Ozbiljna, čak egzistencijalna prijetnja katoličanstvu se nazire na horizontu, a skrivena je svuda oko nas. To bi itekako moglo desetkovati redove Crkve, a možda se to već i događa. To je podmukla opasnost jer ruši same temelje katoličanstva.
Ne govorim o krizi zlostavljanja, nedostatku biskupske hrabrosti ili herezi koja buja, iako su sve te prijetnje doista strašne. Ali Crkva se suočavala s tom vrstom izazova u prošlosti i prebrodila ih je, mada ponekad s velikim gubicima.
Govorim o uistinu novoj prijetnji: virtualizaciji svijeta.
Svijet je postao virtualan. Iako se ovaj trend razvijao desetljećima, zatvaranja zbog COVID-19 dovršila su postupak. Lagano komuniciramo jedni s drugima putem tekstova, društvenih mreža i Zoom chatova. Gotovo svaki proizvod koji kupimo može se dostaviti pred naša vrata. Sada čak i misi “prisustvujemo” online! Za mnoge (većinu?) od nas život se više događa online nego izvan Interneta.
U očima mnogih, virtualizacija svijeta se smatra kao neublaženo dobro. Omogućuje veću povezanost, veću ležernost i bolji pristup informacijama nego ikad prije. Postoji samo jedan problem: to je suprotnost dobro uravnoteženom katoličkom životu. Ja bih čak tvrdio da to slama katoličanstvo.
Ako postoji jedna riječ koja sažima katoličanstvo, to je “utjelovljenje”. Naša se vjera temelji na utjelovljenju – Bog je postao čovjekom. Postajući dijelom fizičkog svijeta, Bog je njemu podigao fizički svijet. Jednako važno, On je od fizičkog svijeta stvorio sredstva pomoću kojih dolazimo Njemu. Drugim riječima, katoličanstvo je vrlo fizička religija. To zahtjeva “stvari” kako bi funkcioniralo: kruh, vodu, fizički kontakt itd. Bez sakramenata (i sakramentalnosti) katoličanstvo se svodi na potpuno drugu – i lažnu – religiju.
Prije nego što nastavim, dopustite mi pozabaviti se iznimkama koje već mogu čuti. Što je s pustinjakom ili katoličkim zatvorenikom savjesti koji su osamljeni u pustinjačkom ograničenju? Želim li ja reći da oni nisu u stanju prakticirati katoličanstvo jer im nedostaju fizičke “stvari”?
Naravno da ne. Ali vrlo ekstremna priroda njihovog života ukazuje na činjenicu da su to uistinu iznimke, a ne pravilo. Temeljna istina o čovječanstvu je da nas je Bog stvorio kao fizička bića i da „Nije dobro za čovjeka biti sam“ (Post 2,18): Bog nas je stvorio da budemo jedni s drugima. Također je učinio da fizički svijet bude ljestve kojima se uspinjemo do Njega.
Međutim, digitalni svijet koji stvaramo u suštini odbacuje izravan ljudski kontakt i međudjelovanje s fizičkim svijetom. Čak i prije COVID-a imali smo fenomen smartfon zombija – bezbroj ljudi buljilo je u svoje ekrane i beskrajno su se time hranili i namirivali tijekom svakog dana. No, ograničenja COVID-19 ubrzala su naše slijetanje u virtualnu zemlju, a mnogi se sada toliko plaše bolesti da čak ne žele biti u fizičkoj blizini drugih. To predstavlja ozbiljan problem za Crkvu koja se temelji na tjelesnosti. Ponuda misa koje se emitiraju uživo i virtualnih konferencija samo pogoršava problem.
Kako bi katolici trebali reagirati na ovaj uznemirujući trend? Promoviranjem utjelovljujućeg života s namjerom.
Prvo, katolici moraju biti utjelovljavajući. Moramo ponovno otkriti nadmoćnost fizičkog nad virtualnim. Nedavno sam vidio oglas za “virtualnu konferenciju teologije tijela”. Govorimo o ironiji. Ako to ne napravi zadršku, ne znam što hoće. Uostalom, teologija tijela trebala bi nas podsjećati na važnost naših fizičkih tijela i na to kako ona nisu samo dodatni privjesak duše, nego važan dio onoga što mi jesmo. Pa raspravljajmo o tome na bestjelesnoj konferenciji!
I naravno, to blijedi pored mise koja se emitira uživo. Shvaćam da puno župa čine najbolje što mogu kako bi se prilagodile ekstremnim okolnostima. Međutim, u previše slučajeva mnogi su svećenici, i njihovi župljani, malo previše za misu koja se emitira uživo.
U najboljem slučaju, takva je misa slaba zamjena za onu u kojoj članovi Tijela Kristova zapravo mogu biti nazočni ponovnom predstavljanju Žrtve na križu (mislim da apostol Ivan ne bi zumirao Kalvariju čak i da je postojala ta opcija u njegovo vrijeme, mada Juda možda bi). U najgorem slučaju, šalje signal da je fizički svijet, uključujući i fizički svijet sakramenata, sekundaran i „nebitan“.
Čovjek je oboje, i sličan i različit i anđelima i životinjskom carstvu. Mi smo hibrid tijela i duha, i temeljno je za naše biće da to dvoje funkcioniraju skupa. Za razliku od tolikih starih i novih hereza, mi ne odbacujemo fizički aspekt svoje prirode, ali razumijemo da fizičko poboljšava – ili pogoršava – naš duhovni život. Da bismo komunicirali s drugim katolicima u „stvarnom“ životu, da bi zapravo prisustvovali misi i jeli hostiju, razgovarali sa svećenikom osobno u ispovjedaonici – sve su to tjelesne aktivnosti koje pomažu dovesti nas Bogu.
