Za mene lijep konj nikada nije skup, kaže vitalni 85-godišnji Mato Ćurić iz Sibinja koji trenutačno brine za njih šest.
“Konji su moj veliki ponos, oni su mi sve Otkad postojim nikada ujutro nisam spavao do 5 sati. Ni nedjeljom, ni za Božić, ni Uskrs. Svako jutro oni u 4 sata dobiju hranu i vodu. Bilo ljeto ili zima. Uljepšali su mi život. Za mene lijep konj nikada nije skup”, govori za agroklub.ba vitalni 85-godišnji Mato Ćurić iz Sibinja (Hrvatska), veliki zaljubljenik u ove životinje kojima se bavi već 67 godina.
I sada Mato u svojoj staji brine o njih šest, pomaže unuku Toniju, koji je ljubav prema ovim životinjama naslijedio od djeda, ali kao mlad i poslovan čovjek nema toliko vremena za njih.
“Otkad znam za sebe, znam i za njih. Kada sam bio mali uvijek sam ih jahao s didom. Nisam puno radio u štali, to djed Mate nije dozvolio”, kaže 23-godišnji Toni Ćurić, voditelj prodaje u renomiranoj obiteljskoj kompaniji Agromens iz Bartolovaca kod Slavonskog Broda koja se među ostalim bavi uvozom, prodajom i servisiranjem poljoprivrednih strojeva poznatih europskih proizvođača.
Toni je kao vlasnik OPG-a prošao na natječaju za mjeru 4.1.1. Programa ruralnog razvoja za mlade poljoprivrednike i dio novca od bespovratnih 50 tisuća eura uložio u kupnju hrvatskih hladnokrvnjaka o kojima sada brine njegov vitalni djed Mato.
“On je veliki zaljubljenik u te četveronožne ljepotane. Vitalnije osobe u tim godinama, u devetom desetljeću, još nisam upoznao. Vrlo je vrijedan i sposoban, on konje pozna u dušu i ne može zamisliti život bez njih”, kaže Toni.
“Imam 85 godina i još se dobro osjećam. Svaki dan ručnom kosom kosim zelenu travu i njome hranim konje”, napominje Mato dodajući da je ljubav prema njima počela daleke 1957. godine. Tada je, kaže, počeo raditi u šumi i uvijek ih imao dosta. Držao je i lipicanere, ali nema boljeg od posavca, ističe.
“Ove godine prodao sam dva posavca stara po 2,5 godine za 8 tisuća eura. A za ova dva, Sokola i Rubina, dobivam 9 tisuća eura, ali ne dam ih za te novce. Jedan je star dvije, jedan tri godine, malo ćeš vidjeti takvih lijepih konja”, pokazuje svoje miljenike u štali s kojima se rado druži i brine oko njih.
Čitav život radi s konjima, nekada je imao veliku štalu i u njoj njih petnaestak.
“Sam ih napajam, hranim i brinem o njima. Za sada me zdravlje služi, mogu još raditi s voljom, nisam nikad bio kod liječnika, nemam po što ići kod njega. Ne bole me ni noge ni drugo, boli me samo glava zbog konja, to može držati samo lud čovjek”, šali se Mato, a ne može bez njih.
Kaže dok bude mogao držat će ih. Na pitanje što mu znače lijepi konji u štali koji sada ništa ne rade, odgovara:
“Ono što strastvenom pijancu znači rakija, a pušaču cigareta, to meni znače moje životinje”. I njegova pokojna supruga Ljubice koja je umrla prije sedam godina bila je također velika zaljubljenica u konje. A od 1960. godine, kada se oženio njome koja je iz Podvinja, svake godine na blagdan svetog Ante Padovanskog kojemu se zavjetovao pješice odlazi u to petnaest kilometara udaljeno mjesto, a tako se i vraća kući. I sada kada ima 85 godina…
Inače, Mato se napješačio i sa svojim konjima koje je kupovao u raznim mjestima bivše države. Pješice je dovodio iz Ivanić-grada, Siska, Travnika, Banja Luke, Uljanika, Gaja… Nema odakle nije. A prodavao je svoje u mnoga mjesta Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Makedonije, Slovenije…. Često je obilazio sajmove i druga događanja na kojima je, kaže, uživao u ljepoti ovih životinja koje su nekada bili veliki čovjekovi pomagači u poljoprivredi, šumarstvu i u drugom poslovima.
“Sada naši ništa ne rade, ali volimo ih imati. S njima sam puno postigao u životu. Uvijek sam imao dobra grla, puno radio s njima, dobro se zarađivalo, s njima sam doživio jedno veliko zadovoljstvo. Oni su moj veliki ponos, oni su mi sve, uljepšali su mi život”, s puno strasti o tim plemenitim životinjama i sada priča vitalni 85-godišnji konjogojac Mato Ćurić.
Izvor:pogled.ba