Inicijativa da građani dobrovoljno uplaćuju jednu marku, uz račune za struju Elektroprivrede HZHB, kao podršku za rad Radio-televizije Herceg Bosne podijelila je hrvatsku javnost u BiH.
Piše: Jurica Gudelj, Dnevnik.ba
Dok jedni nedvosmisleno žele svojim simboličnim doprinosom pomoći rad jedine javne televizije na hrvatskom jeziku u BiH, drugi u svemu vide novu prijevaru jer smatraju kako su njen rad već podržali kroz plaćanje nebrojenih poreza i opterećenja na plaće. Iz tih novaca, mišljenja su, svakako se plaća i rad RTV Herceg Bosne te je stoga izlišno davati dodatni novac za njen rad. Opterećenja na plaće kao i nebrojeni parafiskalni nameti svakako jesu preveliki te je stoga problematičan svaki poziv na nova izdvajanja iz obiteljskih proračuna, pa makar ona iznosila i svega jednu marku.
Nova institucija
I jedna i druga strana je dijelom u pravu, no ja ću ipak, unatoč svemu, izdvajati marku mjesečno kako bih podržao rad RTV HB, budući da je to nova hrvatska institucija u BiH koju treba izgraditi. Pored toga, u BiH doslovno bjesni medijski rat u kojem je odnos snaga duboko neproporcionalan. Bošnjačka i srpska javnost su nemjerljivo bogatije medijima, poglavito televizijama, s kojih se (onih sarajevskih) svakodnevno širi narativ koji hrvatski narod oslikava kao strano tijelo u BiH, gotovo svakodnevno ga se sotonizira, opravdavaju se zločini kao i političko nasilje nad Hrvatima itd.
Najvažnija, dakle, stvar s RTV Herceg Bosne je da je njenim pokretanjem napravljena jedna nova hrvatska institucija u BiH, koja je sama po sebi važna (ili bi barem trebala biti), koja bi trebala postati ključna za razvoj hrvatskog političkog pluralizma, kulture, obrazovanja, umjetnosti, sporta pa čak i estrade u BiH.
Uplaćenom markom građani dobivaju dodatno pravo tražiti od menadžmenta RTV Herceg Bosne kvalitetniji program. Ne samo onaj politički, nego, kako smo prethodno rekli, i kulturni, obrazovni, sportski, religijski itd.
Ipak, skepsa velikog dijela bh. Hrvata prema ideji da ponovno pomažu nešto zajedničko, narodno, novcem iz vlastitoga (prilično praznog) džepa je sasvim opravdana.
RTV Herceg Bosne postoji već dvije godine, i još uvijek program emitira u tzv. eksperimentalnoj fazi, što je naprosto tragično. Program koji se proizvodi je prilično siromašan. Osim dnevnika, koji je solidan, i dvije sportske emisije koje su izvrsne, gledati se mogu još samo religijski sadržaji i poneki prijenos sportskih ili velikih političkih događaja, kao što je bilo zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora.
Kroz ove dvije godine koliko postoji televizija, više puta je pak pokazano kako postojanje ovakve medijske kuće i te kako ima smisla, ali jednostavno nije bilo kontinuiteta emitiranja kvalitetnog sadržaja. Recimo, početkom pandemije, pored portala i lokalnih medija, samo je RTV Herceg Bosne posvećivala pozornost dijelovima BiH gdje dominantno stanuju Hrvati.
No, sve to jednostavno nije dovoljno. Publika želi gledati ne samo vijesti, nego i dijaloške emisije s temama iz politike, kulture i društva općenito, želi gledati nekakav dokumentarni i obrazovni program, željela bi vidjeti nekakvu originalnu, domaću TV produkciju, pa onda kviz, originalan glazbeno-zabavni program itd.
Male su šanse da će se išta od tog uskoro moći gledati s obzirom na to da RTV Herceg Bosne nema ni prostor gdje bi se to moglo snimati, ni opremu kojom bi to mogla raditi, kao ni ljude koji bi sve nabrojano osmišljavali i proizvodili.
Ono što ima, to je akumulirani dug koji je omča oko vrata i aktualnom menadžmentu i urednicima pa i samim novinarima.
Okupljanje dubioza
Projekt pokretanja televizije u okviru Radio-televizije Herceg Bosne od početka je “na krivo nasađen” i kao takav danas ni ne može drugačije izgledati. Dugovi i financijske dubioze kao sjenka prate ovaj projekt od dana njegova osnivanja.
Podsjećam kako je televizija u okviru RTV Herceg Bosne nastala spajanjem Naše TV, TV Kiss, Oscara C i RTV Herceg Bosna koja je tad imala samo radijski program.
Nabrojani mediji su redom bili u teškim financijskim problemima. Niti jedan od navedenih nije poslovao ni približno rentabilno, a osim Naše TV, malo se što na njima i proizvodilo.
Projekt Naše TV bio je sjajno zamišljen, ali vrlo traljavo provođen. Tu televiziju je bilo pokrenulo preko 50 hercegovačkih gospodarstvenika, i ona je jedno vrijeme bila čak i vrlo solidna. Bilo je tu različitih TV formata, dijaloških emisija, zabavnih, obrazovnih, religijskih. Informativni program nije bio baš najbolji ali nije bio ni toliko loš.
Najveći problem ovog projekta bila je činjenica da ga je vodilo navedenih više od 50 osoba. Vrlo je teško bilo pomiriti sve interese i malo po malo cijela stvar se počela urušavati, financijski problemi počeli su nagrizati televiziju i sve je nepovratno otišlo u propast.
