Lani je bija svjetski rekord: 170 tona smo ubrali, grane se bile obisile do poda, a kvaliteta izvanredna. Ove godine neće bit ni blizu, u vri glave trećina lanjskoga uroda. Ne mereš ništa, ne rađa svake godine isto…
Takvog maslinika ne bi se postidjeli od Španjolske do Sicilije i Grčke, od Turske do Maroka. Sve je pod koncem, a između redova – ko promenada. Kapiju na Mostarskim Vratima, odmah iznad Ljubuškog, otvorio nam je Dragan Mikulić, rodom iz obližnjih Radišića. Tek ćete čuti što je stvorio.
Martin Kević dovezao je masline iz Svitave, mjesta pokraj Čapljine. Imao je možda i bližih uljara, ali se ove godine odlučio za Mikulićevu:
– Iman 101 mladu i 50 starijih maslina. Donija san 430 kila, a kući ću ponit 60 litara ulja. Planiran posadit još jedno 150 komada. Gospodski je to posa: što iđeš stariji, to ti je lakše radit oko masline, nema vele zajebancije ko okolo drugih kultura. A dica sutra ako ne mognu ništa drugo, ostat će in maslinik. Pa ako ne mogu priranit sebe i obitelj s tolikin maslinama – neka krepaju, šta in više ja mogu doranit!
Govori Kević da je u njegovu mjestu samo ove godine posađeno 600 mladih maslina. Ide to dobro. Zadovoljan je i Mikulićevom uljarom, najsuvremenijom u Hercegovini. Budući da je donio više od 350 kilograma ploda, odnijet će ulje iscijeđeno baš iz njegovih maslina. Eto ga i dogodine.
SVAKA MASLINA IME IMA
Draganovoj unuci Marti Bošnjak (19) nijedan posao u uljari nije stran ili dalek. U Ljubuškom je završila Medicinsku školu i dogodine planira na Stomatologiju u Mostar.
– Zašto nisi već ove godine?!
– Pomela me uljara, ha-ha-ha… Nagodinu ću. Nisu meni masline mrske, a o dedi da ne govorin. Zaluđen je, svaka mu maslina ima ime. Prve godine brala je samo unučad, osmero nas ima, i obitelj. Na sve smo morali pazit, svaku bobu gledat. Onda to i zavoliš.
Draga je Marta, uz nju je Luka Mišetić, momak joj. Ni njemu ništa ne fali.
– Vidiš da san i Luku upregla, ne smi mrdat odavde, ha-ha-ha.
– Zeza se Marta, nije me morala vele nagovarat, a nije mi ni teško – govori student treće godine Kriminalistike na Mostarskom sveučilištu.
Popodnevni su sati, ljudi su širom Hercegovine tog jutra brali, a onda urod donijeli u uljaru. Kaže Marta da cijeđenje kilograma maslina stoji četrdeset feninga, odnosno oko kunu i pol.
A u masliniku bere vesela ekipica. Nekoliko sličnih rasporedilo se širom plantaže. Zna ih u berbi biti po 80 ili 90. Ove jeseni upola manje. Kad je godina rodna, bere se po mjesec dana, a počinje se 15. listopada. Mi smo prispjeli u prekrasan, osunčan dan, užežin Svih svetih. I zatekli šaku berača.
– Ercegovina nije znala za kivi dok ga Dragan nije donija – viče Vildana Tomić.
– Kakav crni kivi?!
– Eto takav, govorili ljudi: “U Dragana krompiri rastu na stablu!”
– Ma to sam ja još prije rata zasadija 800 stabala kivija. Onda dadneš ljudima, oni uzmu, privare te, ne plate, sto problema. Pa je zapucalo, nasta rat i šta ću – sve san posika. Jedan naš lokalni je govorija: “One Draganove tunje ništa ne valjaju!” Mislija je na dunje, one su trpke kad su zelene, a s kivijen ti je isto.
