Srpska kvislinška vlada iz vremena Drugog svjetskog rata, kojoj je privremeno na čelu bio Milan Aćimović, od travnja do kolovoza 1941., a kasnije od kolovoza 1941. Milan Nedić, surađivala je s nacistima od početka do kraja rata. U Srbiji nakon 1941. godine gotovo da nije bilo masovnog antifašističkog otpora, a oslobođenje Beograda i Srbije je prije svega djelo Crvene Armije.
Vrlo izražena mržnja i progon Židova u Beogradu i Srbiji 1941. samo je nastavak stoljetnog antisemitzma u Srbiji. Sve to napisao je Phillip Cohen u pismu 1992. godine u kojem tvrdi da je povijesni antisemizam konstanta u Srbiji i izvan II. svjetskog rata.
No, kako je jednom rekla velika lady Margaret Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije, na početku ratnih sukoba i velikosrpskog imperijalizma početkom 1990-ih kako postoje korisni “argumenti protiv aktualnih mitova o povijesti Srbije u Drugom svjetskom ratu. Razmatrajući podrobno srpski nacionalsocijalizam i antisemitizam iz prošlosti, oni nam omogućuju da lakše shvatimo kako vladajući mentalitet u Beogradu tako i korijene današnje tragedije u (bivšoj) Jugoslaviji”.
Jedan od uspostavljenih mitova je da je Srbija zemlja u kojoj nije bilo antisemitizma, a da je Hrvatska kroz povijest imala izraženi antisemitizam.
Ovaj citat jedne od velikanki međunarodne politike Margaret Thatcher najbolje opisuje pokušaj srpske vanjskopolitičke mašinerije da u Ujedinjenim narodima u New Yorku skandaloznom izložbom ‘Jasenovac-pravo na nezaborav’, koju je otvorio kontroverzni srbijanski šef diplomacije i nekadašnja Miloševićeva desna ruka Ivica Dačić, prikaže hrvatski narod kao antisemitski i genocidni narod, a s druge strane ponovno prikaže Srbe isključivo kao žrtve i narod koji nije pokazivao antisemitske osjećaje.
Istina je suprotna – Srbija je povijesno zabilježeno zemlja sa izraženim antisemitizmom, dok kod Hrvata izraženog antisemitizma nije bilo, osobito ne u takvom obliku kao u Srbiji od početka 19. stoljeća pa slijedećih 150 godina do početka holokausta.
Donosimo pismo koje je Philip J. Cohen, američki publicist židovskih korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH, 27. veljače 1992. uputio rabinu Abrahamu Cooperu iz centra Simon Wiesnthal. U pismu Cohen uspješno raskrinkava velikosrpsku propagandu koja je početkom devedesetih Hrvatsku optuživala za fašizam i antisemitizam. Cohen ističe da je antisemitizam duboko ukorijenjen u povijest Srbije, piše hkv.hr
Philip J. Cohen o velikosrpskoj propagandi i srpskome antisemitizmu
Poštovani rabine Cooper,
u tijeku je kampanja kojoj se želi američku židovsku zajednicu uvjeriti da Srbi vole Židove. U toj se kampanji želi reći i to da u Hrvatskoj postoji rastući fašizam i antisemitizam. Svrha ovoga pisma jest sagledati tu propagandnu kampanju. Ovdje donosim dokaze: 1. Da Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma, koji nesmanjen djeluje i danas, 1992. 2. Srpska „ljubav“ prema Židovima politički je motivirana – žele pridobiti simpatije i potporu Židova za srpske terorističke ambicije. 3. Srbi zlorabe žrtve Holokausta u susjednoj Hrvatskoj i Bosni u propagandne svrhe, ali ne daju pošten prikaz Holokausta koji se dogodio u Srbiji.
Srpski antisemitizam je povijesna konstanta
Židovske zajednice koje su živjele na onome dijelu Balkana koji je bio pod osmanskom vlašću stoljećima su uživale relativnu stabilnost i sigurnost. Tome je došao kraj početkom 19. stoljeća, kada se raspalo Osmansko Carstvo i kada se pojavila država Srbija. Srpsko protjerivanje Židova iz Beograda i okolice počelo je s vladavinom Karađorđa Petrovića, ubrzo nakon uspješnog srpskog ustanka protiv turske vlasti, godine 1804. Kasniji progoni Židova dogodili su se 1846. i 1861.
