O smanjivanju broja vjernika i ulozi Crkve u društvu, o celibatu i spolnosti… Bez okolišanja, luksemburški kardinal Jean-Claude Hollerich govori o budućnosti Katoličke crkve. Ovaj čovjeka od povjerenja pape Franje kaže da ne treba mijenjati poruku, nego način na koji se ona prenosi.
La Croix: Vi ste nekadašnji misionar u Japanu, isusovac, nadbiskup Luksemburga, kardinal… Da li ste oduvijek tražili Boga na isti način?
Kardinal Jean-Claude Hollerich: Kada sam kao mladi svećenik stigao u Japan, bio je to veliki šok. U to vrijeme bio sam mladić nošen pučkim katolicizmom Luksemburga. S drugim isusovcima, a svaki od nas je dolazio iz jedne drugačije katoličke sredine, došli smo s određenim modelom katoličanstva koji, ubrzo smo shvatili, ne odgovara očekivanjima Japana. Za mene je to bila kriza. Trebao sam ostaviti po strani sve pobožnosti koje su do onda sačinjavale bogatstvo moje vjere, trebao sam se odreći nečega što sam volio. Bio sam suočen s izborom: ili ću se odreći svoje vjere zato što nisam pronašao ono isto što odavno poznajem ili ću krenuti na jedno duhovno putovanje. Izabrao sam ovu drugu opciju. Prije nego što sam to mogao glasno izgovoriti, morao sam postati bogotražitelj. Uporno sam ponavljao: „Bože, gdje si? Gdje si ti, u ovoj tradicionalnoj kulturi kao i u postmodernom Japanu?“
Kad sam se prije deset godina vratio u Europu, trebao sam ponovo proći kroz isto. Zapravo sam očekivao da ću ponovo naći ono katoličanstvo iz moje mladosti. Ali taj svijet više ne postoji… Danas, u sekulariziranoj Europi, moram iznova proći kroz isti izazov: tražiti Boga.
Je li Europa danas postala misijsko područje?
J.-C.H.: Da. Ona je to već dosta dugo. Luksemburg moje mladosti nalikovao je pomalo na Irsku, velike procesije, razvijena pučka pobožnost… Kad sam bio mali, sva su djeca išla u crkvu. Moji roditelji nisu išli, ali mene su slali jer to je bilo sasvim normalno. Sjećam se jednog dječaka iz mog razreda koji nije primio prvu pričest i to je bilo sablazno. Danas veću sablazan izaziva to što neko dijete ide na prvu pričest.
Ali nakon malo dubljeg promišljanja vidim da ta prošlost i nije bila tako veličanstvena. Naravno da to nisam mogao uvidjeti dok sam bio dijete, ali danas shvaćam da je i u to vrijeme, u tom društvu postojalo već puno pukotina i licemjerja. U suštini, ljudi nisu onda vjerovali više nego danas, iako su išli u crkvu. Imali su neku vrstu nedjeljnog običaja, kulturološkog, koji nije bio nadahnut Isusovom smrću i uskrsnućem.
Je li taj kulturološki katolicizam po vama okončan?
J.-C.H.: Ne sasvim. Kako u kojem dijelu svijeta. Ali uvjeren sam da će Covid ubrzati taj proces. U Luksemburgu jedna trećina vjernika više ne dolazi u crkvu. Siguran sam da se neće vratiti. Među njima ima osoba u dubokim godinama kojima će biti teško i naporno doći do crkve. Ali postoje i katolici kojima se nedjeljna misa svodi na jedan važan ritual koji daje stabilnost njihovom životu. Biti katolik, još je za mnoge neka vrsta ogrtača koji podrazumijeva jedan temeljni moral. Oni smatraju da „dobri kršćani“ na taj način održavaju društvo, ali ne obrazlažu što to zapravo znači.
Ali ta epoha treba okončati. Sada trebamo graditi Crkvu na temelju vjere. Sada znamo da jesmo i da ćemo biti manjina. Ne treba se tome ni čuditi, ni zbog toga jadikovati. Imam duboku sigurnost da je moj Gospodin prisutan u današnjoj Europi.
Nimalo ne sumnjate u to?
J.-C.H.: O, ne. Nikako. To pitanje me više ne muči. Dok sam bio mlađi, bojao sam se da ga ne nađem, taj strah me skoro mučio. Trebao sam ga pronaći ili potonuti. Sada sam puno mirniji.
Je li to ona mudrost koja dolazi s godinama?
