Dani su godine kada se prisjećamo blajburške tragedije i svih žrtava Hrvatskog križnog puta. Broj ljudi koje su tijekom i nakon II. svjetskog rata od Bleiburga i zatim diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine pa sve do Makedonije bez suda mučili i ubijali partizani ni danas nije poznat jer je najveći broj masovnih grobnica još uvijek neistražen. Uznemirujuća je pomisao da svakodnevno hodamo po neobilježenim i nepoznatim masovnim grobnicama žrtava komunističkih zločina. No ipak, iako polako, u javnosti se pojavljuju neke informacije koje nam rasvjetljuju istinu o tim zločinima i osobama koje su sudjelovale u njima. Neki su od njih su dobro poznate ličnosti koje se štovalo tijekom komunističkog režima, a kojima neki i danas odaju počast. Primjerice, malo je poznato da je Većeslav Holjevac, zagrebački gradonačelnik u razdoblju 1952.-1962., čije ime nosi jedna avenija u Zagrebu, a u njoj se nalazi i njemu posvećen spomenik, bio također uključen u ratne i poslijeratne zločine.
Večernji list izvijestio je 2010. o podizanju kaznene prijave protiv nepoznatih osoba koje je u ratnom pohodu na karlovačku bolnicu 17. studenoga 1941. vodio Većeslav Holjevac.
Večernji navodi kako u prijavi stoji da je Većeslav Holjevac vodio četničko-komunističku jedinicu te da je jedna naoružana grupa od njih upala u karlovačku bolnicu želeći doći do partizana Marijana Čavića.
Uz prijavu su priloženi dokazi o ubojstvu dvojice bolesnika, Dragutina Buzeka i Ivana Jagića. Iz bolnice su odvedeni u pidžamama i zaklani, o čemu postoji dokumentacija. Od smrti je spašen Šerif Demirović, kojeg je bolničar Stjepan Kovačić sakrio na bolničkom tavanu, a zarobljen je i portir Gusta Bajuk.
– Želimo naglasiti da nemamo ništa protiv te akcije i pokušaja oslobađanja zatvorenika, no odvođenje bolesnika iz bolnice i njihovo masakriranje nije herojsko djelo nego ratni zločin jednak pokolju u vukovarskoj bolnici. – rekao je tom prilikom Željko Mrljak, predsjednik karlovačkog ogranka Udruge ratnih veterena koja je Županijskom državnom odvjetništvu podigla kaznenu prijavu.
Od tada nije moguće naći novije vijesti o tome što je ŽDO poduzelo.
Osim ovog zločina, Zagrepčanin Veljko Zgurić za Večernji list se 2011. prisjetio kako je Većeslav Holjevac nakon rata u zagrebačkom logoru mučio i tukao zarobljenike.
Omiljeni zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, o kojemu su ispjevani hvalospjevi i kojemu su njegovi sugrađani podignuli spomenik kao zahvalu za sve dobro što je napravio za grad, obični je zločinac koji je mučio i tukao zarobljene sunarodnjake u Prečkom na livadi – s tugom u očima ispričao je Zagrepčanin Veljko Zgurić, devedesetogodišnjak koji je, kaže, pretrpio sve muke Križnoga puta i ostao živ, pisao je 2011. Večernji.
Te ratne 1945. godine proveo je, tvrdi, pet dana ležeći na vlažnoj livadi, bez hrane i vode, u nemilosti tadašnjeg partizanskoga pukovnika, Karlovčanina Većeslava Holjevca.
– Ljudi su bježali kada bi se on pojavio na livadi jer su znali što će im napraviti. Tukao je svakoga tko bi mu došao pod ruke. Bio je to najbahatiji čovjek kojega sam sreo, no nikada neću shvatiti kako nije optužen za zločine koje je počinio – dodao je Zgurić.
U prolazni vojni logor, odnosno na livadu ograđenu bodljikavom žicom u naselju Prečko, dospio je kao zarobljenik partizanske vojske s još četiri tisuće muškaraca, a bili su to mladi ljudi do 40 godina koje je partizanska vojska zarobila i iz Maribora te drugih gradova deportirala u Zagreb.
– Imao sam sreće što sam preživio. Moj bratić iz Karlovca, koji je rodni grad i gradonačelnika Holjevca, bio je ustaški zastavnik pa sam ja na poseban način tretiran. Samo zbog prezimena batinali su me i Holjevac i njegovi podanici, i to redom imenima Štef, Jura i Francek – dodaje ogorčeni devedesetogodišnjak.