Srpski je antisemitizam snažno došao do izražaja u listopadu 1940., šest mjeseci prije njemačke invazije na Jugoslaviju, kada je srpska monarhija donijela zakon kojim je Židovima ograničila poslovanje i upis na sveučilište (Prilog A). Sljedeće godine, u listopadu 1941., srpske su vlasti, koje su surađivale s nacistima, izdale antisemitske poštanske marke na kojima se prikazuje židovsko-komunističko-masonska zavjera za ovladavanje svijetom. Kao što ih se na tim markama prikazuje, Židovi su bili poniženi, izjednačeni sa zlom i krajnje pokorni. Prilažem jednu uvećanu kopiju tih maraka (Prilog B) i njihov detaljan opis (Prilog C).
Srbi već 50 godina nastoje uvjeriti svijet da su sve zlo u Jugoslaviji počinili Hrvati.
Istodobno su cijelo to vrijeme nijekali da je ratna vlada Milana Nedića bila fašistička, da je Srbija imala značajnu vojnu i civilnu vlast u vrijeme njemačke okupacije, da je donijela zakone o rasnoj čistoći, da je sudjelovala u uništavanju Židova u Srbiji te da su Srbi imali koncentracijske logore.
Srbija skriva dokaze o Holokaustu nad Židovima
No, objavljeni i provjereni dokazi, koja je Srbija nastojala sakriti, jasno pokazuju sve naprijed navedeno.
(1) Srpska kvislinška vlada iz vremena Drugog svjetskog rata, kojoj je privremeno na čelu bio Milan Asimović, od travnja do kolovoza 1941., a kasnije Milan Nedić, surađivala je s nacistima od početka do kraja. Nedić je osobno blisko surađivao s lokalnim nacističkim dužnosnicima i osobno se sastao s Hitlerom (2) u njegovu zapovjedničkom bunkeru 19. rujna 1943. (Prilog D). U studenome 1941. Mihajlo Olcan, ministar u Nedićevoj vladi, hvalio se u srpskim novinama Obnova da je „Srbiji dopušteno ono što nije dopušteno nijednoj drugoj okupiranoj zemlji, tj. da uspostavi zakon i red vlastitim oružanim snagama“. (3)
S nacističkim blagoslovom Nedić je osnovao Srpsku državnu gardu, kao sastavni dio Srpske državne sigurnosti, koja je bila pod zapovjedništvom Dragomira Jovanovića, bivšeg dužnosnika grada Beograda. (4) Drugi čovjek po snazi, odmah iza Nedića, bio je Dimitrija Ljotića, ideolog fašizma koji je, mnogo godina prije nacističke okupacije, osnovao Srpsku fašističku stranku. Ljotić je organizirao srpske dragovoljačke postrojbe, čija je glavna zadaća bila hvatati Židove, cigane i partizane, i odvoditi ih na smaknuće. U siječnju 1942. list Obnova pohvalno je izvijestio o tome kako je 12. postrojba Srpskih dragovoljačkih snaga uhvatila u Nišu sedam Židova. (5) Nisu samo Nijemci ubijali Židove u Srbiji.
