“Bitna je i pronatalitetna politika. Svakome tko želi imati djecu mora se omogućiti da ima djecu. I imati imigracijsku politiku, no prvo se moramo orijentirati na ono gdje su najniži troškovi, a to je povratak iseljenika. Ima zemalja u Južnoj Americi gdje žive potomci Hrvata, a gdje su slabije životne prilike te niži standardi i oni bi se vratili u Hrvatsku”, ističe prof. dr. sc. Anđelko Akrap, u razgovoru za Narod.hr.
“Kad se gleda demografski, spadamo u skupinu od nekoliko zemalja, mislim da smo među 7 njih u svijetu koji su demografski najugroženije”, upozorava.
Prof. dr. sc. Anđelko Akrap, demograf, akademik i predavač na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu govori za Narod.hr o tome kakve sve probleme donosi iseljavanje iz Hrvatske, postoji li strategija za sprječavanje daljnjeg iseljavanja te za povratak iseljeništva. Pitali smo ga i koliko Hrvata živi izvan Hrvatske te kako povezati Hrvatsku sa svojim iseljeništvom. Razgovarali smo i o tome kakve su prognoze odnosno demografske projekcije za budućnost, te što napraviti.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković u srijedu je predstavio Godišnje izvješću o radu Vlade. Najavio je, među ostalim, i povećanje rodiljskih naknada na 1000 eura, kao poticajnu demografsku mjeru, ali bilo kakav plan kojim bi se stimulirao hrvatsko iseljeništvo za povratak u Hrvatsku nije spomenut.
Narod.hr: Što kažu najnoviji podatci koje imamo – koliko je Hrvata iselilo zadnjih 5 godina?
Prof. dr. sc. Anđelko Akrap: Brojke se vrte od 220 do 300 tisuća ljudi. Takve su zapravo procjene, na temelju statistike koju sam vidio mislim da je oko 220 tisuća. Teško je taj broj točno utvrditi.
Međutim, taj problem iseljavanja iz Hrvatske je praktično konstanta. Čitavo 20. stoljeće Hrvatska ima problem s iseljavanjem. I to nikada nije iskorijenjeno. Osim toga ono što je vrlo teško promijeniti a što je poput sheme u glavama naših ljudi je dojam da imamo „višak“ stanovništva, iako se vidi da ga nemamo. Taj problem nastaje zbog toga što se Hrvatska nije razvijala u prostoru, stalno je sužavan prostor razvoja.
Na primjer dok su ljudi radili u poljoprivredi bili su raseljeni po cijeloj Hrvatskoj, no, proces industrijalizacije je osobito nakon Drugog svjetskog rata centralizirao i razvijao pojedine prostore dok su se drugi prostori praznili. Zbog toga se stalno stvarao privid o višku stanovništva u zapravo rijetko naseljenoj Hrvatskoj. Dok su događalo to da su se jednostavno ljudi selili tamo gdje su se otvarala radna mjesta.
Nema se što novo reći jer su problemi uvijek isti. Taj snažni proces depopulacije je započeo u Slavoniji još šezdesetih godina kad je poljoprivreda prestala biti izvor egzistencije a nije se otvaralo dovoljno radnih mjesta koja bi zadržala stanovništvo u Slavoniji.
I onda se počeo stvarati dojam da rijetko naseljena Hrvatska ima višak stanovništva, iako već od šezdesetih godina demografi govore kako će krajem devedesetih godina nastupiti prirodna depopulacija. Iako to nije novost, nikada nije postojala, osim u malim segmentima, snažna politička volja da se s tim problemom suočimo. Da bismo se s time suočili mora postojati svijest u narodu da je to problem. Ta svijest je nužno potrebna zato da bismo svim onima koji se natječu za vlast mogli postaviti pitanje što su oni učinili u tom pogledu, u pogledu biološkog obnavljanja stanovništva. Kad bi se glasovi za vlast osvajali na temelju toga onda bi stvarnost bila malo drugačija.
Osobno se od kraja osamdesetih time bavim i struka neprestano upozorava na depopulaciju. Dio puka nije svjestan toga i tu nastaje problem. Političari su pak pragmatični. Ono što im donosi glasove je nešto na čemu rade i o čemu razglabaju, dok drugo ignoriraju. Nema te svijesti. Ni u društvenim strukturama nema te svijesti. Samo u dijelu struke postoji svijest o tome. I onda se zbog pretjeranog iseljavanja suočavamo s nedostatkom radne snage.
Narod.hr: Koliko Hrvata trenutačno živi izvan Hrvatske?
Prof. dr. sc. Anđelko Akrap: To je opet jedan vrlo širok problem. Koliko njih uopće ima svijest i pripadnost hrvatskom narodu? Dio ih je asimiliran u narode među kojima žive. Je li to sveukupno 3 ili 4 milijuna teško je znati. Mogli bismo pitanje postaviti koliko ima bioloških potomaka? Sigurno je ukupni broj iseljenika i potomstva veći od 3 milijuna.
