Luka Klarica (32) bio je talentirani košarkaš i reprezentativac a nakon ozljede osjetio je Božju ljubav i poziv te se zaredio na Trsatu za svećenika riječke nadbiskupije.
Nakon što pročitate priču o Luki Klarici vjerojatno ćete se zapitati je li više izgubila hrvatska košarka ili je više dobila katolička crkva. Jer, Luka je bio mlad i perspektivan košarkaš, igrao je na kronično deficitarnoj poziciji organizatora igre, a oko njega su se u jednom trenutku karijere, dok je igrao u mladoj reprezentaciji uz bok Bojanu Bogdanoviću…, otimali Split i Cibona. No “Čovjek snuje a Bog odlučuje” kaže narodna poslovica, pa je tako Luka spletom okolnosti odustao od košarkaške karijere i svoju budućnost i sreću pronašao u crkvi i ljubavi prema Bogu.
Luka je rođen 20. siječnja 1989. godine u Sinju, i kao i mnogi njegovi vršnjaci krenuo je u sport. No kako kod njega baš ništa nije bilo jednostavno i lako, tako je njegova ljubav prema sportu bila podijeljena između košarke i nogometa, pa je četiri godine paralelno trenirao oba sporta. No na koncu je ipak morao izabrati.
– U petom razredu osnovne škole majka i otac rekli su mi da je došlo vrijeme da se moram opredijeliti samo za jedna sport. Igrom slučaja razgovarali smo o tome upravo na godišnjicu pogibije Dražena Petrovića, a te je večeri emitirana snimka košarkaškog finala OI u Barceloni. Bio je to okidač da se odlučim za košarku – kaže nam Luka, čija je kvaliteta vrlo brzo privukla skaute Splita i Cibone.
Iako košarka u Sinju ima veliki tradiciju, Luka je bio svjestan da mora napustiti Sinj ako želi napredovati. I opet se našao pred izborom.
– Završio sam osmi razred i u Sinju se tog ljeta igrao tradicionalni turnir povodom dana Alke i Velike Gospe. Odigrao sam jako dobro, u polufinalu sam ubacio Ciboni 54, a u finalu Splitu 36 koševa, i oba kluba su me pozvala da im se priključim. Split mi je bio poznata sredina, pa sam otputovao s ocem u Zagreb, vidjeti što se tamo nudi. Oca i mene primili su tadašnji trener Aleksandar Petrović i direktor Bože Miličević, pokazali su mi dvoranu i sobe u internatu u kojima bih živio…
– Kući sam se vratio u dilemi, na vratima uplakana majka, a u meni pomiješane emocije i želja za ostankom kući što je presudilo da ipak izaberem Split. Otac je radio u Splitu i svaki dan sam s njim odlazio na treninge. Bilo je naporno, ali brzo sam se uklopio u sjajnu generaciju u kojoj su igrali i Josip Sobin, braća Ante i Mario Delaš, Stipe Tešija, Ivan Režić… Trener nam je bio Ante Nazor i te smo godine bili treći na kadetskom prvenstvu Hrvatske. U polufinalu nas je pobijedio Zadar, ali smo im se revanširali dvije godine kasnije kada smo ih pobijedili u Jazinama pred 1.500 njihovih gledatelja i osvojili juniorsko prvenstvo Hrvatske.
Luka je sljedeću sezonu igrao za drugu momčad Splita, kalio se i čekao svoju priliku, no ona nije dolazila. Odigrao je par utakmica kod Slobodana Subotića, ali on mu je otvoreno rekao da za njega neće imati puno prostora pored Shannona, Sumića, Šarca…
– Rekao sam mu da želim igrati i napredovati pa smo dogovorili odlazak. Najprije sam otišao kući u Sinj, potom u Solin te na koncu u Zrinjski iz Mostara.
Cijelo to vrijeme Luka je bio na oku brojnih stručnjaka i izbornika.
– Često sam bio pozivan u reprezentacije mlađih uzrasta, na papiru smo bili jako dobri, no uvijek nam je netko nedostajao zbog ozljeda najčešće Bojan Bogdanović, koji je već tada bio u Realu i mučio se s preponama. Bio je tu i Krušlin, Mario Delaš, Sobin, Šarlija…, stvarno jedna jako dobra generacija igrača.
