U kolovozu 1991. godine Vukovarka Beti Geu\u0161i\u0107 imala je 19. Umjesto kupanja i izlazaka, navukla je uniformu i bez znanja roditelja prijavila se u Teritorijalnu obranu, zatim u Zbor narodne garde. Vasilija Tucker bila je u ranim tridesetima. Samohrana majka dvoje djece radila je u tvornici Borovo, uz posao studirala medicinu. Kada je zaratilo poslala je djecu iz grada i oti\u0161la u ZNG.<\/p>\n\n\n\n
– Svi smo htjeli jedno, svoju domovinu obraniti. Voli\u0161 ju i ho\u0107e\u0161 da ti ta tvoja domovina ostane, ne da je netko uzme i otme, ka\u017ee danas Vasilija za HRT.
S Beti je provela nekoliko dana, zajedno su se skrivale od raketiranja i granata. Zadaci obrane grada ubrzo su ih razdvojili.
– Kada sam do\u0161la u rat, do\u0161la sam kao doktorica. Ali kad je borba, vi ne sjedite i ne \u010dekate tko \u0107e biti ranjen, borite se, ka\u017ee Vasilija.
Beti je, ka\u017ee, nau\u010dila sve u hodu.
– Kako se puni, rastavlja oru\u017eje. I pucala sam. I dalje se sna\u0111i sam. Gledala sam \u0161to rade de\u010dki, to sam radila i ja, prisje\u0107a se.
Beti u srcu nosi mu\u010dne slike ranjenih. Vra\u0107a joj se u mislima mladi\u0107 kojeg je srpski snajperist pogodio u plu\u0107a. Molio ju je da mu da pi\u0161tolj da se ubije.
– Kako je le\u017eao na nosilima na podu, rekao mi je: “kako da ti zahvalim \u0161to si bila cijelo vrijeme kraj mene?”. I ja sam mu rekla, tako \u0161to \u0107e\u0161 se vratiti i \u0161to \u0107e\u0161 ozdraviti. Me\u0111utim nikada ga vi\u0161e nisam vidjela niti \u010dula za njega. Kasnije sam \u010dula da je ubijen, pri\u010da Beti.
Vaska nikada ne\u0107e zaboraviti 10. listopada. Ujutro je spasila suborca pu\u017eu\u0107i ispred tenka, a onda su upali u zasjedu:
– Kroz vo\u0107njake, tamo su me zvali i rekli su, “imamo masakr”. Kada sam do\u0161la de\u010dki su le\u017eali dolje, u krvi. Gledate, ne znam koja rana je gora, kome trebam prvo pomo\u0107i.
No uskoro je trebalo pomo\u0107i njoj jer je bje\u017ee\u0107i od metaka u\u0161la u dvori\u0161te gdje ju je \u010dekao transporter.
– Samo se sje\u0107am prvog metka, da sam dobila u nogu, presjekao mi je kost, meni je noga visila. Znala sam da sam dobila u nogu, probala sam drugom nogom odskakutati van, i jesam, me\u0111utim mi nije bilo jasno za\u0161to padam, za\u0161to me ne\u0161to ru\u0161i. Uop\u0107e nisam bila svjesna da sam dobila ostalih deset metaka, ka\u017ee Vasilija.
A onda, dok se sklanjala, jo\u0161 jedan metak u prsa.
– Do\u0161la sam do te bombe i stavila sam osigura\u010d u usta i rekla sam, ja u ruke \u017eiva ne idem, prisje\u0107a se.
Dva sata te\u0161ko ranjena \u010dekala je da je izvuku.
U vukovarskoj bolnici jedva su joj spasili \u017eivot. Te\u0161ko je pristala na izlazak iz grada s posljednjim konvojem ranjenika.
– Da taj doktor nije bio tako uporan, da je bilo kako sam ja mislila, danas me ne bi bilo kao i svih tih ostalih ranjenika u bolnici, prisje\u0107a se.
– Mi smo mislili da \u0107emo izdr\u017eati. Ali vi\u0161e nije bilo ni streljiva. Ni\u010deg nije bilo, ka\u017ee Beti.
Kad je Vukovar pao, u povla\u010denju je ostala s prijateljicom Mirom. U Commerceu su\u00a0se skinule iz odore, zapalile sve dokumente, sve \u0161to bi upu\u0107ivalo na to gdje su bile.
– Ja sam se \u010dak o\u0161i\u0161ala na 2 cm kose, samo da me ne bi netko prepoznao, prisje\u0107a se.
Zadr\u017eala je samo osobnu iskaznicu koja joj je pri zarobljavanju spasila \u017eivot.
– U Borovu selu su prozivali mene, ja sam Elisabet Melina Geu\u0161i\u0107 <\/strong>ro\u0111ena u Francuskoj, a oni su svi tra\u017eili Beti iz Vukovara, ka\u017ee.
Uzeli su joj osobnu kartu, pogledali u nju – i vratili je. Beti je jo\u0161 godinama bila u vojsci, pro\u0161la cijeli Domovinski rat.
– Znam sanjati da tr\u010dim kroz Vukovar, vre\u0107e pijeska, da padaju granate, sve je u vatri, uglavnom to sanjam, ka\u017ee danas.
Vaska se dugo oporavljala od ranjavanja, posljedice i sad osje\u0107a. Jednom je sanjala one kojih vi\u0161e nema. Na sun\u010danoj zelenoj livadi.
– I svi su poginuli u crnim odijelima i bijelim ko\u0161uljama, prekrasno izgledaju, lijepi, obrijani. I do\u0161li su kao da me vide. Mislili su da idem s njima, ali neka me jo\u0161 malo tu, samo su do\u0161li da vide jesam dobro, ka\u017ee Vasilija.
Sve te smrti i strahovi, sva zla koja su vidjele – jo\u0161 su ih vi\u0161e zbli\u017eili. Rat im je donio prijateljstvo za cijeli \u017eivot. Povezao ih \u010dvrsto u zagrljaj.\u00a0<\/p>\n\n\n\n