Još početkom 20. stoljeća Antun Radić govori o tome kako je potrebno povezati iseljenu i domaću Hrvatsku. Ne samo one koji se žele vratiti, nego ih sve ekonomski povezati, kako iskoristiti njihov kapital i znanje. Vjerojatno sad slijedi pitanje i kako vratiti te ljude nazad.
No, ako ljudi još uvijek iseljavaju kako ćete ih vratiti nazad? Zato se oblikuju takve politike koje će biti privlačne. To nisu politike koje daju rezultate u kratkom roku.
Irska je počela s takvom politikom još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. To su ustrajne politike. Zato se uvijek kaže da su demografski procesi dugoročni po nastajanju, ali i po učincima, jer životni vijek traje 80 godina.
Da bi to bilo jasnije kaže se da je naša budućnost ishod sadašnjosti. Ono što sada radimo će biti bitno za budućnost.
Prva stvar koja je neminovna, što je zapravo i opći problem a ne samo onih koji vode politiku, je ta da nemamo oblikovane strategije.
Neujednačena je razvijenost Hrvatske diljem prostora. To znači da treba oblikovati posebne politike prema manje razvijenim dijelovima Hrvatske. Sva naselja ne mogu opstati, to je jasno, ali se zato moraju forsirati razvoj određenih gradova koji će zadržati stanovništvo u svom okruženju. To je zadatak države koja mora stvoriti uvjete privatnom kapitalu kojem pak mora biti zanimljivo investirati tamo. Ljudi ne žele živjeti od socijalne pomoći, ljudi bježe od toga. Mora postojati strategija ukupnog razvoja, ne samo razvoja na razini Hrvatske, nego prostorni aspekt, najprije kako zadržati stanovništvo na primjer u Lici. Onda sve te politike koje vode računa kako zadržati stanovništvo mogu postati primamljive i onima koji će se poželjeti vratiti. Ne možemo govoriti o povratku iseljenika ako domaći ljudi još iseljavaju odavde.
Kad se govori u uvozu radne snage ne govorimo o humanitarnim pitanjima migracija, to je drugi problem, nego govorimo kako privući radnu snagu. Isto ćete teško privući ljude ako domaći ljudi odlaze. I to nije jeftina radna snaga, to je skupa radna snaga jer zahtjeva troškove integracije. Prisjetimo se kako je to bilo sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad su naši ljudi odlazili raditi u Njemačku. Jedan bi otišao s namjerom da se vrati pa bi na kraju povukao čitavu obitelj.
Danas se suočavamo s uvozom radne snage, ali to nisu velike brojke, ove godine je izdana 41 tisuća radnih dozvola ako se ne varam. A i Hrvatska ima takvu gospodarsku strukturu da je velik udio turističke djelatnosti, a to je sezonska djelatnost. Druga stvar je to što oni ne dovode obitelji što znači da ne računaju ostati za stalno ovdje, nego kad im se ukaže bolja prilika odlaze dalje.
Pitanje je kako tim ljudima, kad bi se nastanili, kako im riješiti neki sustav stambene opskrbljenosti, ali ako ni naši ljudi ne mogu sami to riješiti što će tek napraviti radnici koji su ovdje doselili. Hrvatska mora tim mladim ljudima riješiti problem egzistencije i nesigurnosti. Da ljudi ne snose tolike rizike, osobito oni koji se odluče za stvaranje potomstva. Tu osoba mora biti slobodna da je ne priječe ti problemi egzistencije. Neke elementarne stvari treba riješiti dok sustavi koordiniranih mjera nisu dovoljni. Što nekome vrijedi dati poticaje za rodilje ako nema riješeno stambeno pitanje. Ima, naravno, praznih stanova i kuća po Hrvatskoj, ali u tim mjestima nema radnih mjesta pa se nitko tamo nema potrebu doseljavati.
Uvijek se odgađalo govoriti o tome i sad smo u takvoj situaciji. Tko je mogao pretpostaviti, osim onih koji se bave time i koji su na to upozoravali, da će Hrvatska ostati bez radne snage?
No, kako ljude zadržati ovdje ako ovdje ljudi teško žive? To je stvar snažne motivacije. Ako je netko srednje stručne spreme, ako ne može riješiti stambeno pitanje, ima nizak životni standard onda su to tipični problemi s kojim se suočavaju ljudi u Hrvatskoj.
Mora se omogućiti roditeljima koji podižu djecu da mogu organizirati zaposlenost i podizanje djece, da u vremenu podizanja djece da mogu spojiti tu funkciju.
Narod.hr: Koje su prednosti motiviranja povratka Hrvata u Hrvatsku?
Prof. dr. sc. Anđelko Akrap: Prva prednost je pri računanju svježe iseljene populacije. Nije se lako integrirati u ta nova društva. Mora se stvoriti ozračje da se ne stekne dojam da je neuspjeh to što je netko ostao ovdje. Moraju se stvoriti mjere da ljudima bude privlačno ostati.
