Dana 3. srpnja 1991. snage JNA potpomognute pričuvnim postrojbama u kojima su bili „četnički dobrovoljci“, ušle su preko mosta u Batini na Dunavu s teritorija Srbije na teritorij Republike Hrvatske i okupirale Baranju. Toga dana je kolona od 60 tenkova i transportera, s brojnim drugim vozilima ušla u najveći grad Baranje Beli Manastir i praktički ga okupirale u jednom danu.
Time su srbijanske snage došle nadomak najvećeg slavonskog grada Osijeka odakle su ga četiri godine sustavno rušile, ubijajući pri tome nevine građane Osijeka i istočne Slavonije.
Ovaj čin ulaska jedinica JNA sa teritorija Srbije u Hrvatsku, bivši ministar Davorin Rudolf smatra početkom agresije JNA na Hrvatsku. Pošto je Hrvatska nekoliko dana ranije proglasila neovisnost i samostalnost, Rudolf smatra da je ovo prvi čin sukoba dviju država.
“Rat se definira kao oružani sukob između država i prema tome svi sukobi, dok nije proglašena suverenost i nezavisnost Hrvatske, mogu se smatrati pobunama ili unutarnjim sukobima”, izjavio je Rudolf. Dodao je kako se i događaji u Pakracu, na Plitvicama i Borovu mogu smatrati sukobima, ali ne i agresijom i početkom rata protiv Hrvatske, koji je povela JNA, Srbija i Crna Gora,
Nakon ulaska JNA, ubrzo u Baranju dolaze i četničke snage iz Srbije i počinje sustavni progon svih stanovnika koji nisu Srbi. Prognani i ubijani su Hrvati, Mađari i ostali stanovnici ovog hrvatskog kraja.
Po popisu stanovništva 1991. u Baranji je živjelo svega 25% Srba, te 42% Hrvata, 17% Mađara, 9% Jugoslavena i 7% ostalih.
Etničko čišćenje nesrpskog stanovništva u Baranji koje je živjelo stoljećima u mirnom suživotu, dokaz je da je velikosrpska ideja bila mješavina vladajućih komunističkih i fašističkih ideja, koje su ideološki, rasno i nacionalno progonili sve one koji se nisu uklapali u njihovo viđenje Velike Srbije očišćene od svih onih koji nisu Srbi. Taj plan nisu sprovodili samo u Baranji, već i u čitavoj Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni i Hercegovini, te Kosovu.
Izvor: narod.hr