Anica i Drago Bogar iz mjesta Banfi u Me\u0111imurju, prije 30 godina su prodali sve \u0161to su imali i izgradili veliku ku\u0107u kako bi mogli udomljavati djecu bez roditeljske skrbi. Ka\u017eu kako nikad nisu po\u017ealili svoju odluku.<\/p>\n\n\n\n
Mi imamo moto, a taj je da nema lo\u0161e djece pa \u010dak ni lo\u0161ih roditelja, ve\u0107 samo lo\u0161eg odgoja do kojeg do\u0111e jer neki jednostavno ne znaju ili ne mogu bolje. Nikoga tu ne treba kriviti, treba jednostavno toj djeci vratiti djetinjstvo, ka\u017ee Anica Bogar (61).<\/p>\n\n\n\n
U malom me\u0111imurskom mjestu Banfi, ona i suprug Drago (63) tako, ve\u0107 vi\u0161e od 30 godina, primaju u svoj dom traumatiziranu, prepla\u0161enu, tu\u017enu i ogor\u010denu djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, koja su u svojim kratkim \u017eivotima pretrpjela vi\u0161e u\u017easa nego \u0161to stane i u jedan odrasli \u017eivot. Na dan kad zakora\u010de u dom Bogarovih, nikome ne vjeruju, distancirani su i mrze sve oko sebe. S vremenom, sve te negativne emocije u potpunosti nestanu, uvjeravaju nas Anica i Drago, a zamijene ih ozareni osmjesi, sre\u0107a na malim licima koji se svojim udomiteljima vi\u0161e ne obra\u0107aju sa ‘stri\u010dek’ i ‘teta’ ve\u0107 s ‘mama’ i ‘tata’.<\/p>\n\n\n\n
Kako im to uspijeva? Da ste bili u njihovoj blizini i samo pet minuta, znali bi kako. Toplina i ljudskost koji iz njih izbijaju, jednostavno su autenti\u010dni. Nema tu glume pred gostima, la\u017enih rije\u010di i osmijeha. Sve \u0107e vam priznati, i najve\u0107u slabost i najbolju vrlinu, pokazat \u0107e vam \u017euljeve na rukama od rada u vrtu i svakodnevnog pripremanja obroka za 13 usta, pospremanja goleme ku\u0107erine s desetak soba, ribanja, pranja, izra\u0111ivanja ku\u0107ica za ptice i svega ostalog \u0161to ve\u0107 djeca po\u017eele…<\/p>\n\n\n\n
– Biti udomitelj je najdivnija stvar na svijetu, ali tra\u017ei puno odricanja. Mi nemamo slobodne vikende ili godi\u0161nje odmore pa da otputujemo, stavimo mozak na pa\u0161u i odmaramo. Praznici su nam pak razdoblje kad imamo najvi\u0161e posla. Treba pripremiti vagone kola\u010da i drugih jela, okititi sve, stvoriti pravi blagdanski ugo\u0111aj, a to nije mala stvar u ovako velikoj obitelji. Nema tu odmora ni lje\u0161karenja, nema privatnog \u017eivota. Djeci smo posve\u0107eni tisu\u0107u posto i tu nema mjesta za zabu\u0161avanje – odlu\u010dni su Anica i Drago.<\/p>\n\n\n\n
Rekli su im da su stvoreni za udomitelje<\/p>\n\n\n\n
A sve je po\u010delo jo\u0161 prije 30 godina kada im je na \u010duvanje povjerena curica stara 10 godina kojoj je majka preminula, a otac se nije mogao o njoj tada brinuti. Curica je ostala kod njih puno du\u017ee no \u0161to su mislili i jako su je zavoljeli ba\u0161 kao i ona njih. Na predivan odnos kojeg su stvorili s djevoj\u010dicom, do\u0161lo je i to da zbog zdravstvenih problema nisu mogli imati vlastitu djecu.<\/p>\n\n\n\n