Noću bi zarobljenici slušali pucnjeve iz automatskog oružja i rafale, no glave nisu smjeli podignuti jer bi odmah dobili po “njušci”, prisjeća se Zgurić. Ujutro bi pak primijetili da neki ljudi nedostaju.
– I danas sumnjam da su pod zemljom u Prečkom zatrpane žrtve na koje je pucano svake noći u tih pet dana. Sve su vojske eliminirale svoje žrtve noću i siguran sam da i ovaj prolazni logor, čija sam žrtva i sam, na žalost ima svoju grobnicu – kazao je Veljko Zgurić.
Njegove nevolje započele su na Cvjetnom trgu, priča, kada ga je njemačka vojska mobilizirala i deportirala u oficirsku školu u Neusiedel am Seeu, zbog čega je kao partizanski zarobljenik završio u logoru u Prečkom.
Koliki je broj žrtava Bleiburga i križnih puteva?
U razgovoru za Narod.hr prošle godine, povjesničar dr. sc. Mario Jareb govorio je o događanjima u svibnju 1945. i broju žrtava Bleiburga i križnih puteva.
„Danas je razmjerno dobro poznato što se je 15. svibnja 1945. dogodilo na bleiburškom polju. Jedna od kolona pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS) i hrvatskih civila te manji broj pripadnika Crnogorske narodne vojske (nekadašnji četnici Pavla Đurišića) je u svojem povlačenju došao do toga mjesta uz današnju slovensko-austrijsku granicu, gdje su im daljnje povlačenje zapriječili Britanci iz 38. (irske) pješačke brigade. U pregovorima koje su vodili s brigadirom Thomasom Scottom iz spomenute britanske postrojbe predstavnici HOS-a tražili su predaju vojnika i izbjeglica Britancima, no ovi su ih uputili da se moraju predati pripadnicima Jugoslavenske armije koja je u međuvremenu opkolila bleiburško polje. To se je naposljetku i dogodilo, a tada su pale i prve žrtve uslijed kraćeg mitraljiranja izbjeglica od strane jugoslavenskih snaga. Zarobljenici i civili su upućeni prema granici, da bi po njezinu prijelazu jugoslavenski stražari počeli s masovnim maltretiranjem, mučenjem i ubojstvima. Predaja u Bleiburgu je stvarno i simbolički početak i ishodište onoga što danas poznajemo pod nazivom Bleiburg i Križni put. Spomenuta kolona bila je tek jedna od kolona hrvatskih izbjeglica (vojnika i civila) koja je u svibnju 1945. došla do područja današnje Austrije, odakle su Britanci izručili mnoge od njih jugoslavenskim vlastima. Oni su to činili uz izliku da će jugoslavenske vlasti poštovati međunarodne konvencije o zarobljenicima i dobro s njima postupati, no 31. svibnja su zbog brojnih izvješća o ubijanjima prestali s izručenjima.“ – kazao je tada dr. sc. Jareb, a na pitanja o broju žrtava odgovorio je:
„Ni do danas se ne može govoriti o preciznim i potpuno utemeljenim brojevima žrtava Bleiburga i Križnoga puta. Sigurno je da je u najmanju ruku riječ o desetcima tisuća žrtava, pri čemu treba imati u vidu da je prema dobro utemeljenim istraživanjima slovenske Komisije za prikrivena grobišta samo u Teznom pored Maribora u nekih tjedan dana u svibnju 1945. ubijeno najmanje 15.000 zarobljenika, a vjerojatno i više. Dodaju li se tome više ili manje istražene masovne grobnice (u Sloveniji se zna za njih ili je istraženo gotovo 600 takvih grobnica) poput onih u Kočevskom Rogu te Hudoj Jami, broj žrtava je očito bio zastrašujuće visok. Tome treba nadodati da brojne masovne grobnice u Hrvatskoj nisu ni približno istražene kao one u Sloveniji, a riječ je o stotinama mjesta. Pritom treba podsjetiti na tisuće žrtava Macelja te stotina žrtava jame Jazovke kao mjesta koja su bar djelomice istražena. Prema procjenama spomenute slovenske komisije iz 2010. godine u navedenom broju grobnica u Sloveniji leže ostatci najmanje 100.000 žrtava. Pritom su među žrtvama bili ne samo pripadnici HOS-a i hrvatski civili koji nedvojbeno čine najveći dio žrtava, nego i slovenski domobrani (procjene govore o nekih 14.000 slovenskih žrtava), pripadnici srpskih snaga (četnici, nedićevci, ljotićevci), Crnogorci i Nijemci.“
Izvor: narod.hr