Nedostatak radne snage sve je veći problem iz godine u godinu, a naročito eskalira s dolaskom turističke sezone. Ove godine u Hrvatskoj će, procjenjuje se, u turističkom sektoru nedostajati između 30 i 35 tisuća radnika.
“U ovom trenutku naći radnike u ugostiteljstvu i građevini je stvarno zeznuta stvar. Kad smo mi otvarali UGP kafe, jedno dvadesetak dana nam se nije javio doslovno nitko. Ni-tko! Jedva smo našli konobara i to nije po struci i još ga treba educirati. Naravno da je onda jedno od rješenja uvoz radne snage”, rekao je za Slobodnu Dalmaciju Hrvoje Bujas iz Udruge Glas poduzetnika.
“Uvoz radne snage sada buja”
“Restoran u Le Meridienu još nije otvoren jer čovjek koji je zakupio prostor ne može naći radnike. Uskrs je u hotelu bio dobar, ali on jednostavno nije našao konobare i kuhare”, kaže Hrvoje Bujas.
Uz pad broja stanovnika sve je manje i radno aktivnih, a dodatni problem je i odlazak radnika u inozemstvo.
“Čitav niz hotelijera je umrežen s agencijama koje se bave uvozom radne snage iz Indije, Nepala… Sada se nadaju ženama i iz Ukrajine kojima se nude poslovi poput čišćenja. Uvoz radne snage sada buja”, kaže Bujas i komentira da situaciju olakšava i to što nema nikakvih limita za zapošljavanje u ugostiteljstvu i građevini.
“Sada bi trebalo napraviti ono što stalno govorimo, a to je da bi onaj višak zaposlenih u administraciji trebao biti u tri do pet godina transferiran na burzu rada. Po našoj procjeni, više od 50 posto birokracije bi moglo već sutra na tržište rada. Sad kada imate nedostatak radne snage treba raditi rezove u birokraciji, pa nećete ih slati na burzu kad nemaju gdje naći novi posao! Znam, i ja bih volio raditi za stolom, u toplome, biti na plaćenom bolovanju i imati sve beneficije uz koje mi nitko ne može dati otkaz! Ali prije svega bismo tim potezom oživjeli tržište rada. Uz sve to, naš cijeli obrazovni sustav je postavljen krivo, mi dobivamo hrpetinu pravnika i ekonomista, a nemamo tesare, kuhare, krovopokrivače”, kaže Bujas.
“Nitko im se ne javi na oglas”
Konstataciju da je nedostatak radne snage izravna posljedica niskih plaća u pojedinim sektorima i da zato ljudi odlaze u inozemstvo Bujas ne poriče, ali kaže da je već došlo do porasta plaća i da će one neminovno rasti još i više.
“Plaće će rasti zbog inflacije i nedostatka radne snage na tržištu, to je kristalno jasno, već su plaće narasle 15 do 20 posto. Samo što istovremeno rastu i cijene, pa tako kava više nije deset nego petnaest kuna, a rižoto neće više biti sto nego sto četrdeset kuna. Mi bismo svi voljeli zaposlenima dizati plaće, htjeli bismo da nam dobar radnik ostane, ali pitam vas odakle? Cijena finalnog proizvoda nije toliko narasla pa mogu dignuti samo onoliko koliko i ja imam prometa. U suprotnom bi mi biznis propao. Evo, u mene su se 15 posto podigle plaće, ali nemam toliko produkciju da ispunim želje zaposlenih za još više, shvaćate. To vrijedi u svakom poslu.”
Bujas govori da bi većina poslodavaca prije zaposlila nekoga iz Hrvatske nego nekoga iz Nepala.
“Ali ako ti se nitko ne javi na oglas, a takvih primjera imamo pregršt i u ugostiteljstvu i u građevini, onda si prisiljen zaposliti koga god”, rekao je Bujas.
Smatra da se ljudima više isplati ostati u Hrvatskoj za tisuću do tisuću i dvjesto eura mjesečne plaće nego otići, primjerice, u Irsku, gdje ima dvije tisuće eura mjesečno, ali su mu troškovi života skuplji. Bujas napominje da je vani samo cijena smještaja triput veća nego u Hrvatskoj.
“Nije nama koji smo otišli bila bitna samo plaća”
Zaposlenica jednog hotela u Irskoj, koja je htjela ostati anonimna, za Slobodnu je rekla da cijene smještaja u Dublinu jesu značajno više, ali ne i u manjim mjestima.
“Da, cijena smještaja u Irskoj je bitno viša, ali u Dublinu. Odlučite li se za manju sredinu, taj trošak je u razini koja vam omogućava pristojan život. Nije nama koji smo otišli bila bitna samo bolja plaća, već i neke druge okolnosti. U Irskoj se, recimo, ne radi više od 40 do 48 sati tjedno, mnogi poslodavci su uveli četverodnevni radni tjedan pa se tri dana ljudi odmaraju. Pogledajte ljude koji u nas odrađuju turističku sezonu, padaju s nogu jer rade po deset do dvanaest sati na dan, a neki bez ijednog slobodnog dana”, rekla je.