– Jo\u0161 su nam dok smo imali tu prvu curicu, neki od djelatnika Ministarstva obitelji znali re\u0107i: “Ajde Bogari, posvetite se udomiteljstvu jo\u0161 vi\u0161e, vi ste stvoreni za to”. Tu smo prelomili u sebi \u0161to zapravo \u017eelimo u \u017eivotu. Prodali smo sve \u0161to smo imali. Drago je vozio kamione i sve ih prodao, ja sam radila kao tekstilni radnik i dala sam otkaz. Vlastitim smo rukama sagradili ovu ku\u0107u i o svoj tro\u0161ak. Javili smo se Centru za socijalnu skrb i bili spremni za prihvat svakog mogu\u0107eg djeteta koje bude trebalo ovu obitelj. Postali smo prvi hrvatski profesionalni udomitelji – pri\u010da Anica i dodaje kako je samo naziv takav, ali da s rije\u010di ‘profesija’ i ‘posao’ to nema nikakve veze.<\/p>\n\n\n\n
– To je pravi, istinski poziv. Udomljavati se mo\u017ee samo srcem i du\u0161om, ni\u010dim vi\u0161e – iskreno \u0107e Anica koja je do danas bila majka vi\u0161e od 100 djece.<\/p>\n\n\n\n
Zajedno s Dragom, svima njima su vratili djetinjstvo kakvo zaslu\u017euju. Bra\u010dni par otkriva kako u ku\u0107i nemaju stroga pravila jer misle da djeca ne funkcioniraju dobro pod pritiskom. Puno im je va\u017enije da znaju koje su njihove obveze i da se trude ispunjavati koliko tko mo\u017ee. A najva\u017enije od svega im je, ka\u017eu, usaditi im ljudskost i ukazati im na va\u017enost \u0161kolovanja, obitelji i zajedni\u0161tva.<\/p>\n\n\n\n
– Svakome od njih pristupamo individualno. Ako vidimo da je netko dobar u \u0161koli, tada ga jo\u0161 vi\u0161e guramo. Ako pak uo\u010dimo da nekome u\u010denje ide slabije, poma\u017eemo mu koliko mo\u017eemo da savlada gradivo, ali nastojimo da postane \u0161to bolji \u010dovjek. Smatramo da ne mora svako dijete upisati fakultet, ali zato svatko od njih mo\u017ee biti \u010dastan \u010dovjek – ka\u017ee Drago.<\/p>\n\n\n\n
Dodaje da i on i njegova supruga nastoje djeci pravi put pokazati vlastitim primjerom i trude se da ne ostane sve samo na rije\u010dima.<\/p>\n\n\n\n
– Mi \u017eivimo ono \u0161to njih u\u010dimo, a oni upijaju. Zato se uvijek trudimo biti iskreni u svojim postupcima jer znamo da nas djeca gledaju, prate i u\u010de od nas. Svjesni smo da oni sve osjete i sve primijete. Ni\u0161ta im ne mo\u017eemo sakriti pa se niti ne trudimo oko toga. Radije im uvijek sve ka\u017eemo onako kako je, \u010dak i ako istina nije nekad ugodna. A svi ti na\u0161i razgovori odvijaju se gotovo svakodnevno i to za stolom, za vrijeme ru\u010dka ili ve\u010dere. Stra\u0161no puno razgovaramo i uvijek sve rije\u0161imo – priznaje Drago.<\/p>\n\n\n\n
Jo\u0161 uvijek imaju kontakt sa gotovo svom djecom<\/p>\n\n\n\n
Iz njihove obitelji, mnogi nikad ne \u017eele oti\u0107i. Po zakonu, trebali bi ostati jo\u0161 maksimalno godinu dana nakon \u0161to zavr\u0161e srednju \u0161kolu, ali ve\u0107ina ostane i du\u017ee. Oni koji odu i otplove u bra\u010dnu luku, dolaze svaki vikend u goste. S gotovo stotinu djece koju su odgojili, ovaj bra\u010dni par jo\u0161 uvijek ima barem neki kontakt. Ima i onih, ka\u017eu, s kojima su izgubili kontakt, ali ih do\u0111u potra\u017eiti nakon 25 godina primjerice. Zbog privr\u017eenosti ba\u0161 svakom djetetu koje udome, Anica i Drago nikada nisu nikoga posvojili.<\/p>\n\n\n\n
A dobri su ne samo prema djeci, ve\u0107 i prema njihovim roditeljima. Svaki put kad neko dijete ima ro\u0111endan, pri\u010dest, krizmu pa \u010dak i vjen\u010danje, u ku\u0107i se organizira proslava, a tada Bogari pozovu i njihove roditelje, bra\u0107u i sestre ako ih imaju.<\/p>\n\n\n\n
