Jučer je bio Dušni dan ili Spomen svih vjernika pokojnika. Dan kad molimo za sve nam znane i neznane pokojnike. Ovo je zapravo dan kada bi trebalo pohoditi groblja, zapaliti svijeću, te moliti da pokojne Bog što prije očisti od slabosti i uvede u raj.
Na ovaj dan prisjetimo se nepoznatih grobova žrtava partizanskih i drugih zločina i zašto je važno čovjeka dostojno pokopati.
Ono što je bila tajna o kojoj se nije smjelo pričati u Jugoslaviji, danas već i djeca rođena godinama nakon Domovinskog rata jako dobro znaju: cijela Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina prepuna je masovnih grobnica ubijenih Hrvata u koje su ih bacili zločinci iz partizanskih redova.
Ljevičarski režimi – masovna ubijanja kao dio kolektivnog ludila
Radi se o stotinama, a možda i više od tisuću masovnih grobnica, poznatih i nepoznatih, obilježenih i neobilježenih. U mnogim pojedinačnim grobnicama nalaze se tijela stotina žrtava suludih i pomahnitalih ljevičarskih pirova smrti, a u nekim jamama, kao Huda Jama, Tezno, Kočevski Rog, ostaci i tisuća ubijenih ljudi.
Masovna ubijanja i bacanja ljudi u jame bio je dio klasičnog ljevičarskog obrasca mržnje koji se već prije 1945. primijenili: od Ruske revolucije 1917., Španjolskog građanskog rata 1936-1939. godine, a onda i sovjetske okupacije država srednje i istočne Europe kao Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Rumunjska, Ukrajina, Litva, Latvija i druge.
Masovni zločini bili su obrazac i najvećeg broja zločinačkih ljevičarskih režima kao Kambodža, Kina, Kuba, Sjeverna Koreja, Vijetnam i drugi kroz cijelo moderno doba sve do danas. Veliki broj milijuna ubijenih bačen je u jame, vrtače, rijeke i druga mjesta – bez prava na grob i ime na njemu.
U nevjerojatnom oceanu krvavih i neljudskih komunističkih zločina koji karakterizira cijelo 20. stoljeće, zadržati ćemo se na onima u Hrvatskoj.
Mržnja ljevičara na grobove pokojnika
Kolika je bila mržnja ljevičara na pravo na grob u Hrvatskoj, svjedoči i zapovijed izdana dvije godine nakon završetka rata, 1947. godine, da se iskopaju grobovi svih poginulih mladića u II. svjetskom ratu koji su bili dio vojnih postrojba države NDH, bilo kao dragovoljci bilo mobilizirani u ratne postrojbe. Najviše iskopanih i oskvrnutih grobova bilo je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Kada su uplakane majke došle idući dan na grobove svoje djece vidjele su grozomornu apokaliptičnu scenu: iskopani grobovi njihove djece čiji su ostatci bačeni u jame na nepoznatom mjestu. Ako bi se i doznalo mjesto, majka nije smjela prići tim jama i zapaliti svijeću za svoje dijete.
Doista, u mnogim aspektima stvarnosti komunistička krvožednost i monstruoznost nadilazi najmračniju psihopatsku maštu.
Važno je istaknuti da su u Hrvatskoj bila poznata mnoga mjesta partizanskih zločina, ali njima se nije smjelo priči, zapaliti svijeću ili pomoliti se za ubijene. I ne samo to, nije se smjelo o tome niti govoriti, pod prijetnjom progona ili zatvora.
Dodajmo ovo: i posljednji rat 1991. bio je krvavi kombinirani jugoslavensko-ljevičarski i četničko-velikosrpski pir nad Hrvatima iza kojeg je ostalo do danas stotine nepoznatih grobnica. Još uvijek ne znamo za sudbine 1858 žrtava.
Srbija o tome jako puno zna već 30 godina, ali šuti.
Svaki čovjek ima pravo na grob – zašto je to važno?
Netko bi rekao: pustimo prošlost na miru, ne pričajmo o tome, okrenimo se budućnosti. Zašto je važno i danas 2021. govoriti i inzistirati na tome da svaki čovjek ima pravo na dostojan ukop, ime i grob?
Više je razloga i motiva kao: pravda, istina, humanost, poštovanje…
Svaki od ovih motiva zaslužio bi detaljnu analizu kojom bi se mogla pokazati važnost dostojnog ukopa svakog čovjeka.
Mi ćemo istaknuti dva motiva: obiteljski i duhovni.
A oni uključuju u sebi i sve druge motive koje smo već spomenuli.
Obiteljski motiv sasvim je jasan svakom prosječnom čovjeku. Svaki roditelj želi znati grob svojeg mrtvog djeteta, želi imati mjesto na koje će doći zapaliti svijeću, pomoliti se i obnavljati svoja sjećanja na mrtvo dijete koje neće u njemu umrijeti sve dok sam ne umre. To roditelji koji su pokopali djecu jako dobro znaju. Jednako tako, svako dijete želi znati grob svojeg oca ili majke, brata ili sestre. Nije potrebno objašnjavati zašto, jer je to upisano u samu bit čovjeka oduvijek u svim religijama i kulturama svijeta.
Gledano sa duhovne dimenzije, čak i malo katolika zna da je pokopati mrtvog jedno od sedam najvažnijih djela milosrđa koje čovjek može i mora učiniti.
To tjelesno djelo milosrđa, pokopati mrtvog, nije daleko od našeg svakodnevnog života. Podsjeća nas na ono što se zbilo na Veliki petak, kada je Djevica Marija, zajedno s Ivanom i nekim ženama, stajala podno Isusova križa. Nakon njegove smrti, dolazi Josip iz Arimateje, bogati čovjek, član Sinedrija koji je bio i Isusov učenik, i nudi za njega svoj novi grob, izduben u stijeni. Osobno je otišao Pilatu i zatražio Isusovo tijelo: pravo djelo milosrđa učinjeno s velikom hrabrošću.
Za katolike – ukop čin milosrđa
Za katolike, ukop je čin milosrđa, ali također veliko djelo vjere. Polažemo u grob tijela naših dragih, obilježavamo ih imenom pokojnika, s nadom da će uskrsnuti. To je obred koji je duboko i snažno usađen u svijest našeg hrvatskog naroda i koji nalazi posebne odjeke u ovom mjesecu studenom posvećenom na poseban način sjećanju i molitvi za pokojne.
Ovih dana grobove najdražih posjećuju svi hrvatski građani, gotovo bez iznimke. U Hrvatskoj je to postao ne samo vjerski čin, kakav je bio i ostao inicijalno, već i pozitivna kulturološka i narodna tradicija svih ljudi: obići grobove pokojnika, zapaliti svijeću, pomoliti se.
Svaki čovjek ima pravo na svoje ime i svoj grob, ovdje nema iznimke i pravila koje bi neki lažni moralisti htjeli nametnuti.
Katolici znaju da se ovih dana u studenom mole za sve pokojnike koji su otišli s ovog svijeta, one koji imaju grob i oni koji (još uvijek) nemaju, u nadi da će se jednog dana s njima susresti nakon svoje smrti, koja ostaje i ostati će zauvijek jedina sigurna izvjesnost ljudskog života.
Iza grobova pokojnika ostaje nada koja nije umrla u hrvatskom čovjeku niti u ovo moderno ateističko i relativističko doba – jednog dana opet ćemo sresti naše najmilije iza smrtne crte ovog života.
Izvor: narod.hr