UF, BORBA JE ZA SVAKOG RADNIKA
– Lani je bilo po dvi, tri gajbe maslina pod stablon, a u svakoj 20 kila. Tako ti je, priroda nosi svake druge godine. Nego, fali sezonskih radnika, tu je borba. Mladi ošli u svit, a ovi što su ostali traže lakše poslove. Nas starije nije sramota radit: zabavimo se, podružimo, a bude i neke koristi – govori Nikola Ćutuk.
Ivanka Galić prvi put je u maslinama. A nekidan je prvi put brala grožđe u Otrićima, u susjednoj Dalmaciji.
– Neki sezonci odoše u mandarine u Dalmaciju. Kaži, Šperci plaćaju bolje nego Ercegovci, ha-ha-ha. Možda ću i ja dogodine doli! Da vidin kako se šta bere. U prirodi si, na čistu zraku, a neće ni korona u masline, vidiš kako ovde pirka između redova – zeza se Ivanka Galić.
– Imali smo mi u Vitini nekada masline. I onaj stari kameni točak. S drvom onim u sredini. Tata moj pokojni je to radio. Za nas u kući, da imamo kap ulja, nije toga vele bilo. Teško je danas živit od poljoprivrede, nema računice, samo se sadi i sije za svoje potribe. A radila sam ja sezonski u Međugorju. Prošle godine nije bilo ništa, korona nije dala, ali san ove godine skupila stotinjak dana. Onda nikidan malo u berbu grožđa i sad u masline. Triba živit – veli Mira Majić.
Kaže Mikulić da je ljubuški kraj, a i čitava zapadna Hercegovina, bogomdan za voćarstvo:
– Vidiš li ovu maslinu koliko je jaka. Da je murva, ne bi tako naresla. Zdrava ko boca. Ima vode, hrane, prirodnu ventilaciju i toplo in je. Kako se klima minja i rastu temperature – ne triba se čudit da maslina skoro bude i oko Sarajeva – govori Dragan.
Maslinik mu se prostire na 50 hektara. Nadmorska visina – 220 metara. Dio zemljišta je njegov, dio državni, 70 godina pod koncesijom. Započeo je saditi 2009. godine, a uljara radi već osam. Danas je na plantaži 7000 stabala. Spremne su još dvije tisuće. Samo ih treba posaditi. Najveći je u BiH, a u Dalmaciji samo neki Šibenčani imaju više – 12.000 maslina.
– To je bija sami kamen i divljina, pokazat ću ti sliku, koza tuda nije mogla proć. Krčija san, teški strojevi su radili, samo eksploziva potrošili smo 150 tona. Tri godine san sadija. Bušili smo trista metara duboko do vode, a pumpa mi je na 180 metara. Proveli smo sistem navodnjavanja kap po kap do svakog stabla. Tako in iđe i hrana. Dnevno potrošimo pola milijuna litara vode. Golemo je to, milijuni eura su u pitanju.
DOLAZILI I ARAPI, OĆE KUPIT
– Čijih para?
– Nešto mojih, nešto tuđih, bančinih, ne triba ulazit u detalje. Ali, šta je važno: nema više duga u masliniku, čist je ko suza! Sad bi ga svak. Evo, i Arapi su dolazili gledat da bi ga kupili.
– Čuj, Arapi?!
– Ja, bolan, vidit ćeš u budućnosti, bit će svukud Kinezi ili Arapi, jedino je sigurno da Rvata neće bit.
– Dobro to, nego što na koncu bi s tim Arapima?
– Ništa. Zove me jednon žena, da su došli Arapi. Znade ona da ja volin pare, pa viče: “Nemoj slučajno da si proda!” I nisan. A bili su ozbiljni, došli iz Sarajeva. Doveli i privoditeljicu…
Maslinik ko naslikan. Deset metara između redova, a po šest od stabla do stabla. Da je komotno i čovjeku, i drvu, i stroju. Podloga – drobljeni i prekopan kamen, pozicija prozračna, bez vlage koja pogoduje bolesti. Nagib prema jugu.
