“U proteklih 18 mjeseci imali smo tri nacionalna zaključavanja. Suočili smo se i sa svim vrstama drugih ograničenja – maskama, socijalnim distanciranjem i s još mnogo toga. Ipak, unatoč svemu tome, umrlo je preko 125.000 ljudi. Je li neka od mjera stvarno uspjela? I je li opravdana ogromna kolateralna štetu koja je nesumnjivo prouzročena?”, započinje spiked-online.com intervju s Carlom Heneghanom, direktorom Centra za medicinu utemeljenu na dokazima Sveučilišta Oxford i članom odbora Collateral Global, publikacije koja analizira globalni utjecaj restrikcija glede koronavirusa.
Intervju djelomice prenosimo.
Spiked: Zašto mislite da su zaključavanja tako neučinkovit alat u borbi protiv Covida?
Heneghan: U zdravstvu ljudi vole brza rješenja. Postoji nekoliko nevjerojatnih primjera poput antibiotika, koji mogu djelovati kao “srebrni meci”. Kad pogledate zaključavanja, ona čine se kao tako jednostavna intervencija koja će sve riješiti. Kao da će magično, svi će slučajevi nestati.
U stvarnosti, zaključavanje je vrsta intervencije koja prije nije isprobana. Rasprava o njemu postala je politički argument nasuprot onome utemeljenom na dokazima. To je otvorilo svakakva pitanja, jer je omogućilo da mišljenja vladaju nad dokazima. U takvim situacijama ne bismo trebali intervenirati sa zaključavanjima. Sve intervencije u zdravstvu trebale bi započeti s premisom “prvo, ne našteti”. No, razgovor o ravnoteži koristi i štete ne vodi se ni sada.
Zaključavanja zapravo ne pomažu u domovima za njegu ili kod infekcija stečenih u bolnici. Domovi i bolnice za njegu čine veliki dio slučajeva. Razmišlja se da zaključavanja smanjuju rizik među mladima i da će to pomoći široj populaciji. Ali ako izgradite imunitet među mladima, dobit ćete bolju barijeru protiv širenja virusa kroz ostatak društva.
‘Izravnavanje krivulje’ samo usporava brzinu prijenosa virusa. Ne utječe na ukupnu stopu napada. To znači da smo upravo produžili pandemiju.
Spiked: Što je s kolateralnom štetom zbog zaključavanja?
Heneghan: Kolateralna šteta počet će se pojavljivati tijekom sljedećih dvije do pet godina. Klinički gledano, to se dogodilo u prethodnim pandemijama poput za vrijeme krize ebole – koja je izazvala porast ospica dvije godine kasnije, jer je poremetio programe cijepljenja.
Slično je i s ekonomijom. Posuđujemo puno novca i u jednom će trenutku netko morati zatvoriti slavinu.
Što duže sve ovo traje, to će šteta više biti veća. Anksioznost usađena u stanovništvu već je toliko ukorijenjena da, čak i kad se otvaramo, mnogi ljudi ostaju vrlo uplašeni. Govorit ćemo o šteti zbog zaključavanja tijekom sljedećih desetljeća. Hoćemo li sve to pokušati pokopati ili ćemo kritički razmisliti što smo učinili i koliko je dobro prošlo?
Izvor: narod.hr/spiked-online.com