Osim na kazališnim daskama, Ivica Vidović je i na filmu ostvario niz velikih ostvarenja. Kao jedan je od najistaknutijih i najzanimljivijih filmskih glumaca koji su se pojavili u kasnim ’60-ima kontinuirano je nastupao na filmu surađujući uspješno s redateljima i starije i mlađe generacije.
Ivica Vidović rođen je u Beogradu 10. svibnja 1939., a umro u Zagrebu 2011. Hrvatska kazališna i filmska umjetnost ga pamti kao jedno od najvećih glumačkih imena u povijesti svog postojanja.
Na Kazališnoj akademiji u Zagrebu diplomirao je 1963. godine nakon čega počinje raditi u zagrebačkom HNK, a kroz karijeru je bio član i drugih kazališnih kuća (Dramsko kazalište Gavella, Teatar &TD, česte suradnje sa HNK u Splitu…).
Nastupao je u mnogim predstavama, od kojih su neke antologijske te su svojim kvalitativnim dometima mijenjale sliku hrvatskog kazališta. U kazalištu Gavella Ivica Vidović je prvi put zaigrao u Jazavcu pred sudom, koji je premijerno izveden 1966., i od tada u kazalištu u Frankopanskoj nastupa u velikom broju naslova, nezaobilaznih u osvrtu na povijest toga teatra.
Osim na kazališnim daskama, Ivica Vidović je i na filmu ostvario niz velikih ostvarenja. Kao jedan je od najistaknutijih i najzanimljivijih filmskih glumaca koji su se pojavili u kasnim ’60-ima kontinuirano je nastupao na filmu surađujući uspješno s redateljima i starije i mlađe generacije.
U film unosi novi tip introvertiranoga, u biti deziluzioniranoga suvremenoga urbanog junaka (odnosno antijunaka), a glumio je i zbunjene, nesnalažljive likove, marginalce i gubitnike. Ivica Vidović uspio ih je sugestivnom interpretacijom učiniti privlačnima, bliskim i zapamtljivim, dijelom i svojim mladolikim izgledom, pomalo sporih, “melankolično-snenih reagiranja”. Osobito sugestivno tumači zbunjene, u prikazanim životnim i posebno političkim okolnostima, nesnalažljive osobe.
Tijekom skoro 50 godina ostvario je niz značajnih filmskih ostvarenja. Ideal borca NOB-e u Zasedi (1969.), beckettovskog junaka u iščekivanju u filmu Idu dani (1970), prigradskog marginalca u filmu Kužiš stari moj (1973.), intelektualca psihičkim terorom primoranog na kolaboraciju u Prijekom sudu (1978.), te usamljene intelektualce u Ritmu zločina (1981.) i Čovjeku koji je volio sprovode (1989.). Posebnost u njegovu filmskom opusu predstavlja lik (s crnohumornim značajkama) sovjetskog klizačkog šampiona u filmu W. R. Misterije organizma (1971.) Dušana Makavejeva.
U kontekst stvorenog tipa potpuno se uklapa jedan od njegovih najpopularnijih likova – Servantes. Osobenjak i autsajderski pjesnik Servantes, simbol izglobljenih duša iz TV-serije Naše malo misto i filma Servantes iz našeg malog mista. Ove uloge su mu donijele ogromnu popularnost, kao i kasnije naslovni lik u tv-seriji Inspektor Vinko Kreše Golika.
Izvor: narod.hr