Prije tjedan dana mađarski premijer Viktor Orban održao je govor na sveučilištu u sklopu ljetnog kampa. U njemu je govorio o kulturnim problemima s kojima se Zapad nosi, o ratu Rusije s Ukrajinom, o ulozi SAD-a i NATO, ali i nesposobnosti EU da počisti svoje dvorište prije nego što poželi postati globalni politički igrač.
U tom kontekstu, Orban je istaknuo da EU nije u stanju riješiti problem u BiH, gdje Bošnjaci varaju na izborima Hrvate. Mnogi mediji proglasili su ovaj govor fašističkim i rasistički, prenosi Narod.hr.
U nastavku donosimo gotovo cijeli govor:
“Drago mi je što vas vidim. Zsolt Nemeth me zamolio da dođem jutros s upozorenjem da govorim točno upola onoliko koliko želim. Na mađarskom je riječ “pola” dobra. Papu su jednom upitali koliko ljudi radi u Vatikanu; njegov odgovor je bio “Pola njih!” Pa, pokušat ću biti jasan i koncizan u onome što imam za reći.
Svijet se jako promijenio od našeg posljednjeg susreta. U 2019. bili smo dio vrlo optimističnog kampa punog nade, ali jasno je da će desetljeće koje se sada otvorilo pred nama biti desetljeće opasnosti, neizvjesnosti i ratova – kao što je dobro ilustrirano ovdašnjim prizorima.
Dakle, ušli smo u doba opasnosti, a stupovi zapadne civilizacije, koje se nekada smatralo nepokolebljivima, pucaju. Spomenut ću tri potresa koji uzrokuju te pukotine. Prije smo mislili da živimo pod zaštitnim okriljem znanosti, ali onda nas je pogodio COVID. Mislili smo da više nikada ne može biti rata u Europi, ali sada je rat u zemlji susjednoj Mađarskoj. I mislili smo da se hladni rat više nikada ne može vratiti, ali sada mnogi svjetski čelnici rade na reorganizaciji naših života u svijet blokova moći.
Molim vas da razmislite o onome što ću reći
Ovo nas uči da budemo skromni, jer postoje stroga ograničenja naših prediktivnih sposobnosti, budući da ove razvoje događaja uopće nisam spomenuo 2019. godine. U 2019. nisam govorio o pandemiji, niti o europskom ratu, još jednoj dvotrećinskoj pobjedi [Fidesz-KDNP-a] niti povratku ljevice u Njemačku. Niti sam rekao da ćemo pobijediti Englesku ovdje, pa onda tamo 4-0. Dakle, ako gledate u budućnost, najvažniji savjet je skromnost i poniznost: ne možete zamijeniti Gospodara povijesti. U tom duhu vas molim da razmislite o onome što ću reći. Počet ću izdaleka prije nego što stignem ovdje u Szeklerland.
Dragi prijatelji:
Kada se promatra svijet, ono što je najupečatljivije je da podaci sugeriraju da je on sve bolje mjesto; a ipak osjećamo da je suprotno istinito. Očekivano trajanje života doseglo je sedamdesetu godinu života, a u Europi osamdesetu. U posljednjih tridesetak godina smrtnost djece pala je za trećinu. Godine 1950. razina pothranjenosti u svijetu iznosila je 50 posto, dok sada iznosi 15 posto. Godine 1950. udio svjetskog stanovništva koje je živjelo u siromaštvu iznosio je 70 posto, a 2020. godine samo 15 posto. Diljem svijeta stopa pismenosti porasla je na 90 posto.
Godine 1950. prosječni radni tjedan trajao je 52 sata, a danas je pao na 40 sati tjedno, dok se slobodno vrijeme povećalo s 30 na 40 sati. Mogao bih dugo nastaviti popis. Pa ipak, opći je osjećaj da svijet neprestano propada. Vijesti, tona vijesti, postaje sve mračnija. A tu je i neka vrsta očekivanja sudnjeg koji sve više jača. Pitanje je sljedeće: je li moguće da milijuni ljudi jednostavno krivo shvaćaju što im se događa?
Spengler, duhovno, demografsko ali materijalno propadanje Zapada
Moj odgovor na ovaj fenomen je da je ova zima našeg nezadovoljstva temeljno zapadnjački stav prema životu, koji proizlazi iz činjenice da zapadna civilizacija gubi svoju moć, svoj učinak, svoj autoritet, svoju sposobnost djelovanja.
To je argument kojemu se Zapadnjaci – to jest rođeni Zapadnjaci – obično rugaju: kažu da je dosadno, da je Spengler napisao da Zapad propada, ali je još uvijek tu, i da kad god možemo svoju djecu šaljemo na sveučilišta na Zapadu, a ne na Istoku. “Dakle, ovdje nema velikog problema.” Ali stvarnost je takva da se prije sto godina, kada se govorilo o propadanju Zapada, mislilo na duhovni i demografski pad. Međutim, ono što danas vidimo je pad moći i materijalnih resursa zapadnog svijeta. O tome moram reći nekoliko riječi kako bismo mogli točno razumjeti situaciju u kojoj se nalazimo.