I onda peh. Na trećoj pripremnoj utakmici 9. rujna 2010. u Čitluku pukli su mu križni ligamenti. Jedan krivi pokret, u pokušaju da izbjegne blok napravio je krivi potez i popucali su mu ligamenti u koljenu. Od toga dana više ništa nije bilo isto. Bio je to početak jednog novog puta, jednog novog života, no Luka toga tada nije bio svjestan…
– Do tada, košarka je bila cijeli moj život, mogu slobodno reći da sam bio profesionalac, potpuno posvećen treningu i utakmicama. Brat i ja smo imali i privatnog kondicijskog trenera Franu Bogdana, radili smo posebne treninge i to mi je jako puno značilo, no spletom životnih okolnosti prestali smo trenirati s našim kondicijskim trenerom u godinama koje su za moju karijeru bile ključne. Tu sam još uvijek živio život tipičan za sportaša, ali i za mlade ljude uživajući u ne tako čestim izlascima, druženjima s djevojkama, u svim blagodatima koje su mi se nudile, iako taj način života u meni nije izazivao zadovoljstvo, nego naprotiv, tjeskobu, nemir, i sve veće nezadovoljstvo.
– U jednom trenutku, došao sam do zida i u svojoj sobi zavapio “Bože pomozi mi…”. I On mi je pomogao, pruživši mi ruku preko mog brata Krešimira koga je nogometaš Antonio Radošević pozvao na susret u Molitvenu zajednicu “Dobri pastir”, koju je vodio bivši nogometaš Goran Granić. Bili su tu uz njega i drugi poznati nogometaši, Antoniov brat Josip Radošević, pa Mijo Caktaš, Alen Guć… Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer, brat Krešimir i ja smo bili na kupanju, na plaži na “Obojenoj svjetlosti”, i s plaže smo direktno otišli na susret molitvene zajednice.
Luki se odmah svidjela atmosfera koja je tamo vladala.
– O Bogu i vjeri pričalo se na netipičan način, koji mi se odmah svidio. Odlazio sam na molitvene susrete svakog ponedjeljka, te sam jednom prilikom potpuno neočekivano doživio mistično i nadnaravno iskustvo, gdje sam prilikom molitve bio prožet i zahvaćen Duhom Svetim. Cijelo moje tijelo obuzimala je toplina a moje srce obuzela je Božja ljubav koja je iz njega izgnala svaku tjeskobu i osjećaj straha. Od tog trenutka otvorile su mi se duhovne oči i srce te sam shvatio da je Bog živ i prisutan i da djeluje po sakramentima u Katoličkoj crkvi.
Luka je osjetio da ga privlači i svećenički poziv, ali nije bio siguran je li to pravi put za njega.
– Osjećao sam ogroman mir i Božju ljubav, ali u narednih godinu dana i dalje sam osjećao privlačnost i prema djevojkama i životu koji sam do tada vodio.
I opet se našao pred izborom, zarediti se ili nastaviti živjeti uobičajenim životom.
– Prijatelj mi je rekao da mu je dosta i mene i mojih dilema, da se konačno moram odlučiti, ili brak ili svećenički poziv. Sam nisam pronalazio odgovor pa smo dogovorili da ćemo obojica postiti svakog petka, da ćemo biti na kruhu i vodi i moliti sve dok mi Bog ne pokaže što je njegova volja, hoću li biti svećenik ili oženjeni čovjek.
Post je potrajao puna četiri mjeseca.
– Jednoga dana brat Krešimir me upoznao sa svećenikom don Josipom Radićem, koji je tada bio župnik u Polači i Rašteviću kraj Benkovca iz kojeg je rodom i moj otac. Odlučio sam upitati njega za savjet što mi je činiti. Priznao sam mu da osjećam veliku privlačnost prema svećeničkom pozivu, ali i prema bračnom životu. Nikad neću zaboraviti njegove riječi, kazao mi je: “To što osjećaš prema ženama znači da si zdrav i normalan muškarac i da stoga imaš kvalitetu da možeš postati svećenik. Molit ću za tebe…”.
Nakon tjedan dana, bilo je to 14. ožujka 2015. don Josip me je ohrabrio i rekao da se zavjetujem Gospi Sinjskoj da mi pomogne prepoznati i izvršiti volju Božju u mom životu. Upravo sam to i učinio, otišao sam podno slike Čudotvorne Gospe Sinjske i napravio zavjet. Nakon toga otputovao sam s mojim Kaštelima, za koje sam tada još igrao, na prvenstvenu utakmicu koja se igrala na riječkoj Kozali. Danas vidim da na dan kada sam se zavjetovao Gospi Sinjskoj da me vodi putem volje Božje, da me je Gospa baš taj dan dovela na mjesto volje Božje za moj život jer evo, Božjom providnošću, moja prva svećenička služba bit će u Rijeci i to gdje drugdje nego li na riječkoj Kozali. Mislim da ovdje ”svaka slučajnost nije slučajna…”
Od tog trenutka košarka je pala u drugi plan, pa iako su Kaštela imala sjajnu momčad u prvoligaškoj konkurenciji, s NBA igračima Benderom i Žižićem, Luka je izabrao svećeništvo.