J.-C.H.: Ne znam je li to ona mudrost koja dolazi s godinama. (Smijeh.) Bio bih sretan da imam bilo kakvu! Ali u konačnici, uvijek se radi o istim glupostima i sudaranju s istim zidom. Ali se barem zna da je zid tu i da će udarac boljeti. Sada isto tako znam da sam samo oruđe u Božjim rukama. Ima i mnogo drugih. Ova svijest u meni uvijek izaziva određenu sumnju prema svima koji kažu da imaju čarobni recept, da znaju kako treba govoriti o Bogu.
Nema čarobnog recepta?
J.-C.H.: Nema. Postoji samo poniznost Evanđelja.
A kad ste bili mlađi, jeste li vjerovali u čarobne recepte?
J.-C.H.: Da, naravno. Vjerovao sam u njih. Ali to je bio samo jedan dražesni grijeh mladosti. To isto tako govori o entuzijazmu mladih…
Zašto je poruka kršćanstva i danas aktualna?
J.-C.H.: Zato što se čovjek u ove dvije tisuće godina nije promijenio. On je i dalje u potrazi za srećom i ne nalazi je. I dalje je žedan bezgraničnog, a suočava se sa svojim vlastitim granicama. On čini nepravdu koja na drugim osobama ostavlja teške posljedice, to je ono što nazivamo grijehom. Ali sada živimo u kulturi koja je sklona potiskivanju onoga što je ljudsko.
Kultura konzumerizma čovjeku obećava ispunjenje želja, ali u tome ne uspijeva. Međutim, u trenutcima krize ili nekog šoka, ljudi shvaćaju da u dubini njihova srca leže mnoga pitanja. Poruka Evanđelja ima čudesnu vitalnost koja može odgovoriti na ovo traganje za smislom i srećom.
Poruka je i dalje aktualna, ali nositelji poruke poneki put se pojavljuju obučeni u odjeću iz minulih vremena, što baš i nije najbolja usluga za samu poruku… Zato se trebamo prilagoditi. Očito, ne zato da mijenjamo samu poruku, nego zato da bi je ljudi mogli shvatiti. Svijet je uvijek u traganju za smislom, ali ne traži ga više kod nas i to nas boli. Poruku evanđelja trebamo prenositi tako da se ljudi mogu usmjeriti na Krista.
Upravo zato papa Franjo je pokrenuo Sinodu o sinodalnosti, čiji ste vi glavni izvjestitelj. Nedavno ste rekli da ne znate što ćete napisati u tom izvješću.
J.-C.H.: Ja trebam biti onaj koji sluša. Ako iznesem puno prijedloga, to će obeshrabriti ljude koji misle drugačije. Dakle, moju glavu i ove stranice trebaju ispuniti ljudi. To je sinoda. Ona treba biti otvorena. Kako kaže Papa, Duh Sveti je taj koji vodi sinodu. Dakle, i njemu trebamo dati prostora.
Ovakav pristup je izuzetno važan zato što se više ne možemo zadovoljiti davanjem naredbi odozgo prema dolje. U svim tvrtkama, u politici, u poduzećima, ono što od sada vrijedi jeste umrežavanje. Ta promjena u načinu odlučivanja dolazi zajedno s istinskom promjenom civilizacije pred kojom se nalazimo. I Crkva se treba prilagoditi, kako je to uvijek i činila tijekom svoje povijesti. Razlika je u tome što ovaj puta promjena civilizacije ima neviđenu snagu. Našu teologiju za dvadeset ili trideset godina više nitko neće razumjeti. Ova civilizacija će proći. Zato nam je potreban novi izričaj vjere koji će biti utemeljen na Evanđelju. A u stvaranju tog novog izričaja, novog jezika treba sudjelovati cijela Crkva: u tome je smisao sinode.
Kao predsjednik Vijeća biskupskih konferencija Europske unije, sudjelovali ste počekom listopada na sastanku sa strankama europske desnice i desnog centra u Rimu. Na završetku, kardinal Parolin je sudionike potaknuo da kršćanstvo ne promatraju kao samoposlugu u kojoj će izabirati samo neke vrijednosti. Postoji li ta napast kod političara?
J.-C.H.: Da, jasno. Na desnici koriste kršćanske simbole, vole krunice i raspela, ali to nije uvijek povezano s Kristovim otajstvom. Ali povezano je s našom nekadašnjom europskom kulturom. Oni se pozivaju na kulturu kako bi je sačuvali. To je zloporaba religije.