Upravo je novinarska ekipa Naše TV postala jezgro sadašnje novinarske ekipe Televizije Herceg Bosne. Naša TV je imala i sjajne studijske prostore, no oni su nečijom “mudrom” odlukom napušteni sve je premješteno u skučene prostorije koje su teško primjerene i školskim novinama a kamoli nacionalnoj televiziji.
Ipak, novinarska ekipa s Naše TV danas je najveća vrijednost Televizije Herceg Bosne, s obzirom na to da se većina novinara u međuvremenu afirmirala, neki su i vrlo prepoznatljiva TV lica.
No, pored novinara, RTV Herceg Bosne je od Naše TV preuzela i dugovanja, kao i od Kiss TV, dok je i sam Radio Herceg Bosne bio u teškim dubiozama.
Dakle, što se uradilo? Okupilo se sve najveće hrvatske medijske gubitaše i spojilo ih se u jedna novi medij, koji je i prije formalnog rođenja već bio u financijskim dubiozama. Na takvim temeljima nije se moglo graditi ništa osim ovog što danas imamo. Umjesto da se krenulo od nule, gubitaše da se ugasilo i njihove dugove pomoglo sanirati, ali zato da novi projekt ne bude opterećen greškama iz prošlosti, dugovi su preneseni na novog pravnog subjekta i time mu se zapravo u cijelosti i odredilo sudbinu.
Umjesto da su, pored novinara, zadržani studijski prostori, pa i već uhodane dijaloške emisije s Naša TV, na Televiziju Herceg Bosne su preneseni dugovi. K tomu, sva priča oko ujedinjavanja medija u novu televiziju je vođenja polutransparentno što opravdano građanima ulijeva sumnju da njihova marka neće završiti tamo gdje oni to žele. Kao što i neće.
Akumulirani dug umjesto programa
Marka koju građani budu uplaćivali ići će na saniranje akumuliranog duga, kako je to u intervjuu za Dnevnik.ba ovoga tjedna izjavila ravnateljica RTV Herceg Bosne Slavica Karačić koja ovu dužnost obnaša oko pola godine. Dakle, uplaćivanjem marke neće se doprinositi poboljšanju programa nego saniranju financijskih dubioza koje je stvarao niz različitih osoba kroz dugo vremensko razdoblje.
Kad se k tomu sjetimo i drugih hrvatskih javnih medijskih projekata koji su neslavno propali, poput Hercegovačke TV, Radio postaje Mostar, ranije i Erotela, onda je jasno kako je skepsa onih koji ne žele dati svoju marku za rad RTV Herceg Bosne i te kako opravdan.
Istovremeno, postoji čitav niz privatnih medija koji svoj sadržaj proizvode na hrvatskom jeziku i koji su zapravo u vrhu bh. medijske scene a koji od građana ne traže ništa, nego se grčevito bore na tržištu za svoju poziciju, rade s nemjerljivo manje resursa, i ljudskih i financijskih, a ostvaruju nemjerljivo veći utjecaj u sve tri bh. javnosti.
Ali unatoč svemu, ja ću ipak mjesečno izdvajati marku kao podršku radu RTV Herceg Bosne. Unatoč svim navedenim manama i problemima s funkcioniranjem ove medijske kuće, najvažnije je da ona kao hrvatska institucija u BiH postoji. Ta činjenica je od neprocjenjive važnosti. Riječ je radio-televiziji koja je u vlasništvu nas, građana BiH hrvatske nacionalnosti, koja treba zastupati naše interese i prema kojoj se mi tako trebamo i ponašati. Od RTRS-a, FTV-a pa dijelom i BHT-a ne možemo ništa ni očekivati, ali od RTV HB možemo i trebamo.
Ne treba žmiriti na propuste, nego ih jasno i glasno treba isticati kako se ne bi ponavljali, ali zbog svega što je bilo u prošlosti ne treba je ni odbaciti. Upravo suprotno. Još uvijek nije kasno da RTV Herceg Bosne profunkcionira i postane medij koji će prikazivati hrvatsku perspektivu na stvarnost u BiH. Njena uloga nije da samo emitira informativni program, nego da bude pokretač čitave medijske scene Hrvata u BiH. Ona bi trebala razvijati i kulturnu, glazbenu, filmsku, dokumentarističku, medijsku i svaku drugu scenu bh. Hrvata.
Menadžment pred izazovima
Naposljetku, sve će ovisiti od sadašnjeg menadžmenta. Dio građana će sigurno uplaćivati marku, dio njih sigurno neće. Ako publika vidi poboljšanje u programu, onda se povećavaju šanse i da veći broj ljudi krene uplaćivati. Ako pak sve ostane kako jest, onda će se vremenom i smanjivati broj ljudi koji marku uplaćuju.
Stoga ću ja uplaćivati marku kao podršku za rad RTV Herceg Bosne. Smatram kako Hrvatima u BiH treba javna televizija, kako je postojeća novinarska jezgra dovoljno dobra da može uraditi neke važne stvari i da se iz nje može razviti vrlo respektabilan informativni i politički sadržaj.
Ako se pak kroz nekoliko mjeseci pokaže da je riječ o novom “šupljaku” neću biti na velikom gubitku i moći ću reći da nije “do mene”, da sam kao građanin dao svoj maksimalan doprinos da priča uspije.
/HMS/