Prednost Irske je i veća mogućnost napredovanja, kaže.
Osim toga, to je kratkoročan posao jer gdje su ti radnici zimi, kome trebaju? U Irskoj imate stabilnost radnog mjesta, nema udarne sezone, čak se i ne isplati dolaziti samo na tri mjeseca. Zato sve češće dolaze cijele obitelji. Ovdje se može postići ravnoteža, tzv. work-life balance. Uz malo edukacije ovdje brzo napredujete i to nije laž, imam bezbroj primjera upravo naših ljudi koji pokazuju da svatko tko se trudi jako brzo napreduje u poslu, a samim time i povećava mjesečna primanja”, rekla je anonima radnica iz Irske.
“Konobar u Dubrovniku može zaraditi po dvije tisuće eura”
No, njezine riječi potvrđuju u Labyrint Recruitment, splitskoj agenciji za zapošljavanje radnika u Irskoj, u kojoj imaju iskustva i sa zapošljavanjem stranih radnika u Hrvatskoj.
“Koliko znam, dosta agencija sada zapošljava strane radnike. Mislim da su to većinom nekvalificirani radnici, a osim u udaljenim zemljama, kao što su Indija i Nepal, interes vlada u cijeloj regiji. Neki poslodavci im daju jako dobre uvjete, primjerice konobar u Dubrovniku može zaraditi po dvije tisuće eura, nešto više od tisuću mu je plaća, a ostalo zaradi kroz manču, uz osiguran smještaj i hranu”, rekao je Vinko Ninčević iz splitske agencije. Prema njegovim saznanjima, naši poslodavci strane radnike ne podcjenjuju s plaćama u odnosu na domaće.
Po njemu je, međutim, problem što su zemlje s boljim standardom i plaćama otvorile granice za radnike trećih zemalja pa će Hrvatsku i tu zaobilaziti, pogotovo oni kvalificirani.
Sindikat: Plaće se isplaćuju na crno, ugovori su na određeno
Iz Sindikata turizma i usluga upozoravaju da je tu riječ o sivom tržištu s obzirom na to da poslodavci ljude privlače isplatom dijela plaće na crno, što u konačnici ne odgovara ni zaposlenima niti državi.
“Obrti su naša nelojalna konkurencija, zaposleni, recimo, u hotelu imaju osam tisuća kuna mjesečno, a oni im nude do deset tisuća, ali s tim što im isplaćuju minimalac, a ostatak na crno”, kaže Eduard Andrić iz Sindikata turizma i usluga Hrvatske. On također upozorava na to da su nam, pored niskih plaća, ljude izvan Hrvatske odveli i ugovori na određeno vrijeme.
“Ti ugovori na određeno su u nas postali pravilo, a ne iznimka. A poslodavci nemaju nikakvu obavezu prema radniku s tim ugovorima”, tvrdi Andrić.
“Domaći radnik je najvrjedniji i najjeftiniji”
Kaže da poslodavci nastoje napuniti broj zaposlenih po svaku cijenu, a pritom ne vode računa o njihovu iskustvu i kvalifikaciji pa onda opet nastradaju stalni radnici s dugogodišnjim iskustvom jer sva silina posla padne njima na leđa.
“Sigurnost radnog mjesta i plaća su problem, podržavam poslodavce kada traže smanjenje poreznog opterećenja, ali ono što tu dobiju trebali bi usmjeriti u plaće. Svi hoteli sada traže radnike, imamo primjere da su neki uzeli radnu snagu izvana, ti ljudi ostanu tjedan dana i zaključe da im je to naporno za toliko plaću, skupe kufere i odu. Normalno je onda da stalno traje potraga, meni se isto javljaju i pitaju imam li koga. Taj naš domaći radnik je najvrjedniji, i najbolji, i najjeftiniji. Jer stranome moraš dati smještaj i tri obroka, ali i onu istu plaću, a kad vi to zbrojite to je priličan iznos”, kaže Andrić.
Kaže da su lani u Dubrovniku mislili da zbog pandemije neće biti sezone, nisu na vrijeme osigurali radnike, a sezona je naglo krenula.
“Pa su našli Filipinke za čistačice i spremačice i svaka ta žena ih je došla oko 14 tisuća kuna mjesečno. A naše žene to rade po hotelima za pet tisuća. Pa rek’o sam im, ljudi, da ste dali našima šest, sedam… vi biste ih imali, a ovako neke od njih dobiju više u privatnim apartmanima, isplati im se više jer imaju manje posla i veću plaću”, rekao je Andrić.
Izvor:slobodnadalmacija.hr