Predsjednik Povjerenstva HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić u emisiji ‘Izdvojeno’ Laudato TV od 25. siječnja komentirao je prozivanja pape emeritusa Benedikta XVI. da kao nadbiskup Münchena i Freisinga nije spriječio daljnje djelovanje svećenika optuženih za seksualno zlostavljanje dječaka.
„Nisam čitao izvješće, ali čuo sam da je Papa ispravio neke stvari za koje se mislilo da je do sada rekao i da je obećao da će pročitati izvješće i dati cjeloviti komentar. Tako bih ja komentar konkretnog slučaja prepustio njemu i ne bih davao sud o tome. Ono što taj slučaj pokazuje jest ono što smo mi i do sada znali da je u Katoličkoj Crkvi, kao vjerojatno i u drugim zajednicama, bilo lošeg, neadekvatnog odnosa prema toj pojavi. Je li moguće da je takva situacija bila i u slučaju pape Benedikta, odnosno tada nadbiskupa Ratzingera? Vrlo vjerojatno, jer to se tada događalo svugdje, i nema na svijetu biskupije koja može mirno reći: ‘Ne, to se kod nas nije nikad dogodilo.’ Niti mi to tako možemo reći. Jednostavno, to je pojava s kojoj se nismo znali nositi, krivo smo ju tretirali i donosili smo krive odluke koje su zapravo toj pojavi omogućavale da se širi“, rekao je mons. Uzinić.
Komentirao je i zašto je tome tako: „Prije sam govorio da bi Crkva trebala biti obitelj. Možda je to baš zbog tih obiteljskih odnosa. No, problem je što smo te obiteljske odnose zaustavljali na svećenicima, a nismo ih pokušali proširiti na one koji su bili njihove žrtve. Tu ja vidim jedan od problema“.
Odgovarajući na pitanje zašto se to nije pokušalo riješiti, nadbiskup Uzinić je rekao: „Ne vjerujem da se nije rješavalo, ali pokušalo se rješavati na načine za koje vidimo da su bili krivi. Ne vjerujem da je cilj bilo zataškavanje, možda negdje i jest. Mislilo se da će se to riješiti na drugi način, a tako se nije riješilo. Čini mi se da se nije ni znalo s kakvom se pojavom suočavamo. Bez obzira na tu situaciju, ako je bila, bila je dio tog njegova nesnalaženja. Nije to nešto što se dogodilo samo tu, nego svugdje, i svi mi se nismo snalazili, i nije da se samo mi u Crkvi nismo snalazili. To je puno širi problem i na mnogim drugim razinama. I uza sve to, ako se potvrdi da je papa Benedikt kriv za to razdoblje i da je učinio nešto što nije trebao, ili nije učinio što je trebalo, ne može se izgubiti činjenica da je on onaj koji je pokrenuo promjenu u Crkvi u odnosu na to pitanje, i Crkva se s njim na jedan nov način počela suočavati s tom problematikom. To što smo došli do ovih rezultata plod je tog procesa koji je započeo papa Benedikt. Ne smijemo izgubiti iz vida, koliko god je ovo teško, radi se o papi koji je još uvijek živ i za kojeg imamo poštovanje u odnosu na ono što je u Crkvi učinio“, rekao je riječki nadbiskup koadjutor.
Mons. Uzinić naglasio je kako je potrebno u rješavanje problema uključiti društveno-političku zajednicu. „Bez društveno-političke zajednice ni nemamo prave mogućnosti kazniti niti donijeti odluke koje mogu na kraju pomoći onima koji su oštećeni“.
Komentirao je i aktualni popis stanovništva za čije se poražavajuće podatke odgovornost prebacuje s jedne na drugu politiku, pa i Crkvu koja je odgovorna ako nije uspjela prenijeti da je obitelj radost ljubavi. „Teška je situacija, u pitanju je naš nacionalni opstanak. Nije se to prvi puta dogodilo narodima u povijesti, narodi su postajali i nestajali. Mnogi mladi iseljavaju, odlaze, traže bolji život, drugi žele doći. Ponajprije oni koji su na vlasti trebali bi utjecati na te tokove. Učiniti da ova zemlja bude doista privlačna da se ljudi osjećaju sretni, da su zadovoljni, da nemamo percepciju Hrvatske kao korumpiranog društva u kojemu se ne može živjeti. Nego svi zajedno pokušamo stvoriti percepciju lijepe zemlje u kojoj doista je zadovoljstvo živjeti“, rekao je nadbiskup.
Mons. Uzinić ne vidi problem samo u padu broja stanovnika nego u strukturi stanovništva. „Struktura je staračka, a ona nema potencijal za rađanje, potencijal za promjene i to je naš najveći problem“, upozorio je riječki nadbiskup koadjutor koji se osvrnuo i na aktualnu podijeljenost oko teme cijepljenja u pandemiji.
„To što se pokazalo da cjepivo nije tako učinkovito kako smo mislili, ne umanjuje gestu da se radi o činu ljubavi. Moramo vjerovati onim stručnjacima koji kažu da ono pomaže u smislu da osobe koje su cijepljenje imaju manje simptome nego drugi, pa na taj način ono i dalje pomaže društvu u borbi protiv pandemije. Jer ako me nije zaštitilo, ako nije zaštitilo druge, ono samom činjenicom da smanjuje teže simptome i broj hospitaliziranih pomaže društvu da može nastaviti funkcionirati. Sama činjenica da ću ja primiti cjepivo, da ne bih opteretio svojom bolešću zdravstveni sustav je opet, po mom mišljenju, bez obzira na sve, čin ljubavi“.
Smatra kako je dobro da ljudi izražavaju mišljenje i protestiraju ako smatraju da je neko njihovo pravo ugroženo, a boriti se za prava drugoga je također čin ljubavi. „Ono što je meni smetalo u cijeloj ovoj situaciji tih protesta je pozivanje na vjerske razloge i vjerske motive za necijepljenje. Pretvaranje cijepljenja u vjersko pitanje, a zaboravljanje da je riječ o jednom medicinskom i znanstvenom problemu. Ignoriranje znanstvenih i medicinskih potvrda o korisnosti cijepljenja i unošenje poluznanstvenih i drugih kriterija u prosudbu, kad se s vjerskim simbolima manipulira za neke ciljeve koji nemaju veze s vjerom“, zaključio je mons. Uzinić.
Odgovarajući na pitanje kako će Crkva pratiti rastavljene i ponovno civilno vjenčane, mons. Uzinić govorio je o važnosti nauka o nerazrješivosti sakramenta ženidbe, ali i potrebi individualnoga pristupa.
„Crkva želi biti suputnica u obiteljima. Često u propovijedima i pastoralnim službama naglašavamo važnost obitelji. Hrvatska biskupska konferencija ima vijeće koje se bavi pitanjem obitelji, pastorala obitelji, ali i života. Mi bismo htjeli puno više nego što uspijevamo unutar Crkve. Naravno da ne možemo uzrok tražiti uvijek i u Crkvi, kad postoje i obitelji koje ne pokazuju interes za ono što im Crkva nudi i čini. Mi moramo prihvatiti i tu situaciju. Ono što bismo mi htjeli jest da i sama obitelj sebe prepozna kao Crkvu, ali isto tako da i Crkva sebe prepozna kao obitelj. Kad bi se dogodile te dvije stvarnosti – puno bi se više uspijevalo postići u pastoralu s obiteljima“, zaključio je riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić.
Izvor:bitno.net