– Za vrijeme košarkaške karijere završio sam magisterij na Pravnom fakultetu, no nakon što sam se priključio i postao član Javnog vjerničkog društva OMNIA DEO čiji su osnivači don Josip Radić i Jozefina Glasnović, upisao sam i filozofsko teološki fakultet na zagrebačkom Jordanovcu. Nakon pet godina sam diplomirao te postao đakon pa svećenik Riječke nadbiskupije i osobni tajnik nadbiskupa Ivana Devčića. Bila je to za mene jedna velika čast i prilika, blagoslov za moju daljnju formaciju, pomagati nadbiskupu u dnevnim obavezama, zadatcima, liturgiji…
Luka je zaređen 26. lipnja ove godine na riječkom Trsatu za svećenika Riječke nadbiskupije, a 28. kolovoza će biti upriličena i mlada misa u njegovoj župnoj crkvi u Sinju. U njegovoj dječačkoj sobi bili su posteri Jordana, Dražena, Kukoča…, danas je njegov put posve drugačiji. Oni koji ga bolje poznaju, u njemu i danas vide jednako sretnog mladića, širokog osmjeha i blage naravi. Mladića za kojeg nikad ne biste rekli da će postati svećenik, a danas, nikad ne biste rekli da je bio jako dobar košarkaš.
– Posve sam različita osoba u odnosu na prije. Prije sam reagirao u frustraciji i inerciji, ako me netko naljutio znao sam i opsovati, a kad sam se obratio, polako mi se prestalo događati da kažem neku grubu riječ, da nekoga uvrijedim ili da opsujem… Za mladomisničko geslo izabrao sam “Sva moja radost Ti si Gospode, Ti ćeš ispuniti želje srca moga.“ Sve što je meni bila radost, bez čega čovjek ne može po naravi i ljudskim potrebama, Božja ljubav nadoknadi i višestruko ispuni čovjeka, da bez svega toga sam još sretniji i radosniji.
Iako ga roditelji podržavaju u njegovoj odluci, prisjeća se Luka da nije uvijek bilo tako.
– Izabrao sam nerazborit trenutak da im priopćim odluku da želim postati svećenik. Ćaća je ručao, majka je vadila posuđe iz perilice… Ćaći je u tom trenutku zastao zalogaj u ustima, a majka je bila u napasti da suđe počne letjeti po kući, ali na sreću ispala joj je samo krpa iz ruku. Bio je to težak trenutak za njih, nisu ni jedno ni drugo tako nešto očekivali, poglavito jer ni sami nisu prakticirali vjeru, niti su mene i brata usmjeravali na taj put. No, moja je majka prošle godine, nakon osam godina od mog obraćenja susrela živog Isusa Krista i Njegovu ljubav. Ranije nije htjela ići u crkvu, a sada je svaki dan na misi i ponosna je što ima sina svećenika. Što se tiče brata, on je dvije godine mlađi od mene, oženjen je i radostan kao otac i suprug. Ima četvero djece, i on me podržava od prvoga dana, od srca mu hvala na tome.
Poznanstva i prijateljstva iz košarkaških vremena nedavno su ga ponovno spojila s bivšim suigračima i prijateljima Damirom Rančićem, Hrvojem Oršulićem, Rokom Ukićem…
– Damir je dobio blizance i pozvao me da ih krstim. Bila mi je to velika radost, prije svega zbog njega i njegove obitelji, ali i da vidim neke drage prijatelje koje neko vrijeme nisam vidio. I njima je bilo drago vidjeti mene, a nadam se da ćemo se i opet vidjeti nekom drugom prilikom ako Bog da.
Zaželio je don Luka uputiti i poruku našim čitateljima.
– Vrijeme je godišnjih odmora, kada se ljudi povlače na more ili u planine, kad se nastoje opustiti i relaksirati, sve je to dobro i potrebno, ali mnogi se s odmora vraćaju umorniji i isprazniji nego što su bili te im poslije odmora treba odmor od odmora. To je dokaz da se ljudsko srce ne može ni na koji drugi način ispuniti, nego s onim za što je stvoreno, a to je Božja ljubav koja se ulijeva u ljudsko srce kada se ono širom otvori Isusu Kristu, i nebeskoj Majci Mariji.
Izvor:24sata.hr