Važno je da shvatimo da su i druge civilizacije – kineska, indijska, recimo pravoslavni svijet, pa čak i islam – također prošle kroz proces modernizacije. I vidimo da su suparničke civilizacije usvojile zapadnu tehnologiju i ovladale zapadnim financijskim sustavom, ali nisu usvojile zapadne vrijednosti – i nemaju apsolutno nikakvu namjeru usvojiti ih.
Ipak, Zapad želi širiti vlastite vrijednosti, što ostatak svijeta doživljava kao poniženje. To je nešto što razumijemo, jer se ponekad isto osjećamo. Sjećam se jedne epizode iz života našeg ministra vanjskih poslova Petera Szijjarta, negdje oko 2014., pod prethodnom američkom administracijom. Dužnosnik američke vlade koji je bio u posjetu ležerno je gurnuo pred njega list papira i jednostavno rekao da mađarski Ustav treba izmijeniti u točkama koje sadrži papir, nakon čega će se obnoviti prijateljstvo.
Dakle, razumijemo ovaj otpor ostatka svijeta zapadnom širenju vrijednosti, njegovom izvozu demokracije. Zapravo, pretpostavljam da je ostatak svijeta shvatio da se mora modernizirati upravo zato što je to jedini način da se odupre izvozu zapadnih vrijednosti koje su mu strane. Najbolnije u ovom gubitku teritorija, gubitku moći i materijalnog teritorija je to što smo mi na Zapadu izgubili kontrolu nad nositeljima energije.
Europa kontrolira tek 10% svih zaliha nafte, prirodnog plina i ugljena
Godine 1900. Sjedinjene Države i Europa kontrolirale su 90 posto svih zaliha nafte, prirodnog plina i ugljena. Do 1950. ta je brojka pala na 75 posto, a danas je situacija sljedeća: SAD i Europa zajedno kontroliraju 35 posto, pri čemu SAD kontroliraju 25 posto, dok mi kontroliramo 10 posto; Rusi kontroliraju 20 posto; a Bliski istok kontrolira 30 posto. A ista je situacija i sa sirovinama. Početkom 1900-ih SAD, Britanci i Nijemci držali su značajan udio sirovina potrebnih za modernu industriju.
Nakon Drugog svjetskog rata uskočili su Sovjeti; a danas vidimo da te sirovine drže Australija, Brazil i Kina – pri čemu 50 posto ukupnog afričkog izvoza sirovina ide u Kinu. Ali gledajući u budućnost, ni ono što vidimo ne izgleda baš dobro. Godine 1980. SAD i Sovjetski Savez dominirali su opskrbom većine rijetkih metala koji su osnovni materijali za industrije izgrađene na modernoj tehnologiji. Danas Kinezi proizvode pet puta više od SAD-a i šezdeset puta više od Rusa. To znači da Zapad gubi bitku za materijale. Ako želimo razumjeti stanje u svijetu, ako želimo razumjeti stanje Zapadnjaka u svijetu, naše polazište mora biti da veliki dio svjetskih nositelja energije i energetskih resursa leži izvan zapadne civilizacije. Ovo su čvrste činjenice.
Unutar ove naše situacije – situacije u Europi – dvostruko je teška. To je razlog zašto Sjedinjene Države imaju strategiju kakvu imaju. Godina 2013. je godina koju nitko nigdje nije zabilježio niti zapisao. Ali to je bila godina u kojoj su Amerikanci lansirali nove tehnologije za vađenje sirovina i energije – jednostavnosti radi, nazovimo to fracking metodom vađenja energije. Odmah su objavili novu doktrinu američke sigurnosne politike. Citiram iz nje, ona glasi ovako. Ova nova tehnologija, rekli su, stavit će ih u snažniju poziciju da slijede i postignu svoje međunarodne sigurnosne ciljeve. Drugim riječima, Amerika nije skrivala da će koristiti energiju kao vanjskopolitičko oružje.
Strategija SAD-a za Europu – kupovanje plina u zamjenu za slobodu
To što se za to optužuju drugi ne treba nas zavarati. Iz toga proizlazi da Amerikanci provode hrabriju politiku sankcija, kakvu vidimo u sjeni aktualnog rusko-ukrajinskog rata; i počeli su snažno poticati svoje saveznike – drugim riječima nas – da kupujemo zalihe od njih. I djeluje: Amerikanci mogu nametnuti svoju volju jer ne ovise o energiji drugih; sposobni su vršiti neprijateljski pritisak jer kontroliraju financijske mreže – nazovimo ga SWIFT-om, jednostavnosti radi, – za politiku sankcija; a također su u stanju izvršiti prijateljski pritisak, što znači da mogu uvjeriti svoje saveznike da kupuju od njih. Slabija verzija ove politike vidjela se kada je predsjednik Trump prvi put posjetio Poljsku, kada je upravo govorio o potrebi da kupuju “plin za slobodu”.
Ova američka strategija je tek sada, 2022. godine, dopunjena politikom sankcija. Sada smo tu, i ne bi me iznenadilo da se uskoro u ovu sferu uključi i uran, nuklearna energija. Europljani su na to odgovorili, mi Europljani smo odgovorili na to, jer nismo htjeli postati ovisnima o Amerikancima. Nije lijepo, ali europski političari među sobom govore: “Uhvatili smo Jenkija, ali on nas neće pustiti.” Oni zapravo nisu željeli zadržati takvo stanje, pa su nastojali zaštititi rusko-njemačku energetsku osovinu što je duže moguće, kako bismo mogli dovesti rusku energiju u Europu. Ovo sada razdire međunarodna politika. Tada smo predvođeni Nijemcima dali još jedan odgovor: prelazak na obnovljive izvore energije. Međutim, do sada to nije uspjelo jer je tehnologija skupa, a samim time i energija koja se iz nje dobiva. Osim toga, prelazak na ovu modernu tehnologiju ne događa se automatski, već samo pod pritiskom odozgo, koji na države članice vrši Komisija u Bruxellesu – iako to ozbiljno šteti interesima država članica.
“Junaci Pavlove ulice”
Usput ću reći nekoliko riječi o europskim vrijednostima. Evo, primjerice, najnovijeg prijedloga Europske komisije koji kaže da svi moraju smanjiti potrošnju prirodnog plina za 15 posto. Ne vidim kako će se to provesti – iako, koliko sam shvatio, prošlost nam pokazuje njemačko znanje o tome. Nadalje, ako to ne da željeni učinak i netko nema dovoljno plina, on će se oduzeti onima koji ga imaju. Dakle, ono što Europska komisija radi nije da traži od Nijemaca da ponište zatvaranje svoje posljednje dvije ili tri nuklearne elektrane koje su još u pogonu, a koje im omogućuju proizvodnju jeftine energije: ona im dopušta da zatvore te elektrane. I ako im nestane energije, na neki način će uzeti plin od nas koji ga imamo, jer smo ga uskladištili. Mi Mađari to zovemo “Einstand” [prisilno oduzimanje od strane jače strane], što smo naučili iz “Junaka Pavlove ulice” (roman). To je ono na što se možemo pripremiti.
Ukratko, dame i gospodo,
Ono što želim reći jest da su negativni osjećaji Zapada prema svijetu posljedica činjenice da ključna energija i sirovine potrebne za gospodarski razvoj više nisu u rukama Zapada. Ono što posjeduje je vojna moć i kapital. Pitanje je što time može postići u sadašnjim okolnostima.
Nadovezujući se na to, dopustite mi da kažem nešto o nama Mađarima. Na koja pitanja Mađarska i mađarski narod danas moraju odgovoriti, kako i kojim redoslijedom? Ova su pitanja poput slojeva dobostorte [mađarski slojeviti biskvit], naslagani jedan na drugi: najvažniji na dnu, lakši i ukusniji zalogaji na vrhu. Ovo je redoslijed kojeg ću sada slijediti.
Na jednoj polovici Zapada zajedno žive europski i neeuropski narodi – to više nije Zapad
Prvi i najvažniji izazov, dragi prijatelji, i dalje je stanovništvo, odnosno demografija. Činjenica je da je još uvijek daleko više sprovoda nego krštenja. Htjeli mi to ili ne, narode svijeta možemo podijeliti u dvije skupine: one koji su sposobni biološki održati svoju brojnost; i onih koji to nisu, a to je skupina kojoj mi pripadamo. Situacija nam se popravila, ali preokreta nije bilo. To je alfa i omega svega: ako ne bude zaokreta, prije ili kasnije bit ćemo raseljeni iz Mađarske, a bit ćemo raseljeni i iz Karpatskog bazena.
Drugi izazov je migracija, koju biste mogli nazvati zamjenom stanovništva ili poplavljivanjem. O ovom pitanju postoji izvanredna knjiga iz 1973. koja je napisana na francuskom, a nedavno je objavljena u Mađarskoj. Zove se “Kamp svetaca” [Le Camp des Saints] i preporučujem ju svakome tko želi razumjeti duhovni razvoj koji leži u pozadini nesposobnosti Zapada da se obrani. Migracija je podijelila Europu na dva dijela – ili bih mogao reći da je podijelila Zapad na dva dijela. Jedna polovica je svijet u kojem zajedno žive europski i neeuropski narodi.
Ove zemlje više nisu nacije: one nisu ništa više od konglomerata naroda. Mogao bih reći i da to više nije zapadni svijet, nego post-zapadni svijet. A oko 2050. godine zakoni matematike dovest će do konačnog demografskog pomaka: u gradovima u ovom dijelu kontinenta – ili onom dijelu – udio stanovnika neeuropskog podrijetla porast će na više od 50 posto ukupnog broja. I evo nas u srednjoj Europi – u drugoj polovici Europe, odnosno Zapada. Da nije zbunjujuće, mogao bih reći da se Zapad – recimo Zapad u duhovnom smislu – preselio u Srednju Europu: Zapad je ovdje, a ono što je tamo ostalo samo je post-Zapad. U tijeku je bitka između dvije polovice Europe.
Bruxelles nam, pojačan Sorosevim trupama, jednostavno želi nametnuti migrante
Dali smo ponudu postzapadnjacima koja se temeljila na toleranciji ili ostavljanju jedni drugih na miru, dopuštajući svakome da sam odluči s kim želi živjeti; ali oni to odbijaju i nastavljaju borbu protiv srednje Europe, s ciljem da mi budemo poput njih. Ostavit ću po strani moralni komentar koji pridaju ovome – nakon svega, ovo je tako lijepo jutro. Sada se manje govori o migracijama, ali, vjerujte mi, ništa se nije promijenilo: Bruxelles, pojačan Sorosevim trupama, nam jednostavno želi nametnuti migrante. Tužili su nas i zbog sustava obrane mađarske granice i donijeli su nam presudu.
Iz više razloga o tome se sada ne može puno govoriti, ali smo proglašeni krivima. Da nije bilo ukrajinske izbjegličke krize, počeli bi nam provoditi ovu presudu, a kako će se ta situacija odvijati bit će popraćeno velikom dozom neizvjesnosti. Ali sada je izbio rat i imamo dolaznike iz Ukrajine, pa je to pitanje stavljeno po strani – nisu ga skinuli s dnevnog reda, nego su ga samo stavili na stranu. Važno je da ih razumijemo. Važno je da shvatimo da ovi dobri ljudi tamo na Zapadu, na post-Zapadu, ne mogu podnijeti da se svako jutro probude i otkriju da su im dani – i zapravo cijeli životi – zatrovani mišlju da je sve izgubljeno . Stoga ih ne želimo suočavati s ovim dan i noć. Sve što tražimo je da nam ne pokušavaju nametnuti sudbinu koju ne vidimo samo kao sudbinu jednog naroda, već kao njegovog neprijatelja. To je sve što tražimo i ništa više.
Ideološka finta internacionalne ljevice na račun rase
U takvom multietničkom kontekstu, ovdje postoji ideološka finta o kojoj vrijedi govoriti i fokusirati se. Internacionalistička ljevica koristi varku, ideološku smicalicu: tvrdnju – njihovu tvrdnju – da je Europa po svojoj prirodi naseljena narodima miješane rase. Ovo je povijesno i semantičko lukavstvo, jer spaja dvije različite stvari.
Postoji svijet u kojem su europski narodi izmiješani s onima koji dolaze izvan Europe. Sada je to svijet mješovite rase. A tu je i naš svijet u kojem se ljudi iz Europe miješaju jedni s drugima, kreću se, rade i sele se. Tako, na primjer, u Karpatskom bazenu nismo rasno mješoviti: mi smo jednostavno mješavina naroda koji žive u vlastitoj europskoj domovini.
I, s obzirom na povoljan raspored zvijezda i prateći vjetar, ti se narodi spajaju u svojevrsnom mađarsko-panonskom centru, stvarajući svoju novu europsku kulturu. Zbog toga smo se uvijek borili: spremni smo miješati se jedni s drugima, ali ne želimo postati narodi miješane rase. Zato smo se borili kod Nandorfehervara/Beograda, zato smo zaustavili Turke kod Beča i – ako se ne varam – zato su u još starija vremena Francuzi zaustavili Arape kod Poitiersa.
Naša djeca će se morati braniti ne samo s juga nego i sa zapada
Danas je situacija takva da je islamska civilizacija, koja se neprestano kreće prema Europi, shvatila – upravo zbog tradicije Beograda/Nandorfehervara – da je ruta preko Mađarske nepogodna za slanje svojih ljudi u Europu. Zbog toga je Poitiers repriziran; sada izvori upada nisu na istoku, već na jugu, odakle okupiraju i preplavljuju zapad. To možda još nije vrlo važan zadatak za nas, ali bit će za našu djecu, koja će se morati braniti ne samo s juga, nego i sa zapada. Doći će vrijeme kada ćemo morati nekako prihvatiti kršćane koji nam odatle dolaze i integrirati ih u svoje živote. To se već događalo; a one koje ne želimo pustiti morat ćemo zaustaviti na našim zapadnim granicama – schengen ili ne. Ali to nije zadatak trenutka, niti zadatak za naš život. Naš zadatak je isključivo pripremiti našu djecu da to mogu. Kao što je [predsjedavajući Zastupničkog doma] Laszló Kover rekao u intervjuu, moramo se pobrinuti da dobra vremena ne stvaraju slabe ljude i da ti slabi ljudi ne donose teška vremena našem narodu.
Dame i gospodo,
Demografija, migracija, a sljedeći sloj je rod – i ono što zovemo Zakon o zaštiti djece. O tome se sada manje govori jer druge stvari zauzimaju naslovnice novina, ali ne zaboravimo da smo i po tom pitanju bili izvedeni na sud – i čekamo presudu. Jedini rezultat koji smo ovdje postigli je djelomično – ili možda u potpunosti – zahvaljujući ministrici Judit Varga. Uspjeli smo razdvojiti našu veliku raspravu o cijelom rodnom pitanju od rasprave o novcu EU-a, a njih dvije sada idu odvojenim kolosijecima.
‘U ovom kutu svijeta nikada neće postojati većina za zapadnjačko ludilo’
I ovdje je naš stav jednostavan. Tražimo još jednu ponudu tolerancije: ne želimo im govoriti kako trebaju živjeti; mi samo tražimo da prihvate da je kod nas otac muškarac, a majka žena i da nam djecu ostave na miru. I tražimo od njih da se pobrinu da to prihvati i vojska Georgea Sorosa. Važno je da ljudi na Zapadu shvate da u Mađarskoj i u ovom dijelu svijeta to nije ideološko pitanje, već jednostavno najvažnije pitanje u životu. U ovom kutu svijeta nikada neće postojati većina za zapadnjačko ludilo – ispričavam se svima – koje se tamo odvija. Naprosto, Mađari – ili sinovi nekih drugih naroda – tome ne mogu doći glave.
Postoje sve te rodne stvari: transnacionalne i transrodne; ali najdalje što možemo ići s tim je reći “Transilvanija” – iako se to na mađarskom kaže “Erdély”. Ne možemo ići dalje od toga. Zato vas molim da se ne zavaravate, da se ne zavaravate: rat je, energetska kriza, ekonomska kriza i ratna inflacija, a sve nam to crta paravan pred očima, paravan između nas i pitanje roda i migracija. Ali zapravo, na tim pitanjima će se odlučivati budućnost. Ovo je velika povijesna bitka koju vodimo: demografija, migracija i rod. A upravo je to ono o čemu se radi u borbi između ljevice i desnice. Neću spominjati ime prijateljske zemlje, nego se samo referirati na nju. Postoji zemlja u kojoj je ljevica pobijedila, i u kojoj je jedna od njenih prvih mjera bila demontiranje granične ograde; a druga mjera je bila priznati svako “rodno pravilo” – ne samo istospolni brak, nego i pravo takvih parova na posvajanje djece. Neka nas trenutni sukobi ne zavaravaju: to su pitanja koja će odlučiti o našoj budućnosti.
Višegradska četvorka i neslaganje Poljske i Mađarske oko Rusije
Kako se možemo zaštititi? Prvo, odlučnošću. Zatim traženjem saveznika. To je ono što je V4 dalo njegovu važnost. Dakle, ono što je Višegradskoj četvorki nedavno dalo veliku važnost je to što smo o ovim pitanjima mogli govoriti jednim glasom. Doista, nije slučajno da su postzapadnjaci dali sve od sebe da razbiju Višegradsku četvorku.
Osim toga, umiješao se i rat, koji je uzdrmao poljsko-mađarsku suradnju koja je bila osovina suradnje V4. Što se tiče rata, Poljaci i Mađari imaju isti strateški interes: ne žele približavanje Rusa, žele da se očuva suverenitet Ukrajine i žele da Ukrajina bude demokracija. Oboje želimo potpuno iste stvari, a ipak ovaj rat otežava odnose s našim prijateljima. To je zato što su, kada je riječ o razumu, interesi o kojima sam govorio jasno usklađeni; ali problem je srce.
Problem u mađarsko-poljskim odnosima je srce. Mi Mađari ovaj rat doživljavamo kao rat između dva slavenska naroda i kao rat kojeg želimo izbjeći. Ali Poljaci na to gledaju kao na rat u koji su i oni uključeni: to je njihov rat, i oni ga gotovo pa vode. A budući da je ovo stvar srca, ne možemo se oko toga međusobno dogovoriti, nego moramo intelektom spasiti sve što možemo od poljsko-mađarskog prijateljstva i strateškog savezništva za poslijeratno razdoblje.
Naravno, još uvijek imamo prijatelje Slovake i Čehe, ali u tim je zemljama došlo do promjena vlasti, gdje trenutno preferiraju postzapadni svijet i ne žele ulaziti u sukobe s Bruxellesom – od kojeg dobivaju dobre ocjene. Po mom mišljenju, to je kao vezati konje u goruću štalu. Sretno s tim!
Nakon ovih, četvrto pitanje je pitanje rata. Svaki rat se može promatrati iz više perspektiva, ali primarna strana svakog rata je činjenica da će majke oplakivati svoju djecu, a djeca gubiti roditelje. Ovo bi razmatranje trebalo nadjačati sve ostale – čak i u sferi politike. Za mađarsku vladu to znači da je naša primarna dužnost osigurati da se mađarski roditelji i mađarska djeca ne nađu u takvoj situaciji.
NATO i EU su preuzeli goleme rizike
Ovdje mogu spomenuti da ima zemalja koje nas kritiziraju jer smatraju da nismo dovoljno posvećeni Ukrajincima. Ali te zemlje su daleko, i najviše pružaju podršku u smislu novca ili oružja; u međuvremenu mi Mađari jedini, osim Ukrajinaca, ginemo u tom ratu. Prema našim podacima, do danas je u tom ratu život izgubilo osamdeset i šest Mađara. Ovo je potpuno drugačija perspektiva. Mi Mađari smo jedini koji smo prolili krv u tom ratu, a oni koji nas kritiziraju nisu prolili nijednu. Zato, kao susjedna država, Mađarska ima pravo reći da je mir jedino rješenje koje će spasiti ljudske živote i jedini lijek protiv ratne inflacije i ratne ekonomske krize.
Kako ćemo u budućnosti razmišljati o ovom ratu? Zadržat ćemo stav da ovo nije naš rat. Mađarska je članica NATO-a i polazimo od toga da je NATO mnogo jači od Rusije, tako da Rusija nikada neće napasti NATO. Izjava da se Rusija neće zaustaviti na Ukrajini slaba je – ali razumljiva – propagandna točka kojom se Ukrajina služi. Ja to razumijem, jer im je cilj da nas uvuku, da što više zemalja uključe na svoju stranu u ovaj rat; ali nema nikakve osnove za to u stvarnosti.
Istovremeno, budući da smo članice NATO-a i želimo ostati izvan ovog rata, naša je situacija postala delikatna. To je zato što su NATO i Europska unija odlučili da će, iako neće postati zaraćene strane, ipak isporučivati oružje i nametnuti ozbiljne ekonomske sankcije; i sviđalo se to nekome ili ne, to znači da su oni de facto – ne de jure, nego de facto – strane u ovom sukobu. Sada smo u opasnoj poziciji da na neki način moramo pomoći Ukrajincima, a istovremeno smo de facto strana u sukobu, ali istovremeno osiguravamo da vlasti u Moskvi ovo ne vide kao situaciju u kojoj mi – NATO i Europska unija – formalno postale zaraćene strane. To je pozicija na kojoj Europska unija i NATO svakodnevno balansiraju, preuzimajući na sebe goleme rizike.
Naravno da svi znaju da je Rusija napala Ukrajinu – sada pogledajmo razlog za to
Budući da se o ratu može puno čitati, ako još imam vašu pozornost, htio bih reći nekoliko riječi o tome kako je do tog rata došlo i koji su bili razlozi za njega. Naravno da svi znaju da je Rusija napala Ukrajinu. To se i dogodilo. Sada pogledajmo razlog za to. Napomenimo i problem da kada nešto shvatite, samo ste korak do prihvaćanja. Ali vrlo je važno napraviti moralnu razliku između razumijevanja nečega i prihvaćanja nečega.
Ono što to konkretno znači jest da je važno razumjeti zašto su Rusi učinili to što su učinili; ali iz ovoga ne slijedi da ako razumijete što su učinili, prihvaćate ono što su učinili. Rusi su postavili vrlo jasan sigurnosni zahtjev, čak su ga i zapisali na rijetko viđen način u diplomaciji, šaljući ga Amerikancima i NATO-u. Napisali su svoj zahtjev da Ukrajina nikada ne bude članica NATO-a, da Ukrajina to proglasi, da sam NATO u to uvjeri Rusiju i da se obvezujemo da na teritoriju Ukrajine nikada ne postavljamo oružje koje bi moglo pogoditi ruski teritorij.
Rat ne bismo imali da se predsjednik SAD-a u ključnom trenutku zvao Donald Trump
Zapad je odbio ovu ponudu i odbio pregovarati o njoj. Rekli su da NATO ima “politiku otvorenih vrata”: vrata su otvorena, svatko se može prijaviti, a mi ćemo odlučiti želimo li ih primiti ili ne. A posljedica ovog odbijanja je da danas Rusi nastoje postići silom oružja sigurnosne zahtjeve koje su prethodno nastojali postići pregovorima. Moram reći da ovaj rat nikada ne bi izbio da smo imali malo više sreće i da se u ovom ključnom trenutku predsjednik Sjedinjenih Američkih Država zvao Donald Trump, te da smo prije toga uspjeli uvjeriti Angelu Merkel da ne napustiti dužnost: da je Donald Trump predsjednik SAD-a, a Angela Merkel njemačka kancelarka. Ali nismo imali sreće, pa smo sada u ovom ratu.