Na ljevici također poznajem osobe koje za sebe kažu da su uvjereni kršćani, koji se bore protiv klimatskih promjena, ali u Europskom parlamentu glasaju za to da pobačaj bude priznat kao temeljno pravo i da se liječnicima ograničava priziv savjesti. I u ovom slučaju se religija uzima za samoposlugu.
Može se biti demokršćanin, socijalist, ekologist… i istovremeno biti kršćanin. Ova različitost u političkoj formaciji vrlo je korisna za društvo. Ali političari su često skloni prešućivanju svojih vjerskih stavova koje zadržavaju u privatnom prostoru. Da bi se mogla izreći, religiji je potreban javni prostor.
Nije li kršćanima aktivno sudjelovanje u politici teže?
J.-C.H.: Kao prvo, kršćana ima sve manje. Isto tako ima ih manje i u politici. To se vidi nakon svakih izbora. A vidi se i to da poruka biskupa u društvu više ne prolazi. Vi to iskustvo u Francuskoj imate već nekoliko godina.
To iskustvo je posljedica toga što smo manjina. Ako hoćemo objasniti ono što želimo, trebamo započeti dijalog s onima koji više nisu kršćani, ili su na rubu. Ako zauzimamo određene stavove, nije to zato što smo konzervativci, nego zato što smatramo da život i ljudska osoba trebaju biti u središtu.
Kako bismo to mogli reći, potrebno je održavati dijalog, prijateljstvo sa onima koji odlučuju kao i s političarima koji drugačije misle. Iako nisu kršćani, zajedno s njima dijelimo iskrenu brigu za suradnju na dobrobit društva. Ako ne želimo živjeti u podijeljenom društvu, trebamo biti sposobni saslušati mišljenje jednih i drugih.
Znači li to da se Crkva treba odreći svojih stavova?
J.-C.H.: Ne, ne radi se o tome. Treba pokušati razumjeti onog drugog kako bi izgrađivali mostove prema društvu. Ako hoćemo govoriti o kršćanskoj antropologiji, polazišna točka treba biti ljudsko iskustvo našeg sugovornika. Iako je kršćanska antropologija prekrasna, ona će uskoro postati nerazumljiva, ukoliko ne promijenimo pristup.
I čemu bi nam služilo to što uzimamo riječ, ako nas nitko ne sluša? Da li mi govorimo sami sebi, kako bi sebe uvjerili da smo na pravoj strani? Ili da uvjerimo naše vjernike? Ili govorimo da bi nas drugi čuli?
Koji su preduvjeti za slušanje drugog?
J.-C.H.: Kao prvo poniznost. Iako to nije uvijek svjesno, Crkva ostavlja dojam institucije koja sve zna bolje od drugih. Dakle, treba joj puno poniznosti bez koje ne može ući u dijalog. Isto tako treba pokazati da mi želimo učiti od drugih. Evo primjera: ja sam u potpunosti protiv pobačaja. Kao kršćanin, ne mogu imati drugačiji stav.
Ali mogu razumjeti da postoji briga za dostojanstvo žena, a govor koji smo nekada koristili, suprotstavljajući se zakonima o pobačaju, danas više nije moguć. Od sada nadalje, koje druge mjere možemo poduzeti kako bismo branili život? Ako jedan način govora više ne prolazi, ne treba se žučno boriti, nego tražiti druge načine.
U Francuskoj mnogi vjeruju da je Crkva izgubila dobar dio svojeg kredibiliteta zbog spolnog zlostavljanja počinjenog unutar Crkve. Koji je vaš stav o toj krizi?
J.-C.H.: Prije svega želim reći da su ta zlostavljanja sablazna. I kad vidimo brojeve u izvještaju Sauvé, jasno je da se ne radi o nekakvom propustu nekolicine. Negdje u sustavu postoji greška koju treba identificirati. Ne trebamo se bojati boli koju bi nam to moglo nanijeti, koja u odnosu na bol žrtava nije apsolutno ništa. Stoga trebamo pokazati veliko poštenje i spremnost na primanje udaraca.
Prije nekoliko tjedna bio sam u Portugalu i služio misu. Bio je prisutan i jedan mali dječak, ministrant, koji je u mene gledao kao da sam ja dragi Bog. Primijetio sam da on u meni vidi Božjeg predstavnika, što sam i bio u tom času, za vrijeme liturgije. Zlouporaba takve djece, to je pravi zločin. Puno veći prijestup nego što bi bio u slučaju da ga počini jedan profesor ili trener. Činjenica da se to toleriralo kako bi se zaštitila Crkva, jako je bolna. Zatvorili smo oči! To je gotovo nemoguće ispraviti.
