Josip Broz Tito bio je jedan od najsurovijih zločinaca u suvremenoj povijesti. Mnogi se još sjećaju kada je, nakon smrti jugoslavenskog diktatora vlak s njegovim posmrtnim ostatcima iz Ljubljane prolazio diljem Jugoslavije, dok su ljudi bili prisiljavani okupljati se na mjestima kuda se kretao. Naravno, bilo je i onih koji su iskreno žalili zbog njegove smrti, kao što i danas žale.
Jugoslavenski komunistički diktator Josip Broz Tito umro je na današnji dan 1980. u Ljubljani. Tita će povijest zapamtiti kao jednog od najsurovijih zločinaca, čije se ime povezuje sa smrću više stotina tisuća ubijenih.
Na čelo Komunističke partije Jugoslavije došao je nakon Staljinovih čistki tridesetih godina prošlog stoljeća, u kojima je i sam sudjelovao. Tada je, po Staljinovom nalogu, ubijeno čitavo vodstvo Komunističke partije i stotine važnijih članova, a na čelo Partije postavljen je Tito. Na vlast dolazi 1945. i ostaje do svoje smrti u funkciji – u maniri najvećih demokrata – doživotnog predsjednika.
Poslijeratni zločini
Pod Titovim rukovodstvom partizani su nakon Drugog svjetskog rata provodili mučenja i masovne egzekucije pobijeđenih vojnika te civila, žena i djece, počevši od pokolja na Bleiburgu pa do križnih putova, o kojima i danas svjedoče mnoge neobilježene i nepoznate masovne grobnice diljem Slovenije, Hrvatske i BiH.
Daksa, Orsula i Jakljan na dubrovačkom području, Huda jama, Kočevski rog u Sloveniji, Macelj, Jazovka, zagrebačka Gornja Kustošija, Gračani i dvorište Učiteljskog fakulteta, samo su neke od nebrojenih lokacija, na većini kojih još uvijek nije provedena ekshumacija žrtava. Prema izvorima koje je naveo Davor Dijanović u Hrvatskom tjedniku, sam je Tito osobno zapovjedio pokolj koji je započeo na Bleiburgu, a nastavio se na križnim putovima.
Obračun s Katoličkom Crkvom i nadbiskupom Stepincem
Nakon dolaska na vlast Tito započinje surov obračun sa svim institucijama, skupinama i pojedincima koji su mogli na bilo koji način smetati novoutemeljenoj vlasti. Osobito žestoko se okomio na Katoličku Crkvu. Progon Crkve, kojoj je tijekom poslijeratnih godina ubijeno više stotina redovnika, redovnica i svećenika, među kojima je bio i jedan biskup, Josip Maria Carević, najvidljiviji je bio u procesu protiv zagrebačkog nadbiskupa, blaženog Alojzija Stepinca.
Nadbiskupu Stepincu suđeno je u montiranom sudskom procesu u kojemu je optužen za suradnju s okupacijskim vlastima, nakon što je odbio Titovu ponudu da osnuje „državnu crkvu“, odvojenu od Vatikana i pape. Pet je godina proveo u zatvoru u Lepoglavi, a potom je ostatak života boravio u kućnom pritvoru u rodnom Krašiću. Neki izvori svjedoče da je Stepinac u krašićkom pritvoru trovan te da je Tito bio taj koji je osobno zapovjedio da ga se otruje.
Goli otok – neljudska poniženja žrtava
Logor na Golom otoku i na otoku Sv. Grgur još su neki od simbola Titove vladavine. Logor je otvoren 1948., nakon sukoba Tita sa Staljinom, kao mjesto gdje su odvođeni Informbiroovci i Staljinovi pristaše, no vrlo brzo su onamo počeli dospijevati i svi drugi koji su označeni kao nepodobni. Na Golom su se otoku neljudskim postupcima ponižavali i mučili zatvorenici. Među ostalim, i jedni su druge bili prisiljeni batinati palicama. Oni koji su uspjeli izaći s Golog otoka, morali su biti poslušni suradnici režima, u suprotnom, prijetio im je povratak u logor.
Kult ličnosti – odlika svakog dobrog diktatora
U Jugoslaviji je od samog početka sve bilo podređeno Brozu – od tiska, do društvenih, sportskih te kulturnih djelatnosti. Dovoljno je reći da se nogometni Kup, kao najmasovnije nogometno natjecanje bivše Jugoslavije, zvao Kup maršala Tita.
Trčale su se svakog proljeća štafete za izmišljeni rođendan jugoslavenskog vođe.
Naime, Tito nije rođen 25. svibnja, na „Dan mladosti”, već 7. svibnja, što se u Jugoslaviji namjerno prešućivalo. Dan mladosti bio je samo jedan od onih dana koji je stvoren kako bi promidžba mogla odraditi svoj dio posla na slavu „velikom” maršalu. Štafeta mladosti uvedena je 1945. godine, a na Titovu inicijativu, 1957. događaj je proglašen „Danom mladosti”. Svaki državni blagdan bivše Jugoslavije bio je podređen Titu, od Dana Republike, 29. studenoga, do Dana borca, pa čak i Međunarodnog dana žena, 8. ožujka.
Stvorena je atmosfera u kojoj partija može pogriješiti, ali vođa ne, što se najbolje vidjelo tijekom obračuna Tito-Ranković 1966. godine (pritom se zaboravilo da je zapravo Tito stvorio Rankovića i njemu dao zloglasne jugoslavenske tajne službe u ruke, najprije OZNU, a onda i UDBA-u, a ne obrnuto).
Neizostavni član liste svjetskih zločinaca
Koliko je sustav indoktrinacije u komunističkoj Jugoslaviji bio uspješan svjedoči i sljedeće.
Neosporno je da je Josip Broz Tito odgovoran za smrt više stotina tisuća ljudi, neosporno je da je vladao diktatorski 35 godina, neosporno je da se u Jugoslaviji nisu poštovale slobode i ljudska prava – na žalost, također je neosporno da i danas ima pojedinaca i skupina koje Josip Broza Tita smatraju velikim državnikom.
Još žalosnije je kada se među njima nalaze oni koji bi svojim kritičkim promišljanjem trebali biti perjanice društva.
Izvor: narod.hr