Drugo, kao katolici moramo živjeti više hotimično. Kad god se iznese kritika digitalnog svijeta, dobacuju se optužbe o “odlasku Amiša”. Umjesto da se borim protiv takvih optužbi, ja ću se osloniti na njih. Česta je zabluda da Amiši odbacuju tehnologiju. Oni ne odbacuju tehnologiju, oni donose hotimične odluke, kao zajednica, o tome je li nova tehnologija, u cjelini, korisna ili ne. I dok se mi kao katolici ne moramo slagati s njihovim konačnim odlukama, trebali bismo prihvatiti ovaj hotimični stav.
Sad, nisam ja ludist (još jedan uobičajeni epitet koji se ležerno dobacuje). Bio sam duboko uključen u Dot-Com* procvat (*tvrtka koja se velikim dijelom ili isključivo oslanja na internetsku trgovinu, prim.prev.) kasnih 1990-ih, kao prvi zaposlenik jedne od prvih tvrtki za web hosting i suosnivač jednog od prvih registratora domena. (Moje kontinuirano razumijevanje tehnologije može se vidjeti i u tome kako sam priglio kriptovalute.) Trenutno sam urednik jednog samo-internetskog časopisa kojem većina čitatelja pristupa sa svojih pametnih telefona. No moja dugogodišnja veza s tehnologijom dovela me do spoznaje da to nije ili/ili odluka: ili odbacujemo svu modernu tehnologiju ili nekritički prihvaćamo svaku najnoviju tehnologiju u trenutku kada se ona pokrene.
Umjesto toga, trebali bismo uzeti vremena te razmisliti o novoj tehnologiji – i kako koristimo tu tehnologiju – pomaže li nam u približavanju ili udaljavanju od intimnog sjedinjenja s Kristom i izgradnji njegova tijela ovdje na zemlji. Također bismo se trebali zapitati dovodi li nova tehnologija do više bestjelesnog, a time i manje utjelovljenog postojanja. Da, suvremene metode komunikacije koristile su društvu na mnogo načina. Ipak, to je imalo svoju cijenu.
Jedna od primarnih cijena koju smo platili je gubitak izravne veze. Umjesto da trošimo vrijeme na čavrljanje na trijemu s prijateljem – ili podjednako telefonom, desetcima poznanika šaljemo nekakve informacije. Vidjeli smo strmoglav pad vjerske pripadnosti u ovom stoljeću, što se izravno podudara sa strahovitim porastom virtualnih „zajednica“ – a ta dva trenda mogu biti povezana. Bešćutno ignoriranje tih cijena koje plaćamo modernim tehnologijama može podrazumijevati samoubojstvo za katoličanstvo.
I naravno, očit je problem podaništva Big Techu, koji postaje sve više antikatolički .
Praktično govoreći, mislim da bi nas ovo trebalo voditi do preispitivanja dvaju primarnih aspekata suvremenog života: fizičkih okupljanja i upotrebe pametnih telefona/društvenih medija. Prvo, moramo se oduprijeti porivu da “postanemo virtualni” u odnosu s drugima. Pronađite načine za fizički susret sa širom obitelji, prijateljima, župljanima. Nedavno su me pitali što roditelji katolici mogu učiniti da njihova djeca ostanu katolicima, a moja prva misao bila je provesti vrijeme – stvarno a ne virtualno vrijeme – s drugim katoličkim obiteljima. Ti odnosi grade zahvalnost za Stvarno, što dovodi do dubljeg poštovanja Izvora sve stvarnosti.
Drugo, moramo ozbiljno i žurno preispitati svoj odnos s društvenim mrežama, posebno kako ih koristimo na pametnim telefonima koji su stalno uz nas. Koliko nas jedva pronalazi vrijeme za molitvu, ali provodi nekoliko sati dnevno listajući svkakve informacije po društvenim mrežama na svojim pametnim telefonima? Čak i kad bi Big Tech podržavao katoličke vrijednosti, prosječno vrijeme provedeno na njihovim proizvodima za većinu nas daleko premašuje tu njihovu vrijednost. Umjesto da lunjamo po Facebooku, trebamo provesti više vremena tražeći lice Božje u Njegovoj knjizi, Svetom pismu.
To nužno ne znači da moramo odbaciti sve društvene medije (iako bi za neke to moglo značiti to). Naš konfuzni odnos s društvenim mrežama mogao bi se preurediti jednostavnim uklanjanjem društvenih mreža s pametnih telefona i upotrebom samo na stolnim računalima. Možda čak da razmotrimo i uporabu (udah! 😊) „nepametnog“ mobitela. Koraci poput ovih pomažu nam kontrolirati njihovu uporabu umjesto da bude obrnuto.
Utjelovljujući, život s namjerom nije lak put; u stvari, većina svega u našem današnjem društvu postavljena je tako da se suprotstavi prihvaćanju takvoga života. Međutim, katolici su uvijek bili pozvani biti protu-kulturalni, a slijeđenje ovog slabo utabana puta moglo bi biti sredstvo za istinski katolički život u kulturi koja očajnički treba takvog svjedoka.
Napisao: Eric Sammons
Eric Sammons glavni je urednik časopisa Crisis Magazine. Njegova najnovija knjiga Smrtonosna ravnodušnost (Deadly Indifference, svibanj 2021.) istražuje porast vjerske ravnodušnosti i kako je to Crkvu izgubilo misionarski žar.
Izvor: Troplet.ba