Tijekom 1941. novine Obnova (6) i Naša Borba (7, 8) objavljivale su članke o tome da su Židovi stari neprijatelji srpskoga naroda te kako Srbi ne bi trebali čekati da Nijemci počnu istrjebljivati Židove. Koncentracijski logor Banjica, u Beogradu, bio je „u vlasništvu i pod upravom“ isključivo Srbije. Pretvaranje tamošnje bivše vojarne 18. pješačke divizije u koncentracijski logor, kao i troškovi rada samog logora financirani su iz proračuna grada Beograda. (9) Zapovjednik toga logora bio je srbijanski policajac Svetozar Vujević. (10) Svi podatci o preživjelima koncentracijskog logora Banjica bili su napisani isključivo srpskim jezikom i ćiriličnim pismom. (11) Ti podatci pokazuju da je kroz taj logor prošlo najmanje 23.697 žrtava. Među njima je bilo mnogo Židova, uključujući i najmanje 798 djece. (12) Srpski su čuvari strijeljali najmanje 120 djece. (13)
Jedna je srpska tvrtka bila sklopila s nacističkom Gestapo uredom u Beogradu ugovor za kupnju odjeće židovskih žena i djece (14) usmrćenih u pokretnim nacističkim plinskim kamionima, u kojima su Židove ubijali dok su ih vozili cestama izvan Beograda, 1941. i 1942. U oglasima za novačenje objavljivanim u novinama za srbijanske policijske snage pisalo je da „kandidati ne smiju imati nimalo židovske ni ciganske krvi“. (15) Istodobno je Srpska pravoslavna crkva otvoreno surađivala s nacistima, a velik dio svećenika javno je branio progon Židova. U studenome 1941. srpski pravoslavni svećenik Dušan Popović izjavio je u crkvi Sv. Marka u Beogradu: „Mi smo izdani i prodani. Crv izdaje i korupcije, koji je utjelovljen u judaizmu, prodro je u srž Jugoslavije“. (16) Dana 30. siječnja 1942. metropolit Josif, privremeni poglavar Svete sinode Srpske pravoslavne crkve, objavio je proglas kojim je zabranio prijelaz Židova na srpsko pravoslavlje. (17)
Tim je proglasom, izdanim u suradnji s nacističkim okupacijskim vojnim vlastima, spriječen jedan način spašavanja židovskih života. U kolovozu 1942. Nedićevo vijeće ministara donijelo je uredbu kojom je proglašeno da sva židovska imovina u Srbiji postaje vlasništvo Srbije. (18) Istoga mjeseca, dr. Harald Turner, SS-ov 3 opunomoćenik za Srbiju, pohvalio se da je Beograd prvi europski grad koji je postao Judenfrei. (19) Od 11.970 beogradskih Židova samo ih je 1.115 preživjelo rat. (20) Ukupno je istrijebljeno 94% Židova koji su živjeli u Srbiji (21), dijelom zbog visoke razine suradnje srbijanske vlade, Srpske pravoslavne crkve i srbijanske javnosti s nacistima. Na jednom javnom okupljanju u Kruševcu ministar Mihajlo Olcan, koji je surađivao s nacistima, „zahvalio je Bogu što jako snažna šaka Njemačke nije udarila u glavu srpskoj naciji“ nego „u glavu Židovima u našoj sredini“. Olcana je zatim blagoslovio srpski pravoslavni svećenik Hranislav Popović, koji je bio nazočan. (22)
Od kraja Drugog svjetskog rata jugoslavenska vlast, u kojoj su prevlast imali Srbi, nije bila prijatelj Izraela ni židovskog naroda. Kada je izraelski predsjednik vlade Ben-Gurion pri put zatražio da Izrael bude primljen u Pokret nesvrstanih zemalja, Beograd je to odbio, jer je bio naklonjen Arapima. Beogradska je vlada godinama pomagala i obučavala teroriste PLO-a. Odmah nakon ubojstva Leona Klinghoffera na brodu Achile Lauro, Abu Abas bio je radosno dočekan u Beogradu. Za vrijeme perzijskog Zaljevskog rata Beograd je podupirao svoga saveznika Irak. Detaljan prikaz jugoslavenske potpore terorizmu sadržan je u jendom specijalnom Izvješću kongresne radne skupine (Prilog E). Nažalost, antisemitizam i danas ustrajava u Srbiji. List Pravoslavlje od 15. siječnja 1992., službeni list Srpske pravoslavne crkve, objavio je jedan članak pod naslovom: „Židovi opet raspinju Krista“ (Prilog F).
Srbija optužila židovski lobi da je pomagao priznanje Hrvatske!
Početkom ovoga mjeseca službena novinska agencija Tanjug, sa sjedištem u Beogradu, objavila je da je Rusija priznala Hrvatsku zahvaljujući manipulacijama židovskog lobija. To su komentirale moskovske novine Izvestia (Prilog G).
