Sasvim je nebitno koje je pitanje motiviralo visokog predstavnika da reagira uz galamu i gestikulaciju koja nikako ne pristaje jednom diplomati. Ako je istina da ga je na burnu reakciju motiviralo pitanje novinarke o Izbornom zakonu i privrženosti Hrvatima u BiH (premda tu privrženost nismo imali prigodu vidjeti još uvijek) onda njegova reakcija nikako nije smjela biti praćena generalizirajućim stavovima o (svim) političarima.
Piše: Sanja Vlaisavljević, Hrvatski Medijski Servis
No, ako je uistinu okidač za disonantne tonove bilo novinarkino pitanje, onda se izravno odgovara novinarki na drsko i tendenciozno postavljeno pitanje. Tad bi rečenica glasila: „Novinarska pitanja su smeće, potpuno smeće. Svega mi je preko glave.“ No, nažalost nije tako glasila. Jasna poruka je da su svi političari na bh. sceni smeće. To da je visokom predstavniku, tek postavljenom na tu funkciju, svega preko glave, morala bi biti njegova osobna stvar a ne nikako stvar žitelja BiH kojima ta galama nije ništa promijenila. Stoga, ispad, ili kako se u struci kaže „dekompenzacija“, visokog predstavnika otkriva veoma važne momente.
Prije svega, njegov duboki prijezir prema ovdašnjim političarima koji on pravda navodnim poštovanjem prema narodima. Onaj tko ne poštuje legitimne političke predstavnike jednog naroda ne poštuje ni taj narod. Smeće političari – smeće narodi!
Možda, čak, ova generalizacija i ima smisla. Vladajuće političke stranke ne bi bile vladajuće da iza njih ne stoje narodi koji im daju povjerenje. Zar netko uistinu može povjerovati da bi Hrvati dali svoje povjerenje Željku Komšiću prije nego Draganu Čoviću? Zar zaista netko, osim Republike Sarajevo, misli da se hrvatsko pitanje brani iz profiterskih fotelja „zlatnog ljiljana“? Dakako, da ne misli. Ne bi HNS dao puno povjerenje HDZ-u da misli drukčije. Stoga, jedino što bi morao glasno i nanovo ponavljati visoki predstavnik jeste izmjena Izbornog zakona. Svjesni smo da to nije rečenica koja osigurava komoditet visokog predstavnika u Sarajevu, ali je jedina koja vraća povjerenje u njegovu misiju. Kada govorimo o konstitutivnosti, baš kao što je za neki medij i izjavio Schmidt, nema većine i manje. Svima mora pripadati jednako.
Drugo i još važnije, sad smo se mogli uvjeriti da pozicija takozvanog visokog predstavnika nije ništa drugo nego pozicija suverena, monarha pa čak i diktatora. „Najviši tumač Ustava“ lako se pretvori u vladara opijenog neograničenom vlašću. Prijetiti političarima znači prijetiti narodima. Vladajuće političke stranke su na vlasti jer su ih narodi birali. Narodi ne vjeruju (još uvijek) alternativama koje im se nude. Pa zamislimo da Hrvati prihvate Komšića kao alternativu za Čovića. Bećirovića kao alternativu Izetbegoviću ili Šarovića za Cvijićku!?! I da, mogu se ovi političari ne sviđati nekim krugovima oko tzv. NVO sektora ili međunarodne zajednice, ali realnost ili politička zbilja je na strani vladajućih političkih stranaka. Sve ostalo je ideologiziranje i zanemarivanje realnosti.
No, ima ovdje još jedan veoma važan moment. Predstavnici Republike Sarajevo trebaju napokon odlučiti što je njihov najvažniji ulog u pritiscima na visokog predstavnika tj. u njegovom javnom ucjenjivanju: jesu li to europske vrijednosti građanske jednakosti ili zaštita islamskih vrijednosti u glavnom gradu BiH? Jer, ta lažna dilema je neki dan javno postavljena u otvorenom pismu Azre Zornić u kojem se svako rješavanje hrvatskog pitanja kroz Izborni zakon predstavlja kao islamofobija. Ako doslovno uzmemo pitanje gospođe Zornić upućeno „HerrSchmidtu“ a koje glasi „Jeste li vi islamofob?“ onda je jasno da većinski narod sebe razumijeva kao isključivo vjersku skupinu čiju religiju i ustavne privilegije treba zaštiti paragrafima Izbornog zakona.
/HMS/