Na današnji dan 5. srpnja 1891. u malom dalmatinskom gradiću Vrgorcu rodio se veliki hrvatski pjesnik Tin (Augustin) Ujević.
Ostao je zapamćen kao velikan hrvatskog pjesništva i najveći boem hrvatske intelektualne elite.
Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe vrgoračkih Poljica, gdje su svoj krštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu.
Školovao se u Imotskom i Makarskoj, potom u Splitu gdje je 1909. u Klasičnoj gimnaziji maturirao. Te mu je godine u časopisu “Mlada Hrvatska” objavljena prva pjesma “Za novim vidicima”. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a potom i u Beogradu i Parizu.
Učenik Antuna Gustava Matoša, pisao je članke, kritike, polemike, eseje, feljtone i putopise. Kao pjesnik spaja klasično i moderno, harmoniju strofa sa slobodnom metaforikom. Kao liričar javio se već u “Hrvatskoj mladoj lirici” (1914).
U životu nepomirljiv i neprilagodljiv (pravaš, artist, republikanac, beskućnik, erudit, novinar) on se i u književnom stvaranju kreće u širokoj i raznobojnoj skali od himničkih zanosa i ushita do nirvanske rezignacije, od eksperimentalnih stihova do antologijskih sinteza.
Ujević je, posebno u posljednjem desetljeću svoga života, prevodio poeziju i prozu (Proust, Rimbaud, Conrad, Whitman, Gide i dr.).
Umro je u Zagrebu 12. studenoga 1955.
Anegdote iz Tinovog boemskog života
Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama. Ovdje navodimo samo neke:
Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. “Ma ne morate mi se ispričavati”, rekao je Tin, “iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara”, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.
Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: “Kako hoćete da vas obrijem?”. – “Bez riječi” – odgovori mu mirno Tin.
Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. “Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju” – odgovori im Ujević.
Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: “Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer.” Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: “Ne, prijatelju, rekao si dva!”. Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivac mu je morao platiti piće.
Svakidašnja jadikovka
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.
–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!
O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
Tin Ujević
Izvor: narod.hr