S obzirom na sve izneseno, nepristojno je što je jedan članak dr. Klare Mandić, iz Društva srpsko-židovskog prijateljstva iz Beograda, nedavno naširoko publiciran u židovskim novinama diljem Sjeverne Amerike (Prilog H). U tome članku piše kako su navodno Hrvati u Petrinji, u rujnu 1991., ubili Židovku po imenu Ankica Konjuh, i zaključuje: „Tko će od nas biti sljedeći?“ No, istina je da Ankica Konjuh, bog joj dao pokoj duši, nije bila Židovka, i tu je činjenicu doktorica Mandić saznala 23. prosinca 1991. ili oko toga datuma, kada se u Beogradu sastala Federacija židovskih zajednica Jugoslavije i rekla doktorici Mandić da prestane pogrješno predstavljati Ankinu Konjuh kao prvu židovsku žrtvu toga rata (Prilog I). Susreo sam se s doktoricom Mandić i čuo njezin govor 20. veljače 1992. U Hillel Houseu Sveučilišta Georgetown u Washingtonu, D.C. Osobno sam vidio kako doktorica Mandić uručuje gore spomenuti članak tamošnjem rabinu, bez ikakva komentara.
Sama je rekla da ima malo Židova u Društvu srpsko-židovskog prijateljstva, ali je to brzo pripisala jednostavnoj činjenici da Srba u Srbiji ima brojčano znatno više. Ali, istina je da aktivnosti doktorice Mandić nemaju blagoslov ni potporu srbijanske židovske zajednice. Zapravo, židovski intelektualci u Srbiji sumnjaju u motive toga društva (Prilog J). Doktorica Mandić za sebe kaže da je očevidac toga sukoba (Prilog K), ali od početka rata nije imala nijedan izravan kontakt ni s jednim od devet židovskih zajednica iz Hrvatske. Suprotno tome, prilažem izjave dvaju bona fide židovskih očevidaca, Nenada Porgesa i Darka Fischera (Prilozi L i M). Nenad Porges je predsjednik Židovske zajednice grada Zagreba, gdje živi 1.200 od 2.000 hrvatskih Židova. Darko Fischer je predsjednik Židovske zajednica grada Osijeka, gdje je Centar Židovske zajednice bombardirala Jugoslavenska vojska, kojom zapovijedaju Srbi (Prilog N).
Kada su doktoricu Mandić zamolili da komentira bombardiranje sinagoge u Dubrovniku, rekla je da tamošnja sinagoga nije 4 ni oštećena. Ali, Židovi očevidci s time se ne slažu (Prilog O). Dakle, nije se moguće oteti dojmu da je doktorica Mandić više zainteresirana za srbijanske (propagandne) interese negoli za dobrobit Židova. U biti, njezinu turneju govora po Sjevernoj Americi, iz veljače 1992., nije promicala nijedna američka ni kanadska židovska organizacija ni Židovska zajednica grada Beograda. Tu je turneju promicala tvrtka Wise Communications, koja se bavi odnosima s javnošću i ima sjedište u Washingtonu, i koja zastupa srbijansku naftnu kompaniju Jugopetrol, što je samo maska pod kojom zastupa komunističku beogradsku vladu. Američko židovsko-srpsko društvo prijateljstva, sestrinska organizacija Društva doktorice Mandić iz Beograda, na najnepošteniji način izrabljuje Holokaust. Ta se kalifornijska podružnica zdušno trudila i trudi izjednačiti položaj Srba i Židova tijekom Drugog svjetskog rata, kao žrtava Hrvata. Njihov je bilten pun priča o ustaškim zvjerstvima (Prilog P). No, taj selektivan prikaz povijesti sadrži ozbiljne manjkavosti, a to su: nikada ne spominju srpsko sudjelovanje u Holokaustu ni srpski genocid nad Hrvatima i slavenskim muslimanima.
Laži o četnicima dolaze iz Beograda
Vrijedno je sagledati bosanske muslimane, koji su 500 godina mirno živjeli sa židovskom sefardskom zajednicom. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata srpski su četnici, po izričitoj zapovijedi svoga vođe Draže Mihajlovića, nastojali iskorijeniti sve ne-Srbe iz Srbije, Bosne i Hercegovine, i Hrvatske, i u tome su pohodu poklali između 86.000 i 103.000 slavenskih muslimana. (23, 24) Danas mnogi Srbi ponosno ističu da su četnici bili njihove obrambene snage u Drugom svjetskom ratu, ali to je jednostavno povijesni revizionizam. U stvarnosti, četnici, koji su u prvome redu željeli restaurirati srpsku krunu i teritorijalnu ekspanziju srbijanske države, bili su moralna inačica hrvatskih ustaša. I jedni i drugi bili su stopostotni počinitelji genocida. K tome, četnici su surađivali i s nacistima i s fašistima pa su židovski borci odlučili napustiti četnike i priključiti se Titovim partizanima. U rujnu 1991., nakon što sam otkrio spomenuti bilten Američkog židovsko-srpskog društva prijateljstva (Prilog P), telefonirao sam njegovu uredniku gospodinu Grujiću. Prvo je nijekao da se Holokaust ikada dogodio u Srbiji. Kada sam mu nabrojio nekoliko koncentracijskih logora, rekao mi je da su Hrvati tada bili došli u Srbiju i vodili te logore, što je toliko smiješno da ne zaslužuje nikakav daljnji komentar.
