Antuna Dugana u Vukovaru svi znaju po nadimku Samuraj. Šira Hrvatska prepoznat će ga kao prvog u Koloni sjećanja, onoga koji već godinama ponosno stoji na njezinu čelu i još ponosnije nosi zastavu 204. vukovarske brigade. Čiji je bio pripadnik, piše Jutarnji list.
– Možda to vama djeluje naporno ili kao neko dociranje, ali ja jednostavno osjećam potrebu to izreći. Mi u Vukovaru nikada nećemo prihvatiti tezu da je Vukovar pao. Samo je slomljena obrana grada. Isto tako ne mogu prihvatiti da je Vukovar grad heroj. On može biti samo grad heroja – rekao je Dugan prije nego što je još jednom, na 30. obljetnicu, uzeo u ruke zastavu legendarne brigade i poveo Kolonu ponosa i tuge.
– Puno mi ovo znači. No, da je pokojni Blago Zadro danas živ, sigurno bi on nosio ovu zastavu, a ja bih hodao iza njega. Međutim, naše udovice, majke i djeca naših poginulih i nestalih, ljudi koji su ostali bez svojih najbližih su odabrali mene rekavši da će oni hodati iza mene, što mi je veliko povjerenje i velika čast – kazao je Dugan za kojega rat još nije završio u punom smislu.
– Za nas je još uvijek ’91. u glavi i s time moramo biti načisto. To nam ne može nitko izbrisati. Ovo su teški dani, ali i časni i ponosni jer smo se tako i mi ponašali u tom ratu. Nismo činili nikakve zločine, čisti smo i pred Bogom i pred ljudima. Svoj smo posao odradili čisto, jasno i dostojanstveno, a državu smo prepustili politčarima da je vode i da odrade svoj dio posla ili barem onaj mali dio koji obećavaju u predizbornim kampanjama. Ništa više od toga.
Tada će nam Hrvatska biti onakva kakvu smo željeli i sanjali – istaknuo je vukovarski branitelj, koji ne prihvaća ni tezu o podjelama među braniteljima, kako općenito u Hrvatskoj tako ni među vukovarskim, iako se nekako čini da je ta podjela nastupila baš tim nesretnim 18. 11. 1991.
– Ne bih rekao da je počela podjela među braniteljima jer među nama nema podjela. Mi poštujemo sve ratnike u cijeloj Hrvatskoj jer svugdje su se vodile borbe, ali u Vukovaru je bio rat i kako oni poštuju nas, tako i mi poštujemo njih. Među nama nema zle krvi. No, naravno da postoje neki mutivode, neki, mogu slobodno reći, kukavice i dezerteri koji nisu omirisali barut, koji su došli kasnije, poslije svega i sada pametuju, pričaju bajke, čuju neke priče pa ih prepričavaju i pokušavaju sebe obrati opanjkavajući nas. Međutim, ne može im to uspjeti, jer kada se mi pojavimo u takvom društvu, oni umuknu – naglasio je Samuraj, koji je bio na položajima u naselju Lužac.
Pakao logora nije iskusio, a o onima koji jesu govori s iznimnim poštovanjem.
– Nisam bio u logoru jer nisam bio dovoljno hrabar da se predam neprijatelju. Ljudi koji su ostali ovdje do zadnjeg trena pokazali su izuzetnu hrabrost, jer samo tako se može nazvati čin da pogledaš neprijatelju u oči, a da te taj isti nakon toga zlostavlja, batina, čak i ubije, a ti mu se ne možeš oduprijeti – smatra Dugan, koji se prvi put u svoj grad nakon 1991. vratio 1998., a razlog je bio bolan.
– Vratio sam se prvi put 1998. na identifikaciju posmrtnih ostataka mojih roditelja Stjepana i Anke, koji su zaklani u svojoj obiteljskoj kući na Sajmištu 15. 9. 1991. Bili su u masovnoj grobnici u petom redu pod brojevima 82 i 83 – rekao je Samuraj, uzeo zastavu i poveo Kolonu, piše Jutarnji list.
PIŠE PSD