U prevladavajućoj globalnoj slici rata Ukrajina je dosad imala dvije značajne prednosti. Prvo, vrhunskom medijskom prezentacijom ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i njegov tim uspjeli su poslati jasnu poruku o ratu za slobodu koji (ukrajinski) David vodi protiv (ruskog) Golijata. I drugo, usko povezano s prvim, uspjeli su izbjeći formulu “dviju zaraćenih strana”, koja je početak razvodnjavanja, brisanja granica između napadača i napadnutih, uvod u banalizaciju uzroka rata i posljedica ruske agresije. Tako je barem dosad bilo.
No bilo je pitanje trenutka kada će ekonomski pragmatičnim zapadnim liderima ta slika postati neugodna. Kada će njemačkog kancelara Olafa Scholza početi iritirati javne prozivke čak i nižih ukrajinskih dužnosnika za grijehe njemačke istočne politike. Jedno je kad Njemačka pokajnički s najvišeg državnog vrha prizna svoje ruske grijehe. Nešto je sasvim drugo kad je na to podsjećaju tamo neki Ukrajinci, kojima je bila namijenjena uloga tihe žrtve, u sklopu njemačko-ruskih plinsko-naftnih aranžmana.
Razvodnjavanje krivnje
Bilo je pitanje trenutka kad će jednog Emmanuela Macrona, koji je u izbornoj kampanji, početi iritirati prozivke poljskog premijera Mateusza Morawieckog zbog njegovih (Macronovih) mirovnih misija s Vladimirom Putinom, koje mogu pozitivno utjecati jedino na – Macronov izborni marketing. I na razvodnjavanje Putinove krivnje. Nadasve je neugodna spoznaja zapadnoeuropskih lidera da snažnije energetske sankcije Rusiji (one na naftu) neugodno utječu i na zapadnoeuropska gospodarstva, a ne samo na rusko, da ruše cijeli jedan gospodarski koncept utemeljen na ruskim energentima, koje neće biti tako jednostavno nadoknaditi.
Zapravo, najelegantnije bi bilo – odreći se ruskog kavijara. A ruski plin zaustaviti tako da ipak dotječe. Dok o nafti još treba dobro razmisliti… To nalaže ekonomski ratio. Ali za takav ekonomsko pragmatični pristup ruske invazije na Ukrajinu potrebno je rusko-ukrajinski rat iz čiste agresije s genocidnim elementima pretvoriti u – rat dviju strana. Kad umjesto napadača i napadnutog u Ukrajini (ili bilo gdje drugdje) dobijete “zaraćene strane”, to više moralno ne obvezuje.
Dvije su mi vijesti koje bi mogle voditi u smjeru postupnog stvaranja “zaraćenih strana” u Ukrajinu zapele za oko posljednjih dana. Prvo, publicitet koji je dobio video koji (navodno) pokazuje kako ukrajinski vojnici ubijaju nekoliko ruskih ratnih zarobljenika. I drugo, publicitet koji je dobilo “otkriće” kako je njemački kancelar Scholz predložio ukrajinskom predsjedniku Zelenskom prije ruske invazije da prihvati neutralnost Ukrajine, no on je inzistirao na članstvu u NATO-u.
Scholzov mirovni prijedlog
Vodeći zapadni mediji upriješe se ovih dana dokazati da je videosnimka ubojstva nekoliko ruskih ratnih zarobljenika autentična. Da odmah otklonim dvojbe: dakako da je ubojstvo ratnih zarobljenika kršenje ratnog humanitarnog prava, odnosno ratni zločin. I dakako da to ubojstvo treba istražiti i sankcionirati. Ali ipak se pitam nije li malo neproporcionalno toliko skretati pozornost na nekoliko ubijenih (navodno) ruskih ratnih zarobljenika u trenutku kad ruska vojska u Ukrajini sa zemljom sravnjuje ukrajinske gradove: Mariupolj, Buču, Borodianku… ostavljajući za sobom masovne grobnice, “nestale”, silovane žene?
I ako su “eksperti” potvrdili autentičnost videa o ubojstvu ratnih zarobljenika, jesu li potvrdili i autentičnost njihovih uniformi? Nije li im možda palo na pamet da je netko mogao zamijeniti uniforme i plasirati snimku u vrijeme kada ruska vojska čini najteža zvjerstva u Ukrajini? Baš onako kao što su nakon osvajanja i okupacije Vukovara KOS-ovi propagandisti JNA plasirali u zapadne medije (lažnu) priču o hladnjaku u kojem su našli pohranjene oči četrdesetero ubijene srpske djece, a snimke nesahranjenih hrvatskih vojnika i ubijenih civila plasirali kao slike Srba koje su ubili ustaše. Voljela bih da se varam, ali čini mi se da Ukrajina postupno počinje dobivati svoj Paulin Dvor, koji će kasnije vješti (proruski) borci za ljudska prava izjednačavati s Bučom i Mariupoljem, svoj Koranski most, koji će izjednačavati sa spaljenom i etnički očišćenom ukrajinskom zemljom.
U sličnom smjeru relativizacije ruske krivnje vodi i “otkriće” Scholzova mirovnog prijedloga Zelenskom. Hoće sugerirati da se ruska invazija Ukrajine, koju je Putin pripremao godinama, mogla izbjeći samo da Zelenski nije bio tako neumjeren i da nije inzistirao na članstvu u NATO-u. Da je prihvatio “neutralnost” Ukrajine. A tko bi mu jamčio tu neutralnost? Vladimir Putin, u čijem političkom projektu Ukrajina ne postoji? Možda Vladimir Putin i Olaf Scholz zajedno, odnosno Rusija i Njemačka, koje su svojim energetskim aranžmanima dovele Ukrajinu, a perspektivno i druge istočnoeuropske države, u poziciju nacionalne i sigurnosne ugroze?
Uz takvu “neutralnost” još bi mu preostalo tek da potpiše mali aneks u kojem će priznati svoje osobne i ukrajinske nacionalne neonacističke sklonosti. Ako trebaju pisaca i brojača grafita da bi se to potvrdilo, nema problema. Hrvatska im može poslati jednu uigranu nevladinu ekspediciju koja će im i napisati i prebrojiti sve što treba.
Piše Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr