Nema dvojbe kako vodstvo Islamske zajednice u BiH promišlja i djeluje politički u nacionalne svrhe, a ne prvotno vjerski ni vjernički – upravo onako kako je SPC djelovala u osvit krvavoga rata 1990-ih.
Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik
U bosanskohercegovačkoj se različitosti često zna čuti: „Sve su vjere iste!“ Islam, katoličanstvo i pravoslavlje – jer većina za druge i o drugima, izuzevši u manjem obliku židovstvo, sadržajno i ne zna. Pod tim „istim“ ljudi u prvom redu ne misle na vjerske obrede, nego na postulate koji se slažu da čovjek treba tako živjeti na ovoj zemlji kako bi, uz pomoć Božje milosti, stekao zasluge za nebo, za „onaj drugi svijet“. I to je ono dobro.
Međutim, postoji i ono loše što ljudi na ovdašnjim prostorima pomisle kada daju opasku o „jednakosti“ vjerā. A to je „miješanje u politiku“ te na osobit način izbore i sve ono negativno što se uz to veže.
No, činjenice kazuju kako to baš i nije tako: kako kada se ode dalje od površine, nisu sve iste!
Osobna i institucionalna razina
Ostavljajući po strani dogme i liturgijske prakse, kada je riječ o odnosu prema političkom segmentu života, tu najprije valja razlikovati osobnu od institucionalne razine.
Na osobnoj se može prepoznati zakonitost: Koliko ljudi – toliko ćudi. Drugim riječima, postoji nebrojeno mnogo primjera gdje vjerski službenici različitih konfesija budu osobno upregnuti u stranačka kola pa i liturgijske prostore koriste u političke svrhe. Kao što postoji i većina onih koji to ne rade.
Na temelju toga, nerijetki će onda reći kako su „sve vjere iste“. I donekle će biti u pravu.
Međutim, kada je riječ o razini institucija ili preciznije kazano o „službenim“ izričajima, o stavovima vjerskih zajednica kao takvih, o izjavama onih koji te zajednice predvode… onda je situacija znatno drugačija.
Hrišćani ili „liturgijski službenici“ jedne politike?
U svijesti prosječnoga bosanskohercegovačkoga čovjeka koji nastoji razmišljati svojom glavom, zasigurno su još uvijek prisutne slike kada pravoslavni sveštenici 1990-ih blagoslivljaju oružje i (para)vojne formacije koje su potom činile različita zla na ovdašnjem tlu; postoje i ne samo „slika“ nego i „zvuk“ kada pravoslavni velikodostojnici pjevaju četničke pjesme, odražavajući velikosrpsku ideologiju, od koje se zapravo nikada nisu ni distancirali. Štoviše, sjetit ćemo se kako je od vrha pa do dna tih zlokobnih godina unutar Srpske Pravoslavne Crkve „propovijedano“ o „ustaškom nožu“, „klanju srpske nejačadi“, o „novom Jasenovcu“, „ugroženosti srpstva“… Niti jedne riječi nije bilo o pravu – religijski i nacionalno – drugačijega na život, na jednakost pred zakonom, na „kruh i krov“. Ništa. I tko god se tomu pa čak i među Srbima, koji drugačije misle, usprotivio odmah je bio politički obezvrijeđen i žigosan kao izdajnik.
I uslijedilo je što je uslijedilo: srpsko prebrojavanje nakon kojega je, očito „preventivno“, lila nesrpska krv.
A prvi su se „institucionalni“ glasovi drugačiji od toga javili tek kada je srpska vojska počela gubiti na bojnom polju, a srpski narod krenuo u izbjeglištvo. Tada su se sjetili da su hrišćani, a do tada su razvidno bili samo „liturgijski službenici“ jedne politike.
„Prebrojavanje“ je ideja Islamske zajednice?
Danas smo svjedoci kako Islamska zajednica u BiH otvoreno stoji uz jedan politički projekt: pokušaj stvaranja bošnjačke nacionalne države, pod vodstvom jedne politike – one SDA, koristeći pri tome vrlo sličan narativ onom već viđenom srpsko-pravoslavnom.
I dok su istupe čelnika te partije – Bakira Izetbegovića o ugroženosti Bošnjaka i „prebrojavanju“ („Prebrojali smo se, koliko lovaca imamo i koliko mladih i instruktora na dronovima…“) te nadoknađivanju ljudi robotima, mnogi jednostavno ocijenili kao nebuloze intelektualno inferiornoga političara i dovoljno bezobraznoga čovjeka koji kao „Sarajlija“ ništa u sebi „sarajevskoga“ nema (ni govora, ni manira), dotle se za „pojašnjenja“ te ideje iz usta lidera Islamske zajednice u BiH, to ne može kazati. A zbog toga je i nadasve ozbiljnije i tužnije.
„Ovih dana čujem glasove koji kažu: ‘Što nas to prebrojavaju?’ Želim vam ovdje sasvim iskreno kazati: da se nismo prebrojavali onda kada je trebalo da se prebrojavamo, ne bismo ovdje danas bili. Ovo mjesto bi bilo u nečijim tuđim rukama. Jašta nego ćemo se prebrojavati“, poručio je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović 31. srpnja, na manifestaciji Dani bosanske duhovnosti – Karići 2022.
Bilo je to još jedno nesumnjivo političko očitovanje Islamske zajednice s prizvukom „preventivnoga rata“, nakon službenoga istupa na informacije kako će visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuti izmjene Izbornoga zakona u BiH.
Da stvar bude očitija i žalosnija, ni IZ-a u BiH niti njezin prvi čovjek, nijednom riječju nisu kazali ništa o pravima drugih, ništa što bi upućivalo na vjeru, ništa što bi kazalo kako u „njihovoj“ BiH ima mjesta za nemuslimane. Štoviše, na temelju antagonizma „mi – oni“ prepoznaje se dehumanizirajući proces svođenja „drugačijih“ na animalnu razinu, na razinu nižih bića.
Nažalost, iako je aktualni reisu-l-ulema pokazivao dovoljno „komšijske“ širine, očito je to bilo samo predstava ili „dobronamjernost s predumišljajem koja ne košta“, a istupi kao ovaj otkrivaju što se unutar vlastita četiri zida misli.
Ovi istupi daju i pojašnjenje njegova „predizbornoga govora“ u Švicarskoj 2016. kada je rekao: „Nećemo halaliti nikome ko bude mogao, a ne bude htio. Svako ko može dati svoj glas, svako ko može da se registruje, svako ko može dozvoliti da ‘vlah’ ne vlada u Srebrenici.“
Nedvojbeno je – prošlost pokazuje
Da ne bude dvojbe kako vodstvo Islamske zajednice promišlja i djeluje politički u nacionalne svrhe, a ne prvotno vjerski – upravo onako kako je SPC djelovala u osvit krvavoga rata 1990-ih – zrcali se i kroz činjenicu da se njezin bivši poglavar Mustafa ef. Cerić, okušao u političkim vodama na izborima za Predsjedništvo BiH 2014. kada je zauzeo šesto mjesto među Bošnjacima.
A koliko svi ovi procesi imaju sličnosti s onim srpsko-pravoslavnim iz 1990-ih pokazuje i nipodaštavajući službeni odgovor Islamske zajednice na kritiku da zastupaju jednu stranku i jednoga kandidata, koju je uputila stranka Narod i Pravda (NiP). Umjesto barem površnoga doticanja merituma stvari lakonski je ocijenjeno kako je to „pokušaj discipliniranja“. „U njemu se nama prijeti. Do sada je samo HDZ Dragana Čovića radio na ovakav način i imao ovakav odnos prema Islamskoj zajednici i reisu-l-ulemi“, stoji u priopćenju IZ-e BiH.
Reakcije je, dakle, bila upravo na matrici kako je ef. Cerić 10. 1. 2009. odgovorio novinaru Senadu Hadžifejzoviću kada ga je ovaj pitao o izgradnji rezidencije u Sarajevu – da najprije želi „pohvaliti Općinu Stari Grad što je ovih dana u rekordnom roku osigurala sve uvjete da vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić gradi svoju rezidenciju od 5 000 kvadratnih metara“. Odnosno: ‘ko si ti da mene to pitaš?
Ipak, nedvojbeno je kako postoje mnogi muslimani i poglavito Bošnjaci kojima smeta ovakav politički angažman Islamske zajednice, a koliko su postojani i čine li „kritičnu masu“ vrlo brzo će se prepoznati.
A Katolička Crkva?
I da zaključimo temu: što je s Katoličkom Crkvom?
Umjesto odgovora preporuka i poziv (danas se u duhu društvenih mreža kaže izazov – challenge): neka oni koji se ovdje nađu prozvanima i koji se isključivo brinu za „svoje“, i kojima su „puna usta Bosne“ (ali neke „njihove“ koja to više ne bi bila)…neka pogledaju istupe biskupa Bosne i Hercegovine od početka 1990-ih do danas. Neka pronađu u bilo kojem službenom priopćenju BK BiH ili pojedinih biskupija išta što bi bilo isključivo i što bi religijski i nacionalno drugačije ljude dehumaniziralo i imalo prizvuk rata!
Da malo damo smjerokaza: nijedan svećenik koji bi uzeo pušku – ne bi više mogao biti svećenik; svaki koji bi blagoslivljao oružje – ne bi to mogao činiti u ime Katoličke Crkve jer takvoga obreda naprosto nema; svaki biskup ili svećenik koji bi se samo pokušao aktivno baviti politikom ne bi više mogao biti biskup ili svećenik… Pa provjerite!
I uistinu, ako ikada onda je sada trenutak očitovati razdvojenost države i religije, profanoga i svetoga, političkoga i vjerskoga. Na uzavreloj političkoj sceni, kada se u mnogim glavama dimi jer su im srca ostrašćeno zapaljena, potrebno je gasiti vatre blagom vodom vjere, koja će prati grijehe – pa i grijehe struktura, a neće ugušiti grješnika nego ga činiti boljim čovjekom da bi stvarao bolje društvo. A to se ne može činiti pozivom na „prebrojavanje“!
Valjda nitko ne očekuje da je to primarni zadatak politike…
/HMS/