– I s njima puno razgovaramo i \u010desto im dajemo savjete ako nas pitaju. Jedan me tata nedavno pitao: “\u010cuj, Drago, ho\u0107e li mi se k\u0107er vratiti napokon, ne mogu vi\u0161e \u010dekati'” Rekao samo mu: “Mora\u0161 sam na\u0107i put do nje. Mora\u0161 se ispri\u010dati i tra\u017eiti oprost. Mora\u0161 joj re\u0107i da si zakazao i da se kaje\u0161. Djeci je to va\u017eno \u010duti. Pa ne mogu je na silu \u0161iknuti k tebi ako ona to ne \u017eeli” – iskren je Drago.<\/p>\n\n\n\n
Na kraju, ka\u017ee, neka djeca nikad nisu spremna za povratak roditeljima. Ona koja pak odu iz ku\u0107e, u Anici i Dragu ostavljaju veliku bol i prazninu i unato\u010d tome \u0161to ostaju u kontaktu.<\/p>\n\n\n\n
– Ja uvijek ka\u017eem – mi smo puni o\u017eiljaka. Toliko sve pro\u017eivljavamo s njima da je nemogu\u0107e da to sve ne ostavi traga na vas. Nedavno je jedna na\u0161a cura koja je oti\u0161la dobila tumor na mozgu. Jako smo te\u0161ko pro\u017eivljavali te dane. I zamislite tako sa stotinu djece. Uvijek je nekome ne\u0161to. Uvijek netko odlazi i patite za njim. Tu su i dobre i lo\u0161e stvari. To je veliki stres, ali i velika ljubav i ona nas gura dalje. Nikad nismo po\u017ealili \u0161to smo odabrali ovakav \u017eivot, ali priznajem, znalo je biti jako te\u0161ko. I \u0161to onda bude? Ni\u0161ta, djeca te vrate natrag na stari put, na onu stazu koju si odabrao i obe\u0107ao sebi da \u0107e\u0161 uvijek davati ljubav tim malenim, potrebitim srcima – govori Anica.<\/p>\n\n\n\n
‘Socijalni radnici su divni ljudi kojima je stalo’<\/p>\n\n\n\n
Osvrnula se i na nedavne nemile doga\u0111aje koje su potresli Hrvatsku. Na smrt male Nikoll i na napade na socijalne radnike.<\/p>\n\n\n\n
– Ljudi nemaju pojma koliko divnih socijalnih radnika ima. To su tako predani ljudi koji na terenu sva\u0161ta vide i do\u017eive i znam da taj posao rade sa srcem. Ne postane\u0161 ba\u0161 socijalni radnik ako te nije briga. Odabere\u0161 neki drugi posao. Mislim da oni koji su u ovome, ipak ne\u0161to osje\u0107aju. Svaka moja suradnja s njima je bila predivna. Sada kada do\u0111em k njima, vidim koliko su o\u010dajni zbog svega \u0161to se u Hrvatskoj doga\u0111a. Tako\u0111er, osje\u0107aju se neza\u0161ti\u0107eno. U slu\u010daju male Nikol, sigurna sam da su htjeli sve najbolje. Ali stvarnost nije uvijek takva. Socijalni radnik ne mo\u017ee znati kada \u0107e se nekom roditelju zamra\u010diti um. To se desi u sekundi. Da su imalo naslu\u0107ivali ono \u0161to \u0107e se dogoditi, druga\u010dije bi postupili – sla\u017eu se Anica i Drago.<\/p>\n\n\n\n
Izvor:24sata.hr<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Anica i Drago Bogar iz mjesta Banfi u Me\u0111imurju, prije 30 godina su prodali sve \u0161to su imali i izgradili veliku ku\u0107u kako bi mogli udomljavati djecu bez roditeljske skrbi. Ka\u017eu kako nikad nisu po\u017ealili svoju odluku. Mi imamo moto, a taj je da nema lo\u0161e djece pa \u010dak ni lo\u0161ih roditelja, ve\u0107 samo lo\u0161eg […]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":16319,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"h5ap_radio_sources":[],"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-16318","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-bihiregija"],"yoast_head":"\n