Prijetvorni povijesni revizionizam dolazi iz Srbije
Zbog toga prijetvornog povijesnog revizionizma teško mi je vjerovati da su takvi Srbi naučili lekciju iz Holokausta. Danas Srbi, u dijelovima Hrvatske pod srpskom vlasti, prisiljavaju Hrvate da nose crveno- bijele trake oko ruke, što sablasno podsjeća na žute trake koje su Židovi u Srbiji bili prisiljeni nositi za vrijeme Holokausta (Prilog Q). Doktorica Mandić glavni je zagovornik gledišta da u Hrvatskoj raste antisemitizam, a njezine optužbe usredotočene su na dr. Tuđmana. Ali, židovski čelnici u Hrvatskoj i Židovi koji posjećuju Hrvatsku svjedoče da u Hrvatskoj nema nikakva dokaza o državnom antisemitizmu. Optužbe protiv Tuđmana ne proistječu toliko iz njegovih poteza prema Židovima, koji su potpuno dobroćudni (Prilozi R i S), nego iz prevedenih isječaka iz njegove kontroverzne knjige Bespuća (Prilozi T, U i V). No, vrijedno je primijetiti da gotovo sve te isječke američkim čitateljima milostivo stižu uglavnom iz jednog izvora – iz Beograda. No, nitko do sada nije točno preveo naslov te knjige, koji glasi: „Bespuća povijesne stvarnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja“. Knjiga u biti istražuje čovjekovu nehumanost prema čovjeku i daje pregled genocida tijekom ljudske povijesti.
Iako u načelu Židovi nisu fokus te knjige, opisani su pokolji Židova iz raznih povijesnih razdoblja. Nažalost, dubokoj temi ove knjige pristupljeno je na prilično nespretan način. Knjiga doista sadrži dijelove kojima nedostaje senzibiliteta prema židovskim osjećajima i židovski su čelnici u Hrvatskoj prvi izrazili oštru kritiku na račun Bespuća. Ipak, svaki pošteni čitatelj može reći da ta knjige nije opravdavanje Holokausta, za što je neki optužuju, ni nijednog čina genocida iz bilo kojeg vremena. Autor također hvali Židove. U jednom poglavlju, koje nikada ne navode (srpski izvori), Tuđman kaže da su Židovi najciviliziraniji narod na zemlji. Zato bi bilo razborito prevedene isječke prihvaćati s oprezom, budući da ta knjiga može biti predmet namjerne manipulacije. Daljnje vrednovanje ove knjige mora pričekati bona fide prijevod. Kao što znamo, Istina je prva žrtva rata i komunizma.
U Jugoslaviji su vladali Srbi
Nažalost, u Jugoslaviji, u kojoj su vladali Srbi, prisutni su i rat i komunizam. Moramo biti svjesni da je židovska zajednica omiljena meta propagandista. Beograd osobito zlorabi židovsku osjetljivost na Holokaust u pokušaju da pridobije simpatije Židova na stranu Srba, koji sebe prikazuju kao žrtve, dok skrivaju svoju ulogu zločinaca i anitsemita. S obzirom na naprijed navedene dokaze, čovjek mora propitivati pravu prirodu i značenje novostečene ljubavi Srba prema židovskome narodu.
Srdačno, Philip J. Cohen
Dodatak: Što je o Srbima, lažima i patriotizmu rekao ‘otac nacije’ Dobrica Ćosić?
„Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima – to je apokalipsa laži.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 135.).
„Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici, na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168).
Izvor: narod.hr