebnu za prijevoz ure\u0111aja koji su nam trebali za posao i putovali s nama, trebalo je znatno vi\u0161e vremena nego u drugim takvim procedurama pri prelasku granice nekih zapadnih zemalja.
Bilo kako bilo, krenuli smo na\u0161om najstarijom autocestom, nekada zvanom Bratstva i jedinstva, u\u0161li uz ne\u0161to dulje rje\u0161avanje tih ata karneta u Srbiju, pro\u0161li zaobilaznicom pokraj Beograda, nastavili dionicom njihova, u to vrijeme vrlo kratkog, autoputa prema Makedoniji i kako smo se spu\u0161tali sve ju\u017enije, ne mogu ba\u0161 re\u0107i da je bilo sve tu\u017enije, ali da je sve nekako djelovalo usporenije, to zasigurno jest. No, to nu\u017eno ne zna\u010di i lo\u0161ije. Dapa\u010de, na jednom odmori\u0161tu u Makedoniji pojeli smo i najbolji ro\u0161tilj ikada. Onako po doma\u0107i, ni\u0161ta fensi, nego ba\u0161 kakav bi ro\u0161tilj i trebao biti.<\/p>\n\n\n\n
No, vratimo se mi u tu olimpijsku 2004. godinu i toj ljetnoj ve\u010deri nadomak Solunu. Kako smo do tada putovali gotovo cijeli dan i nekih tisu\u0107u kilometara, gr\u010dka strana na granici s Makedonijom bila je na\u0161e odredi\u0161te za spavanje. A kad ka\u017eem gr\u010dka strana na granici s Makedonijom, taj pojam razumijemo mi koji ne \u017eivimo tamo. Jer tamo\u0161nje stanovni\u0161tvo na pitanje u Solunu \u201eGdje je Makedonija?\u201c odgovara \u201eOvdje\u201c. Oni, naime, ne priznaju Makedoniju ili, bolje re\u010deno, ime toga teritorija. Njima pojam \u201eMakedonija\u201c ima potpuno drugi smisao nego ostatku svijeta. Za Grke je Makedonija naziv za njihov teritorij, a ono \u201epreko\u201c je FYRM \u2013 Former Yugoslav Republic Macedonia. Nakon napornog puta spavalo se snom pravednika i, kao \u0161to rekoh, opijeno vru\u0107im zrakom pro\u017eetim mediteranskim mirisom koji jasno govori gdje ste.
Na jugu Europe, a mi kre\u0107emo jo\u0161 i dalje na tu stranu svijeta. Gr\u010dke autoceste djeluju europski, infrastruktura nova. Kao \u0161to je to uvijek i slu\u010daj na odredi\u0161tima Olimpijskih igara. Ne grade se u tim okolnostima samo sportska borili\u0161ta nego i sve ostalo. Pokazalo se poslije da se gradilo i ne ba\u0161 odve\u0107 racionalno. No i tada je uzre\u010dica \u201eDu\u017ean si k’o Gr\u010dka\u201c bila aktualna, a nekih desetak godina poslije dobila je jo\u0161 jednu dimenziju vi\u0161e.<\/p>\n\n\n\n
Kulturolo\u0161ki \u0161ok odmah na po\u010detku. Upozoreni smo, naime, da ne bacamo WC papir u WC \u0161koljku. A kamo da ga bacim?!?! Onako upotrebljenog, ne vi\u0161e bijelog. Odgovor glasi \u201eU kantu za sme\u0107e\u201c. I odjednom je nestalo onog po\u010detnog mirisnog osje\u0107aja mediteranske Gr\u010dke. Bile su to, ina\u010de, prve Ljetne olimpijske igre nakon teroristi\u010dkog napada na New York 2001. godine pa su ionako jake mjere osiguranja na ovakvim doga\u0111ajima postale jo\u0161 ja\u010de. Bu\u0111enje, prvi pogled kroz prozor i pozdrav s gr\u010dim vojnikom opremljenim dugom cijevi, koji stoji u osmatra\u010dnici nekih desetak metara od mojega prozora. No dobro, glavno da smo sigurni. Svaki ulazak u to na\u0161e media selo, gdje spavamo, ali i na svako sportsko borili\u0161te, zahtijeva prolazak kroz sigurnosnu to\u010dku, a sve stvari koje nosimo prolaze rendgen.