Zapadna strategija u ovom ratu temelji se na četiri stupa. To je razumna strategija na papiru, a možda čak ima i brojke koje je potkrepljuju. Prvi je bio da Ukrajina ne može sama dobiti rat protiv Rusije, ali to može učiniti uz obuku Anglosaksonaca i oružjem NATO-a. To je bila prva tvrdnja. Druga strateška tvrdnja bila je da će sankcije oslabiti Rusiju i destabilizirati vodstvo u Moskvi.
Treći strateški element bio je da ćemo se – iako bi one i nas pogodile – moći nositi s ekonomskim posljedicama sankcija, tako da oni budu više povrijeđeni, a mi manje. I četvrto strateško razmatranje bilo je da će svijet stati iza nas, jer smo bili u pravu. Kao rezultat ove izvrsne strategije, međutim, danas je situacija takva da sjedimo u automobilu s četiri izbušene gume. Apsolutno je jasno da se rat ovako ne može dobiti.
Ukrajinci nikada neće dobiti rat protiv Rusije američkom obukom i oružjem
Ukrajinci nikada neće dobiti rat protiv Rusije američkom obukom i oružjem. To je jednostavno zato što ruska vojska ima asimetričnu nadmoć. Druga činjenica s kojom se moramo suočiti jest da sankcije ne destabiliziraju Moskvu. Treće je da je Europa u problemima: ekonomskim problemima, ali i političkim problemima, s vladama koje padaju poput domina. Tek od izbijanja rata pale su britanska, talijanska, bugarska i estonska vlada. A jesen je tek pred nama. Do velikog rasta cijena došlo je u lipnju, kada su cijene energije udvostručene.
Učinci toga na živote ljudi, koji stvaraju nezadovoljstvo, tek su počeli stizati, a izgubili smo već četiri vlade. I na kraju, svijet ne samo da nije s nama, nego i dokazivo nije s nama. Povijesno gledano, Amerikanci su imali sposobnost odabrati ono što su identificirali kao carstvo zla i pozvati svijet da stane na pravu stranu povijesti – fraza koja nas malo smeta, jer je to ono što su komunisti uvijek govorili.
Ni Kinezi, Indijci, Brazilci, JAR, arapski svijet niti Afrika nisu na američkoj strani
Ta sposobnost koju su nekada imali Amerikanci, da svakoga dovedu na pravu stranu svijeta i povijesti, a zatim da im se svijet pokorava, sada je nestala. Većina svijeta očito nije na toj strani: ni Kinezi, Indijci, Brazilci, Južnoafrička Republika, arapski svijet, niti Afrika.
Velik dio svijeta jednostavno odbija sudjelovati u ovom ratu, ne zato što vjeruje da je Zapad na krivoj strani, već zato što za njih postoji nešto više od ovog rata u svijetu i oni imaju svoje probleme s kojima se hrvaju i žele ih riješiti. Vrlo je moguće da će ovaj rat biti onaj koji će dokazano stati na kraj tom obliku prevlasti Zapada koji je bio u stanju upotrijebiti različita sredstva za stvaranje svjetskog jedinstva protiv određenih aktera u određenom odabranom pitanju. To doba se bliži kraju i, kako se kaže bombastičnim jezikom politike, multipolarni svjetski poredak sada nam kuca na vrata.
“Čto delat?”
A ako govorimo o ratu, mogu prikladnim stilom postaviti jedno važno pitanje: Čto delat? [“Što treba učiniti?”, rus.] Postoji problem što se, u usporedbi s ostalima, mađarska vojska ne čini jako velikom.
Problem je što u usporedbi s BDP-om, recimo, velikih europskih zemalja i SAD-a, i mađarski BDP izgleda skromno. Dakle, možemo imati jasan pogled na situaciju, možemo imati izvrsne uvide u vezi s ratom, možemo imati jasnu viziju, možemo imati strateški prijedlog; ali znate da kad je rat u pitanju sve je to malo bitno, jer rat je uvod. Riječ jačeg će biti odlučujuća. Mađarska ne treba gajiti iluzije da ćemo svojim izvrsnim savjetima moći utjecati na ratna zbivanja i strategiju Zapada.
Ipak, u svakoj raspravi smatram pitanjem časti i moralnim načelom da moramo pokušati izraziti svoj stav i pokušati uvjeriti Zapad da razvije novu strategiju koja će zamijeniti prazna izvješća o pobjedi. Ako vaš automobil ima četiri probušene gume, morate promijeniti kotače – sva četiri. Potrebna je nova strategija; i njezin fokus – meta na nišanu – ne bi trebao biti na pobjedi u ratu, već na pregovorima o miru i dobroj mirovnoj ponudi. Slikovito govoreći, moram reći da sada zadatak Europske unije nije stati ni uz Ruse ni uz Ukrajince, nego stati između Rusije i Ukrajine. To bi trebala biti bit nove strategije.