Moraju se uložiti sredstva, to su skupe politike.
Problem je u zdravstvenog sustavu, mirovinskom, a sve je to zbog poremećenog dobnog sastava i iseljavanja. Kad vi isisate iz centralnog tkiva najvitalnije ljude iz radnog kontigenta, mlade ljude koji su bitni kao radnici i bioobnoviteljska skupina. Iseljavaju se mladi ljudi, ne iseljavaju stariji.
Moraju postojati mjere koje će njih motivirati i koje će njima osigurati koliko-toliko sigurnost.
Kako ćete revitalizirati dio iseljene Like što je ekonomski neisplativo? Tamo neće nitko doći, Zagreb kao grad može privući ljude, ali u Liku ili druge dijelove nitko neće doći raditi i tražiti prilike. Zato postoje regionalne politike.
Nedovoljno razvijeni prostori trebaju nove strategije i nove politike koje će domicilnom stanovništvu stvoriti uvjete bolje egzistencije. Puno manje sredstava je potrebno da bi se nekog zadržalo nego da bi se nekoga nanovo naselilo.
Narod.hr: Do čega dugoročno dovodi uvoz jeftine radne snage (migranti, radnici iz Indije, Filipina…)? Koji su nedostaci takve ‘strategije’ i nedostatci uvoza slabije obrazovane radne snage?
Prof. dr. sc. Anđelko Akrap: Kad se gleda struktura radnih dozvola ispada da su to uglavnom niže obrazovani radnici. Dakle, postoji odljev više obrazovane radne snage koju mi mijenjamo za nižu. Čitao sam istraživanja Ekonomskog instituta za zemlje u tranzicijama i oni govore da je vrlo depresivna slika budućnosti čitavog prostora oko Hrvatske kad se gleda demografski jer spadamo u skupinu od nekoliko zemalja, mislim da smo među 7 njih u svijetu koji su demografski najugroženije. To su projekcije od Ujedinjenih naroda. Takvim trendovima i uz smanjeno iseljavanje do 2050. će 30% odnosno svaka treća osoba biti starija od 65 godina.
Kad se gleda u dugom roku maloprije sam spomenuo radnu snagu nižih kvalifikacija poput građevinarstva i ugostiteljstva. To ne pruža neku vjeru u razvojne šanse za budućnost, ne govoreći pritom ništa o tim ljudima. To su ljudi nižih kvalifikacija i dolaze sami. Ekonomski gledano, ti ljudi nemaju namjeru ostati ovdje, oni dolaze sami, a novac šalju kući svojim obiteljima i ne troše tu. Oni ne namjeravaju ostati ovdje. A ako ne ostaju ovdje ne troše zaradu i ne pune proračun od PDV-a. To nisu zanimanja koja razvijaju gospodarstvo.
Treba razviti tu svijest da svi moramo shvatiti da je riječ o ekonomskoj održivosti društva.
Demografska politika se mora uklopiti u ekonomsku politiku. Mala sitna davanja ništa ne rješavaju. To je problem svih onih koji već jesu na vlasti i koji se bore za vlast. Svijest u narodu mora biti takva da to postane prioritet. Mora postojati snažna politička volja, ali baš snažna, jer ako je nema onda to ništa ne rješava. Imam dojam da se ovaj problem marginalizira. Zapravo se stalno marginaliziralo i smatralo se da će nekim malim mjerama to riješiti, no, te kratkotrajne mjere nisu ništa rješavale.
Kad gledamo demografsku budućnost ona je depresivna, kad se naprave projekcije kao što se radilo devedesetih godina, onda ono što je prije bila najnepovoljnija inačica nataliteta i migracija – danas ispada najbolja. Svaka nova projekcija je gora.
Hrvatska mora napraviti bilancu radne snage da se vidi s kakvom radnom snagom raspolažemo za 15 ili 20 godina. Netko mora raditi tu migracijsku politiku, a sve zemlje ju provode selektivno. To znači da biraju određena zanimanja kao pozivnicu za useljavanja.
Niti jedna zemlja nije otvorila granice i rekla da će popuniti svoje prostore. Niti mi ne bismo dobili ništa time što bismo pozvali bilo koga da naseli Liku. Nego je potrebna dugoročna politika i da se vidi čime gospodarstvo raspolaže.
Bitna je i pronatalitetna politika. Svakome tko želi imati djecu mora se omogućiti da ima djecu. I imati imigracijsku politiku, no prvo se moramo orijentirati na ono gdje su najniži troškovi, a to je povratak iseljenika. Ima zemalja u Južnoj Americi gdje živi potomci Hrvata, a gdje su slabije životne prilike te niži standardi i oni bi se vratili. Kad se o tome priča ispada da su to davni nacionalistički stereotipi, ali svi se naseljavaju tamo gdje su najmanji troškovi integracije. Radi se o ekonomskoj održivosti a naravno i o biološkom opstanku hrvatskog naroda.
Izvor: narod.hr