Zločini agresorske srpske vojske u Domovinskom ratu bili su svakodnevni, brutalni i bez milosti. Cilj je bio etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima i ne-Srbima na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Srpska vojska, po zapovijedi i organizaciji Beograda i Srbije, izvršila je agresiju na Hrvatsku do tada neviđenu u Europi. Cilj je bio pripojiti veliki dio naše domovine Srbiji, prvo kroz ostanak u tzv. krnjoj Jugoslaviji, a onda Velikoj Srbiji. Pod srpskom vojskom podrazumijevamo pobunjene Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, četnike i druge dobrovoljce iz Srbije i dr., te JNA koja je ratovala u korist Srbije.
U vrijeme najžešće agresije na Hrvatsku, tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, 2. listopada 1991. dao je izjavu od koje se ledila krv u žilama: Granice Crne Gore i Hrvatske su administrativne! To je značilo rat za Veliku Srbiju, čiji je dio trebala biti i Bulatovićeva Crna Gora, te južna Hrvatska čiji je dio Bulatović htio pripojiti Crnoj Gori.
DORH nikada nije podigao optužnicu protiv predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, organizatora i poticatelja agresije na Hrvatsku, kao ni protiv nikoga drugoga iz Srbije, Crne Gore ili vrha JNA.
Kada bi sada nabrajali brojne huškače koji su poticali, organizirali i provodili agresiju na Hrvatsku taj spisak bi bio jako dugačak. Nije to samo Slobodan Milošević, a niti velikosrbin iz Crne Gore Momir Bulatović. Na tom spisku bi se našči i današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar Ivica Dačić.
Kada su prvog listopada 1991. jedinice JNA popunjene pripadnicima rezervnog sastava iz Crne Gore, jedinice Teritorijalne odbrane i specijalci crnogorskog MUP-a zajednički krenule preko crnogorsko-hravatske granice – da unište “ustaše” – propagandna mašinerija državnih medija već je pripremila teren, tvrdeći da su “ustaše” prethodno napale Crnu Goru.
Danas su se na vlast u Crnoj Gori vratili upravo oni koji su 1991. poticali i huškali agresiju na Hrvatsku.
Huškanje protiv Hrvata – medijska haranga iz Podgorice i Beograda
Hrvatima je ispriku ponudio jedino mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo koji je prvi i jedini pravoslavni poglavar koji se poklonio žrtvama vukovarske tragedije. Ujedno, Crnogoska pravoslavna crkva je i danas pod strašnim pritiskom svetosavskog imperijaliza Srpske pravoslavne crkve koja joj ne želi priznati autokefalnost, kao niti pravo postojanja crnogorskog naroda.
Najveću težinu u hrvatskoj javnosti, tada, imala su protivljenja ratu nedjeljnika Monitor i Građanskog odbora za mir, te isprike na početku rata pjesnika Jevrema Brkovića i njegova pjesma “Dubrovniče, oprosti” i tekst Vitomira-Vita Nikolića “Noć sa Dubrovnikom”. I to što su na Cetinju, starim glavnim gradom Crne Gore tradicionalno sklonom Hrvatima i oporbenom prema Srbiji, predvodili veliki miting protiv Miloševića i Srbije, za samostalnu Crnu Goru. Tog prvog veljače 1992. godine na Cetinju iz tisuća grla orilo se: “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Preko puta njih, u samo Cetinje, režim je doveo poglavara Srpske pravolsavne Crkve, zločinca Arkana i njegove pobočnike nakon krvavog pira u Hrvatskoj.
Povod za konavosku operaciju, a potom i opsadu Dubrovnika – po objašnjenju koje je tom prilikom 1991. dao engleskoj televiziji tadašnji potpredsjednik srpske Vlade Budimir Košutić – bio je, navodno, hrvatsko “rušenje dva stara grada – Herceg Novog i Prevlake”!
Kakve bizantske laži službenog Beograda!
Milošević i njegov ministar vanjskih poslova Vladislav Jovanović prali su ruke. Na međunarodnim konferencijama u jesen 1991. godine ističu kako Srbija nema ništa s “oružanim sukobima oko Dubrovnika”. Nego je to, po Srbiji, problem koji “Hrvatska treba riješiti s Crnom Gorom”.
Tadašnji ministar Marović tvrdi da je mir je jedino moguće osigurati ratom – “neovisno koliko će biti patnje i bola”! Momir Bulatović je pozivao, kao i mnogi danas u Hrvatskoj čak, u “antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva”, a Đukanović u konačno razgraničenje sa Hrvatima.
A Konavle, Dubrovnik i sve do Pelješca bilo je popaljeno, poubijano i protjerano.
Samo je Dubrovnik ostao u rukama hrvatskih snaga, u potpunom okruženju, pod opsadom Srba i Crnogoraca, polako umirući u iščekivanju sudbine Vukovara.
Ipak, u prosincu 1991. jedan crnogorski novinar i reporter Monitora obišao je dubrovačku okolicu i zabilježio tragove zločina. U tekstu “Posrnuli gospar”, između ostalog, piše:
“Uz cestu spaljena šuma i razorene kuće. Na Grudi, neke izgledaju netaknute. Barem spolja. Na nekim su vrata širom otvorena. Od pošte u Ćilipima ostali samo zidovi. Benzinska pumpa više ne postoji, a aerodromsku zgradu nijesmo mogli obići. U Močićima iste slike. Naselje Zvekavica više ne postoji. Na gomili vraća s pijeskom razapeta je jugoslavenka zastava. Jugoslavija je u ruševinama, govorim u sebi. Na jednoj kući uz cestu grafit: ‘Tražili ste, dobili ste’, ‘Crna Gora’… Neki je anonimni heroj imao svojih pet minuta i proslavio se u ime svih nas. I tako dalje niz cestu, svuda, uz nezaobilazno ‘četiri S’. Na tabli pokraj puta velikim slovima ispisano ‘Srbija’”.
Ne zaboravimo: agresija na Hrvatsku nije krenula samo iz Beograda, već i iz Crne Gore, kao i iz Bosne i Hercegovine i gradova Trebinja, Banja Luke, Prijedora…Kasnije su, čak u međunarodnoj zajednici, tvrdili da je Hrvatska umiješana u rat u Bosni i Hercegovini, premda je najveći dio agresije krenuo na Hrvatsku upravo iz te države.
Tako je Trebinje bio logistički centar za uništavanje Dubrovnika i okolnih hrvatskih mjesta, da se ne zaboravi. A sve samo radi granica, koje je htio mijenjati i predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, te uzeti silom ono što je bilo oduvijek hrvatsko.
Ovaj Crnogorac i rođeni Beograđanin preminuo je 30. lipnja 2019. u 63. godini. Protiv jednog od aktera raspada Jugoslavije i produžene ruke Slobodana Miloševića DORH nikada nije podigao optužnicu, kao niti crnogorski i međunarodni sudovi, kao niti protiv nijednog huškača i predvodnika rata protiv Hrvatske.
Izvor: narod.hr