‘Rusi govore starim jezikom’
Što će se dogoditi? Rusi govore starim jezikom. Pa kad ih slušamo, kao da čujemo zvukove prošlosti: sustav gesta, kategorije, riječi. Kad slušam gospodina Lavrova, to je ono što smo slušali prije trideset ili četrdeset godina. Ali to ne znači da ono što govore nema smisla: ima smisla i vrijedi ga shvatiti ozbiljno.
Prije dva dana, na primjer, ruski je dužnosnik rekao da će ići naprijed u Ukrajini sve dok se linija fronte ne odmakne toliko da odatle, oružje koje posjeduju Ukrajinci neće moći pogoditi ruski teritorij. Drugim riječima, što više zemlje NATO-a isporučuju Ukrajincima moderno oružje, to će Rusi dalje gurati liniju bojišnice. To je zato što su oni vojna nacija koja razmišlja samo o sigurnosti i zainteresirana je samo za to da ne bude napadnuta s ukrajinskog teritorija.
Dakle, u ovom trenutku ono što mi radimo je produžavanje rata, htjeli mi to ili ne. To znači da neće biti rusko-ukrajinskih mirovnih pregovora. To je ideja na koju bismo se trebali naviknuti. Svatko tko očekuje takve razgovore, čekat će uzalud. Budući da Rusija želi sigurnosna jamstva, rat se može okončati samo rusko-američkim pregovorima.
Neće biti mira dok ne dođe do rusko-američkih pregovora. Mogao bih uzvratiti na to i reći: “Ali pogledajte nas Europljane ovdje”. Ali nažalost, prijatelji moji, moram reći da smo mi Europljani prokockali svoju priliku da utječemo na događaje. Prokockali smo ju nakon 2014. kada smo izostavili Amerikance iz prvog sporazuma iz Minska nastalog tijekom krimskog sukoba i umjesto toga formulirali sporazum iz Minska s francusko-njemačkim jamstvom.
Kao i nakon 2. Svjetskog rata, Europa neće imati pravo glasa
To je trebalo provesti, ali nažalost mi Europljani – ili Nijemci i Francuzi koji su nas predstavljali – to nismo mogli provesti. Zato sada Rusi ne žele pregovarati s nama, nego s onima koji mogu natjerati Ukrajinu da učini ono na što je pristala. Dakle, situacija je poput one nakon Drugog svjetskog rata: Europa se ponovno našla u situaciji u kojoj neće imati pravo glasa u svom najvažnijem sigurnosnom pitanju, o kojem će ponovno odlučivati Amerikanci i Rusi.
(…)
Razlog zašto Europa ne može postati svjetski politički igrač je taj što ne može održavati vlastitu kuću u redu, ne može održavati red u vlastitom dvorištu. Najbolji primjer za to je rusko-ukrajinski rat. To bi trebalo riješiti, ali mogu vam dati druge primjere.
Volio bih da znate da Hrvate u BiH varaju Bošnjaci
Minsk je trebao biti nametnut. U Bosni su Hrvati prevareni. Ovo je komplicirana tema, ali samo bih volio da znate da Hrvate koji žive u Bosni i koji imaju zakonsko pravo birati svog čelnika varaju Bošnjaci, a ovi drugi zapravo koriste rupe u izbornom zakonu kako bi birali Hrvate.
Hrvati se o tome izjašnjavaju na svakom sastanku Europskog vijeća, mi Mađari ih podržavamo svim sredstvima koja su nam na raspolaganju, ali EU nije u stanju riješiti taj problem. Ili je tu problem obrane naših granica. Cilj ne bi trebao biti postati svjetski politički igrač. Za našu ambiciju trebalo bi biti dovoljno da je EU sposobna braniti vlastite granice; ali ne može, a jadni Salvini – koji je to pokušao – vodi se na sud, a ima i onih koji ga žele zatvoriti. Ili postoji proširenje EU-a na Balkan: Grčka je članica EU, Mađarska je članica EU, ali između nas postoji velika crna rupa, Balkan. Zbog geopolitičkih i ekonomskih razloga EU bi trebala dovoditi druge u svoj vlastiti svijet, ali to nije u stanju učiniti. Dakle, Europa ne bi trebala težiti ulozi u svjetskoj politici, već bi trebala postaviti i postići skromni cilj da bude u stanju riješiti vanjskopolitička pitanja koja se javljaju u vlastitom dvorištu.
Demografija, migracije, rod, rat. Peti set izazova s kojima se suočavamo odnosi se na energiju i gospodarstvo. Ovo je složeno pitanje”, kazao je Orban koji je u nastavku govorio o zatvaranju za vrijeme pandemije, američko-kineskim gospodarskim odnosima te o točkama koja će njegova Vlada poduzimati kako bi ojačala mađarsku ekonomiju.
Orban je govor završio s pozdravom “Naprijed Mađarska, naprijed Mađari!””
/HMS/