Sada se vraćam na vaše pitanje. Neki su izgubili povjerenje. Da bi ga ponovno zadobili, ukoliko je to moguće, treba imati puno poniznosti. U duhovnom praćenju neke zajednice ili osobe, treba uvijek imati na umu princip apsolutnog poštivanja onih koje pratimo. Ja ne mogu raspolagati bilo kojom osobom.
Mislim da će ova pitanja očito biti prisutna u svim glavama i svim srcima za vrijeme Sinode. Moramo uvesti promjene.
Ako postoji greška u sustavu, trebaju li, po vašem mišljenju, i promjene biti sustavne?
J.-C.H.: Da, naravno. U mojoj biskupiji, kao i u mnogim drugim, imamo jednu povelju o uljudnom ponašanju koju trebaju potpisati svi svećenici i laici koji rade u Crkvi. A bogoslove prije svećeničkog ređenja podvrgavamo ciklusu od osam edukacijskih programa iz psihologije, usmjerenih na razotkrivanje pedofilije. Činimo sve što je u našoj moći, ali to nije dovoljno. Trebamo Crkvu ustrojenu na način koji takve stvari onemogućava.
A to znači ?
J.-C.H.: Da smo dali više prostora ženama i mladima, te bi stvari bile otkrivene puno ranije. Ne smijemo se više ponašati prema ženama kao da su one neka marginalna skupina u Crkvi. One nisu na periferiji, one su u središtu Crkve. I ukoliko ne budemo dali riječ njima koje su u središtu Crkve, bit ćemo u velikim problemima.
Neću reći ništa više: to će pitanje biti postavljeno na Sinodi, iz različitih kultura, različitih sredina. Previše smo zanemarili žene. Njih treba čuti, kao i čitav Božji narod. Biskupi bi trebali biti poput pastira koji osluškuju svoj narod. Ne radi se samo o tome da kažu: „Da, slušam, ali to me ne zanima“. Trebaju biti usred svog stada.
Koje promjene još treba donijeti?
J.-C.H.: Formaciju klera treba promijeniti. Ona ne bi smjela biti usmjerena isključivo na liturgiju, iako razumijem da joj bogoslovi pridaju veliku važnost. U formaciji svećenika treba dati riječ laicima i ženama. Formacija svećenika je zadaća cijele Crkve, stoga cijela Crkva, zajedno s oženjenim muškarcima, udatim ženama i celibatarcima treba pratiti ovu etapu.
Isto tako trebamo mijenjati svoj pogled na spolnost. Do sada smo imali pretežno potisnutu viziju seksualnosti. Jasno, ne radi se o tome da ljudima kažemo da mogu raditi što god hoće, da dokinemo moral, ali vjerujem da trebamo reći da je spolnost dar Božji. Mi to znamo, a da li to i govorimo? Nisam siguran. Učestalost spolnog zlostavljanja neki pripisuju seksualnoj revoluciji. Ja mislim sasvim suprotno: po meni, najgori slučajevi dogodili su se prije 1970.godine.
Što se tiče ove teme, trebalo bi da i svećenici mogu govoriti o svojoj spolnosti i da ih možemo saslušati ako im je teško živjeti u celibatu. Trebalo bi da o tome mogu slobodno govoriti, bez straha od biskupovog prijekora. Što se tiče svećenika homoseksualaca, a ima ih mnogo, bilo bi dobro da o tome mogu razgovarati sa svojim biskupom bez osuđivanja s njegove strane.
A što se tiče celibata u svećeničkom životu, iskreno se zapitajmo treba li svećenik neminovno biti u celibatu. Imam vrlo visoko mišljenje o celibatu, no, je li on doista neophodan? U mojoj biskupiji ima oženjenih đakona koji svoje poslanje žive na izvanredno lijepi način, ljudi su više dirnuti njihovim propovijedima nego propovijedima nas celibataraca. Zašto ne bi imali i oženjenih svećenika?
A ako neki svećenik više ne može živjeti tu samoću, moramo ga razumjeti, ne smijemo ga osuđivati. Ja sam ostario, na mene se to sada manje odnosi…
A Vi, jeste li osjetili poteškoće živeći tu samoću?
J.-C.H.: Da, naravno. U nekim trenutcima mojeg života bilo je to sasvim jasno. Isto tako je očito da se svaki svećenik povremeno zaljubi. Sve se svodi na to da znamo kako se ponašati u takvoj situaciji. Najprije treba biti pošten i priznati to samom sebi, a onda postupati tako da i dalje možemo živjeti svoje svećeništvo.
Izvor:bitno.net