– Na sjeveru ti eno Čvrsnice planine. Na jugu, do Ploča je 12 kilometara zračne linije. Eno ti doli Pelješca, ono što vidiš da se modri. Ne viruju Dalmatinci kad dođu gledat: u mene nareste drvo za deset godina ko na Pelješcu za 35. Ja radin po knjigama. A i đubri se! Kad ono jami snagu, reste metar godišnje. Mislin, stablo. Ima u Ercegovini 300, možda već i 400 iljada maslina. I to sve u zadnjih deset godina, a Ljubuški je najjači. Bit će Ercegovina prije Dalmacije u maslinama – siguran je Mikulić.
Nekoć je Hercegovina sadila masline, ima ih po kraju starih po 300 godina. Onda je sve zamrlo, dugo pozaspalo. Preporod je uslijedio u najnovije vrijeme. Kažu nam domaćini da danas više nema kuće da ne koristi maslinovo ulje:
– Prije kad si ima svinjske masti, rebara, slanine i raštike, bija si kralj. Danas je drugačije, gleda narod kako će zdravije živit. Ne mere se poredit vrime danas i prije deset godina.
Kaže Dragan da grožđa ima koliko hoćeš, ali ulja nedostaje. Potražnja veća od ponude. Zovu Dalmatinci i traže, a Mikulić ističe da je u njega ulje premium klase, ekstra djevičansko. Potvrđuje to i 25 medalja s domaćih i inozemnih natjecanja:
VIDIŠ KAKO PALUCKA
– Ajde, umoči malo, vidiš kako palucka, kako je gorkasto. To su ti polifenoli, to ti je zdravlje. Sve što je gorkasto, to i valja. Najzdraviji je gorki bajam, što gorči, to bolji! A u vezi ulja, kad se još sastave voćni i gorkasti okus – kvaliteta je kraljevska. Jučer na stablu, danas umačeš kruv.
Formula je jednostavna. Kao u Istri: rana berba i prerada istog dana.
– Mi smo ispočetka slušali knjigu i struku: posadiš drvo i poslušaš stručnjake, normalno. A u Dalmaciji još stari didovi čekaju s berbon i masline potapaju u moru ili u vodi. Pa nama govore: “Gorko van je ulje, ne valja.” Nije istina, to je velika greška – govori Dragan, pa ističe da ne želi nikomu soliti pamet, pogotovo susjedima u Dalmaciji, koji su mu i kolege maslinari.
– Komu prodajete?
– U Hrvatsku, Poljsku, Češku, Njemačku… Nema busa da je doša u Međugorje s hodočasnicima a da nije svratija u nas po ulje. Restorani po Bosni i Ercegovini, trgovine, nema problema za plasman. Lani je bilo po sto kuna, a ove će priko 120 za litar. Manje ga ima, slabije rodilo.
– Pomaže li itko maslinare i uljare?
– Dadne država neki poticaj i to ti je sve. A u Ljubuškome ima sigurno 30 maslinara koji prodaju ulje.
Mikulićeva uljara – odmah uz magistralnu cestu koja iz Ljubuškog vodi prema Tromeđi i Međugorju, nedaleko od maslinika – ima kapacitet prerade 2200 kilograma za sat. Najveća je u Bosni i Hercegovini, a ni u Hrvatskoj joj mnoge ne mogu stati na crtu.
Čudno je možda samo na prvi pogled, ali hercegovački jug je mediteransko podneblje. Duhana više nema kao nekada, ljudi su ga proklinjali, ali ga i sadili da se prehrane. Takav je bio vakat, kažu.
Jedno vrijeme poludjeli su bili za smiljem. Nije ni to bilo duga vijeka.
Grožđa, smokve, šipka, sezonskog povrća, rajčice, paprike i krastavca, lubenice ima, plodna zemlja rađa, a razvoju maslinarstva upravo svjedočimo.
Vina i ulja neće manjkati u Erinu Misiru. Mašala!
PIŠE DAMIR TOLJ/slobodnadalmacija.hr