Ne ba\u0161 idealno ako ste kojim slu\u010dajem ponijeli ne\u0161to od zdrave hrane. Nekako mi se \u010dini da bi probiotik mogao nakon zra\u010denja dobiti i dodatna, ne dobra svojstva. Naravno, to su samo neki od svakodnevnih problema koji ipak ostaju u drugom planu jer u jednom smo od najpoznatijih gradova svijeta! Mo\u0107noj Ateni, nekada najve\u0107em sredi\u0161tu znanja i edukacije. A i danas, unato\u010d neprestanoj krizi, imam dojam da Grci dobro \u017eive. Ponajvi\u0161e na staroj slavi, ali ne smije se zaboraviti ni njihovo gospodarstvo. Brodovlasnici, prehrambena industrija i umije\u0107e pre\u017eivljavanja u danim okolnostima.<\/p>\n\n\n\n
Odlazak na akropolu zahtijeva i pone\u0161to fizi\u010dke kondicije, no kada se stigne onamo, dobivate dojam o toj staroj, grandioznoj Gr\u010dkoj. I nikako ne uzimajte pa ni najmanji kamen\u010di\u0107 jer kada bi svaki turist uzeo po jedan, akropole ve\u0107 odavno ne bi bilo. Barem onoga \u0161to je od nje ostalo nakon tisu\u0107a ki\u0161a, vjetrova, uzavrelog sunca, ali i ponekog osvaja\u010da koji je ne samo kamen\u010di\u0107 nego i puno ve\u0107e komade besramno odnio u svoje muzeje. Grci kao osniva\u010di Olimpijskih igara staroga doba odlu\u010dili su na ovim modernim veslanje pozicionirati na jezeru smje\u0161tenom na legendarnom Maratonskom polju.
I sam naziv dovoljno govori o tome o kakvom se odredi\u0161tu radi, a kada mislima otputujemo tisu\u0107ama godina u pro\u0161lost i kada se sjetimo da je bitka kod Maratona postala inspiracija za trka\u010dku disciplinu koja se temelji na pri\u010di o gr\u010dkom vojniku Filipidu, koji je prema legendi tr\u010dao 42 kilometra da javi Atenjanima vijest o pobijedi nad Perzijancima, do\u017eivljaj postaje znatno ve\u0107i. Bez toga, pedesetak kilometara udaljeno polje od Atene vrlo bi vjerojatno bilo tek jedno polje.
No stvari uvijek treba staviti u kontekst da bi imale pravo zna\u010denje. Veliko zna\u010denje u \u017eivotu svakog \u010dovjeka, ne samo gurmana, ima i hrana. Za kraj putovanja po Gr\u010dkoj prisje\u0107am se jela koje je ionako bilo samo jedno od dvaju koja se poslu\u017euju u restoranu u samom sredi\u0161tu Atene \u2013 Glyfadi.
Uvijek pun, i to mahom doma\u0107ih gostiju jer turisti idu na neka druga mjesta. Mi smo ga prona\u0161li zahvalju\u0107i Niku, \u010dovjeku koji mnogo godina \u017eivi u Ateni.
Oti\u0161ao je na ljetovanje, ali se kao turisti\u010dki vodi\u010d i ko\u0161arka\u0161ki trener trajno nastanio u tome gradu. Kao u davna vremena, i mi smo s njime sklopili po\u0161tenu robnu razmjenu. Njegova je roba bilo odli\u010dno poznavanje Atene, a na\u0161a akreditacija za ulazak na sve sportske doga\u0111aje toga ljeta na Olimpijskim igrama 2004. godine u Ateni. Odlazak ku\u0107i i razmi\u0161ljanje ho\u0107u li ikada vi\u0161e nazo\u010diti najve\u0107em sportskom doga\u0111aju na svijetu.<\/p>\n\n\n\n